.jpg)
Kad čujete primjedbe i kritike od mene, znajte da to ne radim da bi formalno obavljao ulogu opozicije. Znajte da to radim iz svog uvjerenja, interesa moje stranke i Kosova, koji mora biti zaštićen nadzorom opozicije i korektivnom moći.
1.
Prvog dana rada premijer Albin Kurti pronašao je svoj sto prazan. Neko je rekao da mora biti tu rukom napisano pismo. Krajnji korisnik je trebalo da ga ostavi na stolu, ali jučerašnjeg dana nije bilo ničega, ni prašine.
Prvog radnog dana predsjednica parlamenta je takođe otišla do svog praznog stola. Nije ostalo ništa, ni najmanji znak da je nešto stajalo na njemu, a kamoli ono što je neko rekao da bi trebalo - rukom pisano, lijepo napisano i posvećeno pismo Vjosi. Rečeno je da je krajnji korisnik trebalo da ga ostavi.
Rečeno je, sada se ne možemo tačno sjetiti kada, pisma bi trebalo da budu inspirisana našom bezuslovnom ljubavlju prema Americi. I da bismo kroz tu bezuslovnu ljubav dobili lijepu, ako ne drevnu tradiciju američke politike - pisanje pisama nasljednicima.
2.
Prvi je započeo predsjednik George Bush, poznatiji kao Bush stariji. U svojoj autobiografiji osjećao je da je u samoći posljednjeg dana u Bijeloj kući morao da izrazi dobrodošlicu svom nasljedniku Billu Clintonu. I da će to učiniti uprkos činjenici da je bila žestoka izborna kampanja, ponekad s neprijatnim riječima, i da je na kraju te kampanje izgubio, te nije mogao da nastavi četverogodišnji predsjednički mandat.
Predsjednik Clinton je na dan svoje inauguracije pronašao sljedeće redove na radnoj površini:
Dragi Bille,
Kada sam ušao u ovu kancelariju, probudio me je isti osjećaj čuđenja i poštovanja koji sam osjećao prije četiri godine. Znate i vi ćete to osjetiti.
Želim vam puno sreće ovdje. Nikada nisam osjetio usamljenost koju su neki predsjednici opisali. Doći će teški trenuci, pogoršani kritikom za koju smatrate da nije u redu. Ja nisam taj koji vam može najbolje dati savjet; ne dozvolite da vas kritičari obeshrabre ili odgurnu od puta.
Bićete naš predsjednik kada čitate ovo pismo. Želim vam sve najbolje. Želim vašoj porodici sve najbolje.
Vaš uspjeh će sada biti uspjeh naše zemlje. Biću vam jaka pristalica.
Srećno,
George
Bill Clinton upamtiće ovu bilješku, sjećajući se dana kada je umro njegov prethodnik, rekavši da je njegovo pismo domoljubno i poruka poštenog čovjeka koji je duboko vjerovao u američki Ustav i državu. Posljednjeg dana svog predsjedništva on će napisati pismo svom nasljedniku, George Bushu:
Dragi George,
Danas se upuštate u najveće putovanje, sa najvećom čašću koju građanin SAD može priuštiti.
Kao i ja, posebno ste sretni što preuzimate našu zemlju u vremenima dubokih promjena i pozitivne većine kada na stara pitanja treba odgovoriti ne samo o ulozi vlade nego i o samoj prirodi naše države.
Vodite dostojanstvene, pravedne i dobre ljude. I od danas ćete biti predsjednik svih nas. (...)
3.
Tradicija se nastavila i u najnepovoljnijim uslovima.
Osam godina kasnije, George Bush bio je jedan od najmanje popularnih predsjednika u američkoj historiji. Vodio je dva rata, u Avganistanu i Iraku, protiv čega se veliki dio američkog javnog mnjenja i veliki dio svijeta usprotivio. Izgubio je izbore od kandidata za kojeg je malo ko očekivao da će pobjediti, između ostalog i zbog njegove boje kože, Baracka Obame. Izbori su bili polarizovani, ali pobjeda predsjednika Obame bila je znak velikog moralnog i političkog dostignuća američkog društva.
Pod tim uslovima, predsjednik Bush, koji se suočio sa snažnom negativnom kampanjom protiv njega, iako nije bio kandidat za izbore, napisao je svom nasljedniku na dan kada će napustiti Bijelu kuću:
Dragi Barack,
Čestitamo što ste postali naš predsjednik. Upravo ste započeli fantastično poglavlje u svom životu.
Vrlo malo ljudi je imalo čast priznati odgovornost koju osjećate sada. Vrlo malo njih zna uzbuđenje trenutka i izazove sa kojima ćete se suočiti.
Biće vremena prosuđivanja. Kritičari će se naljutiti. Vaši "prijatelji" će očajavati. Ali imaćete svemogućeg Boga da vas uteši, ljubav od porodice i državu koja je predana vama, uključujući mene. Šta god dođe sljedeće, bićete inspirisani karakterom i saosjećanjem ljudi koje sada vodite.
Bog vas blagoslovio!
Iskreno, George
4.
