Moramo da promjenimo sistem upotrebljavajući ga Spriječimo buduće slučajeve slične onom Astrita Deharija

Svi smo mi zatvorenici, ali neki među nama
nalaze se u ćelijama sa prozorima
a neki bez njih.
― Kalil Gibran

Astrit Dehari je u subotu preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima, dok se nalazio u pritvoru u prizrenskom Zatvoreničkom centru. Kako još nema konačnog objašnjenja državnih vlasti — i kako nisam sasvim sigurna u sve detalje ovoga slučaja — potrudiću se da ne zalazim u specifične stvari; umjesto toga, ja ću se usredsrediti na obrazac za koji mislim da je omogućio preminulome da svoj život svrši na ovaj način i pokušaću da ponudim uvid u ono što se dešavalo u toj ćeliji, državu bi trebalo smatrati odgovornom.

Imajući u vidu da su emotivni i analitički ugao već pokriveni od strane drugih, ja ću se usredsrediti na tri različita, ali vrlo važna pitanja i baviću se njima sa, uglavnom, pravne tačke gledišta.

Zloupotreba pritvora

Prvo, način na koji pritvor funkcioniše na Kosovu je ponekad nevjerovatan. Većina tužilaca rutinski traži da se odredi pritvor kao prva mjera, uprkos činjenici da — u članu 173 — Zakon o krivičnom postupku Kosova je vrlo jasan po pitanju toga kada bi trebalo tražiti pritvor. U zakonu stoji: “U donošenju odluke o tome koju mjeru primjeniti [kako bi optuženi bio prisutan], sud će biti obavezan da u obzir uzme uslove specifikovane za individualne mjere i da ne primjenjuje strože mjere u slučaju da je manje ozbiljna mjera dovoljna”.

ČINI SE DA JE, VRLO ČESTO, CILJ PRAVOSUĐA NE DA ZAISTA ZADOVOLJI PRAVDU, VEĆ DA OKRIVI LJUDE I DA NJIMA NAPUNI ĆELIJE.

Zakon propisuje da se pritvor može odrediti u roku od 48 sati od vremena hapšenja i to tek nakon saslušanja u prisustvu optuženika i branioca, dok čitanje podrazumijeva trodjelni test koji bi trebalo primjeniti: prvo, mora da postoji osnovana sumnja da je ta osoba počinila krivično djelo; drugo, mora da postoji rizik od toga da će osumnjičena osoba pobjeći, da njegov ili njen identitet ne može da se utvrdi, da će uništiti ili lažirati dokaze, ili uticati na svjedoke ili povređene strane ili saučesnike, ili da će ponoviti krivično djelo; i treće, alternativne nezatvorske mjere koje se propisuju u zakonu moraju se smatrati nedovoljnim kako bi obezbjedile prisustvo optuženog, uspešno sprovođenje suđenja ili da bi se spriječilo ponavljanje dela.

Štaviše, presuda o određivanju pritvora mora da sadrži detaljno obrazloženje o tome zašto je lišavanje slobode nužno u specifičnim okolnostima slučaja, a zakon obuhvata i princip “ne duže od neophodnog”, propisujući da “svako lišavanje slobode, a posebno vraćanje u pritvor u krivičnim postupcima, treba smanjiti na najkraće moguće vrijeme”. Sve ove garancije koje postoje u zakonodavnom okviru Kosova odražavaju međunarodno priznate standarde o pravima pojedinca na slobodu i bezbjednost, ali se rijetko kada pravilno sprovode u dijelo.

Glavni problem u ovome jeste, imajući u vidu političke okolnosti — čitaj: politički uticaj — da je, vrlo često, glavni cilj pravosuđa ne da zaista zadovolji pravdu, već da okrivi ljude i njima popuni ćelije. Historija je dokazala da to nikada nije funkcionisalo i da je krajnji cilj da se pomogne ljudima da se reintegrišu, a ne da im se oduzme svaka nada da bi ikada mogli da izađu, kamoli da se reintegrišu u društvo.

Ovakav stav je u protivurečnosti ne samo sa Zakonom o krivičnom postupku Kosova, već i sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i njenim precedentnim pravom. Imajući u vidu zakonski kontekst u kom se instrument pritvora stavlja pod Evropsku konvenciju o ljudskim pravima — u skladu sa precedentnim pravom koje Kosovo mora da sprovodi u skladu sa članom 53 Ustava — pravo na slobodu je suštinsko ljudsko pravo, a njegovo poštovanje predstavlja ključni preduslov za vladavinu prava; svako miješanje u pravo na slobodu mora biti u potpunom skladu sa ograničenom listom dozvoljenih ograničenja koja se nalaze u članu 5 konvencije.

