Kako je uvođenje političkih i vojnih snaga "u sistem" pomoglo u postizanju međunarodne slobode, nezavisnosti i (možda) priznanja?
Bez ujedinjenja Oslobodilačke vojske Kosova i Demokratskog saveza Kosova nije mogao biti postignut kompromis za sporazum iz Rambujea, koji je trasirao put slobodi Kosova.
Bez ujedinjenja Demokratske partija Kosova i Demokratskog saveza Kosova, ne bi bilo kompromisa za jednostrano proglašenje nezavisnosti.
Bez da se Pokret Samoopredjeljenje i Demokratski savez Kosova ne ujedine, ne može se postići kompromis u vezi sa zaokruženjem nezavisnosti i priznanja od strane Srbije.
U pojednostavljenom prikazu to bi bila priča o putu Kosova ka slobodi i suverenitetu.
U sva tri slučaja, u albanskom političkom spektru, postojao je konsenzus za pomjeranje procesa naprijed.
Da se ne zaboravi, sticanje slobode bilo je kompromisno zalaganje OVK za oslobađanje etničkih albanskih teritorija i dovoljno izražen pravom na referendum za izraz volje naroda, kao što je predviđeno u dokumentu iz Rambujea.
Proglašavanje nezavisnosti omogućeno je kompromisom kojim je albanska strana prihvatila odredbe Ahtisaarijevog paketa o pozitivnoj diskriminaciji manjina, dvostrukoj parlamentarnoj većini, decentralizaciji na etničkoj osnovi, neutralnim državnm simbolima, međunarodnim nadzorom...
Čak i sada se insistira na jedinstvu albanske političke klase u cilju postizanja sveobuhvatnog sporazuma između Kosova i Srbije.
Dobra vijest sa rukovodstvom Pokreta Samoopredjeljenje i premijerom Kurtijem je da je čitava "institucionalizacija" kosovskog političkog spektra već u toku. Najjači protivnici pristupu dijalogu sa Srbijom i međunarodnom posredovanju već vode Kosovo, u tandemu sa najstarijom i najiskusnijom strankom, LDK.
Uz još jednu paralelu iz nedavne prošlosti, OVK je trebalo da se stavi u sistem Rambujea, PDK je trebalo da bude uvršten u Ahtisaarijev sistem, a VV treba da se stavi u sistem o "oslobađanja Srbije od Kosova".
Pažljivi posmatrači se sjećaju vremena kada su se Thaçi i PDK žestoko protivili Ustavnom okviru UNMIK-a i zatim pristali na ustav proizašao iz Ahtisaarijevog paketa; Thaçi, koji je tvrdio da ne da državnu zastavu, a njegovi ljudi palili dardansku zastavu Ibrahima Rugove, "dizajnirali" su kompromisnu zastavu, zajedno s drugim simbolima, i ponosno je predstavili građanima.
Prije izbora 2007. Thaçi, temperamentan, ponekad i privatno i javno, izjavljivao je da je "amin onome što bi SAD rekle". I nije se pokazalo da to nije u redu. Tadašnje međunarodne kancelarije u Prištini shvatile su da velike promjene na Kosovu neće biti moguće uz "ekstremistički" PDK u opoziciji, a Thaçi je takođe razumio da će za put ka vlasti "poljubiti ruku".
Rezultat: da bi se izbjegle komplikacije PDK i LDK morali su da budu na vlasti zajedno. Na kraju su svi izašli kao pobjednici - nije bilo gubitnika.
Osim Kurtija i VV koji su protestovali na ulici.
DANAS SU PROMJENJENE POZICIJE.
"Ekstremističko" Samoopredjeljenje je na vlasti, a liberalni PDK u opoziciji. Ali i ovaj put je terminu "ekstremista" istekao rok.