Na stolu Albina Kurtija trebalo je biti pismo. To su morale biti ove riječi:
Dragi Albin,
Dani koji počinju ovim danas neće biti laki. Svaki će biti teži od drugog; poslovi države su takvi, oni su beskrajni izvor.
Uvjeren sam da imate sjajne ideje i energiju za njihovo sprovođenje. Međutim, ponekad to samo po sebi nije dovoljno, jer su izazovi koji čekaju našu zemlju čak i veći od mogućnosti vlade.
Željeći vam uspjeh u upravljanju; gdje su stvari veće od mogućnosti vlade, računajte na mene i moju stranku. Kad god se bavimo državnim interesom, ja ću biti tu da pomognem.
Kad čujete primjedbe i kritike od mene, znajte da to ne radim da bi formalno obavljao ulogu opozicije. Znajte da to radim iz svog uvjerenja, interesa moje stranke i Kosova, koji mora biti zaštićen nadzorom opozicije i korektivnom moći.
Želim vama i vašoj porodici dobro zdravlje i uspjeh.
Iskreno,
Ramush
Na stolu Vjose Osmani trebalo je da bude pismo sa sljedećim sadržajem:
Draga Vjosa,
Želim da vas kroz ovo pismo pozdravim u ovoj specijalnoj kancelariji. To što ste predsjedavajuća Skupštine ne tiče vas se samo zbog mjesta protokolarnog značaja, to vam daje čast da u ovoj zemlji nema nikoga ko bi pokušao da ujedini različita društvena i politička mišljenja u instituciji koja je i bez toga imala smisleno albansko ime, instituciju Skupštine.
Imam nadu i pouzdanje da ćete se svojom energijom i talentom potruditi da nas okupite i sazovete za dobro ove države.
Biću jak opozicioni glas, kao i cijela moja stranka. Vjerujemo da samo snažnim nadzorom i korekcijom postupaka vlade možemo pomoći državi. Mi takođe vjerujemo i zato izražavamo svoju bezuslovnu spremnost, kad god i gdje god je potrebno, da nama i našoj najvećoj opozicionoj stranci bude na raspolaganju da izgradimo konsenzus za potrebe naše zemlje.
S poštovanjem,
Kadri
5.
Kaže se da su pisma morala negde biti. Možda jednog dana. Vjerovatno ne.
Možda će se oni koji su tek preuzeli ovo sjećati. Sjetiće se da pisma nisu očekivali. I kad god se ova garnitura koja je tek preuzela funkciju promeni, sjećaće se dana, bez obzira koliko udaljen ili ne, da se na radnoj površini naslednik pozdravljao rečima koje postavljaju standard usluge u zemlji.
Veton Surroi
Novinar i književnik iz Prištine
Izvor: Koha ditore/Kosovo-online
Prvog dana rada premijer Albin Kurti pronašao je svoj sto prazan. Neko je rekao da mora biti tu rukom napisano pismo. Krajnji korisnik je trebalo da ga ostavi na stolu, ali jučerašnjeg dana nije bilo ničega, ni prašine.
Prvog radnog dana predsjednica parlamenta je takođe otišla do svog praznog stola. Nije ostalo ništa, ni najmanji znak da je nešto stajalo na njemu, a kamoli ono što je neko rekao da bi trebalo - rukom pisano, lijepo napisano i posvećeno pismo Vjosi. Rečeno je da je krajnji korisnik trebalo da ga ostavi.
Rečeno je, sada se ne možemo tačno sjetiti kada, pisma bi trebalo da budu inspirisana našom bezuslovnom ljubavlju prema Americi. I da bismo kroz tu bezuslovnu ljubav dobili lijepu, ako ne drevnu tradiciju američke politike - pisanje pisama nasljednicima.
2.
Prvi je započeo predsjednik George Bush, poznatiji kao Bush stariji. U svojoj autobiografiji osjećao je da je u samoći posljednjeg dana u Bijeloj kući morao da izrazi dobrodošlicu svom nasljedniku Billu Clintonu. I da će to učiniti uprkos činjenici da je bila žestoka izborna kampanja, ponekad s neprijatnim riječima, i da je na kraju te kampanje izgubio, te nije mogao da nastavi četverogodišnji predsjednički mandat.
Predsjednik Clinton je na dan svoje inauguracije pronašao sljedeće redove na radnoj površini:
Dragi Bille,
Kada sam ušao u ovu kancelariju, probudio me je isti osjećaj čuđenja i poštovanja koji sam osjećao prije četiri godine. Znate i vi ćete to osjetiti.
Želim vam puno sreće ovdje. Nikada nisam osjetio usamljenost koju su neki predsjednici opisali. Doći će teški trenuci, pogoršani kritikom za koju smatrate da nije u redu. Ja nisam taj koji vam može najbolje dati savjet; ne dozvolite da vas kritičari obeshrabre ili odgurnu od puta.
Bićete naš predsjednik kada čitate ovo pismo. Želim vam sve najbolje. Želim vašoj porodici sve najbolje.
Vaš uspjeh će sada biti uspjeh naše zemlje. Biću vam jaka pristalica.