Štaviše, osobe koje se nalaze u pritvoru se smatraju nevinima i imaju pravo da budu tretirane kao takve, dok korišćnje ili zloupotreba pritvora ima snažan uticaj na poštenost suđenja koja je zajemčena članom 6 konvencije. Svako od ovih prava se rijetko kada poštuje na Kosovu.

Nije da ovo pitanje nije bilo na dnevnom redu u prošlosti; vrlo je tužno što je neko morao da premine da bi ovo pitanje izašlo na površinu. Činjenica je da je jedan strateški slučaj, godine 2013, podržan od strane The Public International Law & Policy Group (PILPG) kroz “Justice and the People Campaign”, poslat na Ustavni sud posebno zbog zloupotrebe pritvora. Ovaj slučaj se ticao jednoga građanina Kosova koji je držan u zatvoru gotovo četiri godine bez suđenja.

Uprkos svim izgledima, činjenicama i argumentima iznesenim u slučaju, Ustavni sud je odlučio da ignoriše mogućnost “edukovanja” sudova o tome kako da koriste pritvor i odlučio je da nametne smiješni standard ignorisanja masovne zloupotrebe pritvora.

Razvoj funkcionalnog sistema

Moja druga ideja je da bi trebalo da bude jasno da je odgovornost bitna. Neko bi trebalo da preuzme odgovornost za ono što se dogodilo i za način na koji je slučaj obrađen. Slučaj se i dalje rješava, pa bi trebalo da budemo strpljivi. Ipak, čim se diseminacija činjenica završi, zvaničnici koji su pogrešno informisali javnost o uzroku slučaja trebalo bi da odgovaraju.

Sistem nadgledanja i organizacije kosovske Popravne službe ostavlja prostor za poboljšanje. Sjetite se slučaja pritvorenika u Prizrenu koji je, doslovce, izgradio sopstvenu ćeliju? Sjetite se slučaja kada je gradonačelnik vodio grad iz svoje ćelije? Ovime se pokazuje da naš sistem stvara prilike za moćne da zadrže svoju moć bez obzira na to gdje se nalaze — bilo u kancelariji, zatvoru, bolnici ili pak na ulici.

Sistem je na putu da kreira obrazac kolektivne neefikasnosti — što je suprotno od onoga čemu bi zemlja u razvoju trebalo da teži. Napori da se promoviše kolektivna efikasnost usmjereni su na zatvaranje praznine između članova zajednice i na ohrabrivanje neformalnih kontrola društva. Dok u našem slučaju, sistem se kreće u suprotnom pravcu generišući veliku prazninu između razreda u školi, a ne samo generacija, tako što se obeshrabruje neformalna društvena kontrola i promovišu “koristi moćnih”.

Odgovorni mediji

Na kraju, ali ne i najmanje važno — nevjerovatno je bitno procjeniti uticaj medija u ovoj cijeloj stvari imajući u vidu da su oni bili izuzetno aktivni u slučaju smrti Astrita Deharija. Prošle noći su objavljeni određeni onlajn snimci sa bezbjednosnih kamera u prizrenskom Zatvoreničkom centru, a objavili su ih gotovo svi kosovski mediji (napomena: gotovo svi — bilo je nekih koji nisu prikazali ove snimke). Iako je važno biti transparentan, takođe je vrlo bitno priznati kakav je to zakonski okvir u kom svakodnevno funkcionišemo.

U OVOM TRENUTKU SE NE ZNA DA LI SU SNIMCI SA BEZBJEDNOSNIH KAMERA U MEDIJE POSLATI OD STRANE NEPOZNATIH IZVORA ILI SU ONI DATI MEDIJIMA OD STRANE TUŽILAŠTVA. U OBA SLUČAJA POSTOJI ODGOVORNOST KOJU BI TREBALO PRIBELJEŽITI.

Zakon o krivičnom postupku je jasan kada navodi da za vrijeme istražne faze slučajeva — svi zapisi, izvještaji, snimci, transkripti, dokazi, nalozi, odluke, zahtjevi, molbe, presude ili drugi dokumenti relevantni i važni za krivično gonjenje bi trebalo da se nalaze u dosijeu; samo Savjet tužilaca Kosova i Pravosudni savjet Kosova imaju moć da propisuju pravila za interno rukovođenje dosijeom u kancelarijama tužilaca i na sudovima. Zakon upućuje na interno rukovođenje dosijea, što znači da čim se istražni postupak završi, tek se tada dokazi mogu podjeliti sa javnošću onda kada je to neophodno.

U ovom trenutku se ne zna da li su snimci sa bezbjednosnih kamera u medije poslati od strane nepoznatih izvora ili su oni dati medijima od strane tužilaštva. U oba slučaja postoji odgovornost koju bi trebalo pribelježiti. U prvom scenariju bi trebalo zahtjevati odgovornost medija koji je prvi objavio (ali i onih koji su ponovo objavljivali kasnije), a u drugom slučaju odgovornost treba tražiti od kancelarije tužioca.