Premijer Kurti kreće se nepredvidivom brzinom, prema svim skepticima, da ubjedi da će biti zreo, razuman i vizionarski državnik. Nije bilo potrebno više od 10 dana da vlada jasno pokaže da je njen prioritet blagostanje kosovskih građana i završetak procesa nezavisnosti uz međunarodno posredovanje i da se ne namjerava baviti bojom simbola Kosova, zastavama ili počastima kod groba predsjednika Rugove. Zatvorio je poklopce ovih kutija u roku od nekoliko dana, kako bi pokazao da ga čekaju veći poslovi.
Sa primamljivom smirnoćom novi premijer je odmah pružio ruku pomirenja predsjednicima Thaçiju, Veseliju, Haradinaju i Limaju, sa ciljem postizanja konsenzusa o spoljnoj politici Kosova, naročito u vezi sa sporazumom sa Srbijom.
Sada van sistema ne ostaje nijedna ozbiljna politička snaga koja bi mogla da potkopa albanski konsenzus o velikim pitanjima. I, naravno, svaka politička stranka može nastaviti sa svojim nijansama u procesu, ali nema nikoga koji ne vjeruje da bi se proces zaokruživanja nezavisnosti trebao premjestiti u Vašington, a potom Berlin, London i Pariz.
Takvim razvojem događaja na Kosovu izbušena je još jedna rupa u procesu sveobuhvatnog sporazuma Kosova i Srbije.
Očekuje se da će i Srbija na proljećnim izborima dobiti politički legitimitet Vučićeve Srpske napredne stranke. Na ovaj način, i u Prištini i u Beogradu stvara se prostor da se kreću odlučnim koracima ka konačnom rješenju.
Uz ličnu posvećenost predsjednika Trumpa, preko njegovog izaslanika, ambasadora Grenella, već su učinjeni prvi koraci koji signaliziraju brzi sporazuma o uzajamnom priznavanju.
Da li će se to ostvariti ili ne, ili tačnije, hoće li se ta prilika iskoristiti ili ne, znaće se pre prvog utorka novembra, kada će se građani SAD obratiti glasačkim listićima kako bi pokazali da li žele Donalda Trumpa još uvijek u Bijeloj kući.
Adriatik Kelmendi
Kolumnista/Koha.net
Izvor: Koha ditore/KosovoOnline
Bez ujedinjenja Demokratske partija Kosova i Demokratskog saveza Kosova, ne bi bilo kompromisa za jednostrano proglašenje nezavisnosti.
Bez da se Pokret Samoopredjeljenje i Demokratski savez Kosova ne ujedine, ne može se postići kompromis u vezi sa zaokruženjem nezavisnosti i priznanja od strane Srbije.
U pojednostavljenom prikazu to bi bila priča o putu Kosova ka slobodi i suverenitetu.
U sva tri slučaja, u albanskom političkom spektru, postojao je konsenzus za pomjeranje procesa naprijed.
Da se ne zaboravi, sticanje slobode bilo je kompromisno zalaganje OVK za oslobađanje etničkih albanskih teritorija i dovoljno izražen pravom na referendum za izraz volje naroda, kao što je predviđeno u dokumentu iz Rambujea.
Proglašavanje nezavisnosti omogućeno je kompromisom kojim je albanska strana prihvatila odredbe Ahtisaarijevog paketa o pozitivnoj diskriminaciji manjina, dvostrukoj parlamentarnoj većini, decentralizaciji na etničkoj osnovi, neutralnim državnm simbolima, međunarodnim nadzorom...
Čak i sada se insistira na jedinstvu albanske političke klase u cilju postizanja sveobuhvatnog sporazuma između Kosova i Srbije.
Dobra vijest sa rukovodstvom Pokreta Samoopredjeljenje i premijerom Kurtijem je da je čitava "institucionalizacija" kosovskog političkog spektra već u toku. Najjači protivnici pristupu dijalogu sa Srbijom i međunarodnom posredovanju već vode Kosovo, u tandemu sa najstarijom i najiskusnijom strankom, LDK.