Srećno,
George
Bill Clinton upamtiće ovu bilješku, sjećajući se dana kada je umro njegov prethodnik, rekavši da je njegovo pismo domoljubno i poruka poštenog čovjeka koji je duboko vjerovao u američki Ustav i državu. Posljednjeg dana svog predsjedništva on će napisati pismo svom nasljedniku, George Bushu:
Dragi George,
Danas se upuštate u najveće putovanje, sa najvećom čašću koju građanin SAD može priuštiti.
Kao i ja, posebno ste sretni što preuzimate našu zemlju u vremenima dubokih promjena i pozitivne većine kada na stara pitanja treba odgovoriti ne samo o ulozi vlade nego i o samoj prirodi naše države.
Vodite dostojanstvene, pravedne i dobre ljude. I od danas ćete biti predsjednik svih nas. (...)
3.
Tradicija se nastavila i u najnepovoljnijim uslovima.
Osam godina kasnije, George Bush bio je jedan od najmanje popularnih predsjednika u američkoj historiji. Vodio je dva rata, u Avganistanu i Iraku, protiv čega se veliki dio američkog javnog mnjenja i veliki dio svijeta usprotivio. Izgubio je izbore od kandidata za kojeg je malo ko očekivao da će pobjediti, između ostalog i zbog njegove boje kože, Baracka Obame. Izbori su bili polarizovani, ali pobjeda predsjednika Obame bila je znak velikog moralnog i političkog dostignuća američkog društva.
Pod tim uslovima, predsjednik Bush, koji se suočio sa snažnom negativnom kampanjom protiv njega, iako nije bio kandidat za izbore, napisao je svom nasljedniku na dan kada će napustiti Bijelu kuću:
Dragi Barack,
Čestitamo što ste postali naš predsjednik. Upravo ste započeli fantastično poglavlje u svom životu.
Vrlo malo ljudi je imalo čast priznati odgovornost koju osjećate sada. Vrlo malo njih zna uzbuđenje trenutka i izazove sa kojima ćete se suočiti.
Biće vremena prosuđivanja. Kritičari će se naljutiti. Vaši "prijatelji" će očajavati. Ali imaćete svemogućeg Boga da vas uteši, ljubav od porodice i državu koja je predana vama, uključujući mene. Šta god dođe sljedeće, bićete inspirisani karakterom i saosjećanjem ljudi koje sada vodite.
Bog vas blagoslovio!
Iskreno, George
4.
Na stolu Albina Kurtija trebalo je biti pismo. To su morale biti ove riječi:
Dragi Albin,
Dani koji počinju ovim danas neće biti laki. Svaki će biti teži od drugog; poslovi države su takvi, oni su beskrajni izvor.
Uvjeren sam da imate sjajne ideje i energiju za njihovo sprovođenje. Međutim, ponekad to samo po sebi nije dovoljno, jer su izazovi koji čekaju našu zemlju čak i veći od mogućnosti vlade.
Željeći vam uspjeh u upravljanju; gdje su stvari veće od mogućnosti vlade, računajte na mene i moju stranku. Kad god se bavimo državnim interesom, ja ću biti tu da pomognem.
Kad čujete primjedbe i kritike od mene, znajte da to ne radim da bi formalno obavljao ulogu opozicije. Znajte da to radim iz svog uvjerenja, interesa moje stranke i Kosova, koji mora biti zaštićen nadzorom opozicije i korektivnom moći.
Želim vama i vašoj porodici dobro zdravlje i uspjeh.
Iskreno,
Ramush
Na stolu Vjose Osmani trebalo je da bude pismo sa sljedećim sadržajem:
Draga Vjosa,
Želim da vas kroz ovo pismo pozdravim u ovoj specijalnoj kancelariji. To što ste predsjedavajuća Skupštine ne tiče vas se samo zbog mjesta protokolarnog značaja, to vam daje čast da u ovoj zemlji nema nikoga ko bi pokušao da ujedini različita društvena i politička mišljenja u instituciji koja je i bez toga imala smisleno albansko ime, instituciju Skupštine.
Imam nadu i pouzdanje da ćete se svojom energijom i talentom potruditi da nas okupite i sazovete za dobro ove države.
Biću jak opozicioni glas, kao i cijela moja stranka. Vjerujemo da samo snažnim nadzorom i korekcijom postupaka vlade možemo pomoći državi. Mi takođe vjerujemo i zato izražavamo svoju bezuslovnu spremnost, kad god i gdje god je potrebno, da nama i našoj najvećoj opozicionoj stranci bude na raspolaganju da izgradimo konsenzus za potrebe naše zemlje.
S poštovanjem,
Kadri
5.
Kaže se da su pisma morala negde biti. Možda jednog dana. Vjerovatno ne.
Možda će se oni koji su tek preuzeli ovo sjećati. Sjetiće se da pisma nisu očekivali. I kad god se ova garnitura koja je tek preuzela funkciju promeni, sjećaće se dana, bez obzira koliko udaljen ili ne, da se na radnoj površini naslednik pozdravljao rečima koje postavljaju standard usluge u zemlji.
Veton Surroi
Novinar i književnik iz Prištine
Izvor: Koha ditore/Kosovo-online