Šteta koja je nanijeta kada se cijela populacija pretvori u nezavisne sudije i tužioce tokom istražne faze jeste daleko veća od koristi koja može da proizađe od objavljivanja ovih snimaka. Upravo bi zato mediji trebalo da budu mnogo oprezniji u ovim slučajevima i da, konačno, postrani ostave večitu potrebu za ekskluzivnošću i klikovima.

Vrijeme je za promjene

Dosta toga je napisano o slučaju Astrita Deharija u proteklih nekoliko dana. Najistaknutiji u tom pisanju je glas očajnih ljudi koji odustaju od svoje države. Ako dozvolimo da nas taj glas vodi, uradićemo ono što sistem želi da uradimo: da se predamo.

Ali sjetite se — moguće je voljeti svoju zemlju, a pritom ne biti posebno oduševljen svojom vladom. Kada to uzmemo u obzir, vrijeme je da razmotrimo neke opcije za rješenje koje bi moglo imati veći uticaj na duže staze. Naravno da ništa neće vratiti Astrita i ništa na svijetu neće pomoći ublaženju bola njegove porodice. Ništa po tom pitanju ne možemo da preduzmemo. Ono što, pak, možemo učiniti je da spriječimo buduće “Astritove slučajeve”.

Kako bismo to postigli, postoje brojni pravni lekovi i njih bi trebalo pratiti. Vrlo je teško vjerovati sistemu — to shvatam. Međutim, ovaj sistem je sve što imamo i moramo da ga preispitamo ako želimo da ga poboljšamo.

STVAR JE U PRILAGOĐAVANJU SVOM OKRUŽENJU I U TOME DA URADITE PRAVU STVAR SA ALATKAMA KOJE IMATE NA RASPOLAGANJU U DATOM TRENUTKU, SVE DOK NE PRILAGODITE SVOJE OKRUŽENJE ONOME ŠTO JE ISPRAVNO.

Jedna od mjera je podnošenje podneska Ustavnom sudu na osnovu iluzornog koncepta “iscrpljivanja svih pravnih lijekova: u slučajevima u kojima se podnesci pozivaju na iluzorne pravne lijekove, pravni lijek se u stvarnosti ne može ispuniti — nijedna sudska odluka ne može da vrati Astrita — pa se tako može zaobići standardni lanac odlaska u Osnovni sud, Apelacioni sud, Vrhovni sud, itd. Eligibilni pojedinci mogu da podnesu zahtjev Ustavnom sudu na osnovu kršenja Astritovog prava na život od strane države (član 25 Ustava Kosova).

Poslije presude postoje drugi koraci koje valja preduzeti. Ništa od toga ne bi vratilo preminulog, već bi se tako pomoglo unapređenju sistema, spriječavanju sličnih slučajeva da se ponove i edukovanju sistema o tome kako da se bave takvim slučajem ako se s njim suoče.

To je bio proces koji je korišćen u slučaju Diane Kastrati koju je ustrelio njen suprug 2011, uprkos tome što je zahtjevala hitnu zabranu prilaska od sudije tri nedjelje prije svoje smrti. Njeni roditelji nisu mogli da je vrate, ali zbog slučaja koji su oni istakli u prvi plan, desila se značajna promjena u načinu na koji sistem pristupa slučajevima porodičnog nasilja; njihov gubitak je pomogao da se ublaži bol drugih potencijalnih gubitaka života. Iako to predstavlja gotovo pa ništa, to je jedino čemu možemo da se nadamo u društvu koje abnormalno funkcioniše, društvu poput našeg. Trebalo bi da počnemo da unapređujemo sistem tako što ćemo ga koristiti, koliko god to teško delovalo.

Pored činjenice da je Astritova smrt tragični događaj i trebalo bi ga tretirati kao takvog, moje je uvjerenje da ako tretiramo ovaj slučaj na strateški način i ako pokušamo da postignemo veći uticaj na duže staze, mogli bismo da se nađemo na pravom putu. Pritom moramo da naučimo tri vrlo važne lekcije: trebalo bi preispitati koncept pritvora i određivanje pritvora, pravni lijekovi bi trebalo da se usmjere na one koji su odgovorni za rđavo vođenje Astritovog slučaja, a mediji bi trebalo da preispitaju svoj profesionalizam i poštovanje zakona.

Na kraju krajeva, teorija i pravni koncepti nisu ono što je važno. Stvar je u prilagođavanju svom okruženju i u tome da uradite pravu stvar sa alatkama koje imate na raspolaganju u datom trenutku, sve dok ne prilagodite svoje okruženje onome što je ispravno. Tada ćemo znati da smo uspjeli da promjenimo sistem koristeći ga.

Prikaz: Majljinda Hoxha / K2.0.