Uz još jednu paralelu iz nedavne prošlosti, OVK je trebalo da se stavi u sistem Rambujea, PDK je trebalo da bude uvršten u Ahtisaarijev sistem, a VV treba da se stavi u sistem o "oslobađanja Srbije od Kosova".
Pažljivi posmatrači se sjećaju vremena kada su se Thaçi i PDK žestoko protivili Ustavnom okviru UNMIK-a i zatim pristali na ustav proizašao iz Ahtisaarijevog paketa; Thaçi, koji je tvrdio da ne da državnu zastavu, a njegovi ljudi palili dardansku zastavu Ibrahima Rugove, "dizajnirali" su kompromisnu zastavu, zajedno s drugim simbolima, i ponosno je predstavili građanima.
Prije izbora 2007. Thaçi, temperamentan, ponekad i privatno i javno, izjavljivao je da je "amin onome što bi SAD rekle". I nije se pokazalo da to nije u redu. Tadašnje međunarodne kancelarije u Prištini shvatile su da velike promjene na Kosovu neće biti moguće uz "ekstremistički" PDK u opoziciji, a Thaçi je takođe razumio da će za put ka vlasti "poljubiti ruku".
Rezultat: da bi se izbjegle komplikacije PDK i LDK morali su da budu na vlasti zajedno. Na kraju su svi izašli kao pobjednici - nije bilo gubitnika.
Osim Kurtija i VV koji su protestovali na ulici.
DANAS SU PROMJENJENE POZICIJE.
"Ekstremističko" Samoopredjeljenje je na vlasti, a liberalni PDK u opoziciji. Ali i ovaj put je terminu "ekstremista" istekao rok.
Premijer Kurti kreće se nepredvidivom brzinom, prema svim skepticima, da ubjedi da će biti zreo, razuman i vizionarski državnik. Nije bilo potrebno više od 10 dana da vlada jasno pokaže da je njen prioritet blagostanje kosovskih građana i završetak procesa nezavisnosti uz međunarodno posredovanje i da se ne namjerava baviti bojom simbola Kosova, zastavama ili počastima kod groba predsjednika Rugove. Zatvorio je poklopce ovih kutija u roku od nekoliko dana, kako bi pokazao da ga čekaju veći poslovi.
Sa primamljivom smirnoćom novi premijer je odmah pružio ruku pomirenja predsjednicima Thaçiju, Veseliju, Haradinaju i Limaju, sa ciljem postizanja konsenzusa o spoljnoj politici Kosova, naročito u vezi sa sporazumom sa Srbijom.
Sada van sistema ne ostaje nijedna ozbiljna politička snaga koja bi mogla da potkopa albanski konsenzus o velikim pitanjima. I, naravno, svaka politička stranka može nastaviti sa svojim nijansama u procesu, ali nema nikoga koji ne vjeruje da bi se proces zaokruživanja nezavisnosti trebao premjestiti u Vašington, a potom Berlin, London i Pariz.
Takvim razvojem događaja na Kosovu izbušena je još jedna rupa u procesu sveobuhvatnog sporazuma Kosova i Srbije.
Očekuje se da će i Srbija na proljećnim izborima dobiti politički legitimitet Vučićeve Srpske napredne stranke. Na ovaj način, i u Prištini i u Beogradu stvara se prostor da se kreću odlučnim koracima ka konačnom rješenju.
Uz ličnu posvećenost predsjednika Trumpa, preko njegovog izaslanika, ambasadora Grenella, već su učinjeni prvi koraci koji signaliziraju brzi sporazuma o uzajamnom priznavanju.
Da li će se to ostvariti ili ne, ili tačnije, hoće li se ta prilika iskoristiti ili ne, znaće se pre prvog utorka novembra, kada će se građani SAD obratiti glasačkim listićima kako bi pokazali da li žele Donalda Trumpa još uvijek u Bijeloj kući.
Adriatik Kelmendi
Kolumnista/Koha.net
Izvor: Koha ditore/KosovoOnline
