Dženis Šaćirović Intereždžije, tvrdolinijaši i srednji put

Prvi – interesni diskurs je onaj u kojem se koncept političke partije zasniva na ličnoj interesnoj orjentaciji njenih članova. Zapravo, među njima ne postoji razlika čak ni u pripadanju stranci - oni ne pripadaju nikome osim svom džepu. Dobrodošli su u svakoj. Spadaju u red obrazovanih ljudi, vrlo vještih i mudrih. To su profesionalni prevaranti i manipulatori: vječiti direktori, funkcioneri i "imena". Naprave ime u jednoj stranci, utjecaj lukavo grade, vuku za sobom rodbinu, "političke ovce" i ostale pacove slične njima. Kada pređu u drugu stranku, dobijaju poziciju proporcionalnu težinom svojih imena, glume žrtve, ludake i kude svoju prošlost odgovorom: "bio sam u zabludi". Rođacima to odgovara, "političke ovce" im brzo "halale", a pacovi slični njima koji "putuju" sa njima, aplaudiraju im. Ono što je karakteristično za njih je to da su obilježeni kao "fukare" i da kada prođe njihovo vrijeme carovanja, njihovu djecu obilježe kao djecu fukara. Iako tokom karijerisanja mnogima predstavljaju "nužno zlo" zbog svog utjecaja, što im prestane utjecaj, postaju ništa drugo do nepoželjni psi lutalice. Zbog silnih prevara, lica im se iskrive, dobiju vremenom čudnu fizionomiju sličnu nekoj životinji. Iako tokom karijerisanja mnogima predstavljaju "nužno zlo" zbog svog utjecaja, što im prestane utjecaj, postaju ništa drugo do nepoželjni psi lutalice. 

Drugi – tvdolinijaši, žrtve su ovih prvih. Iako su za života časniji i iskreniji u nekoj ideji. Često guraju glavu gdje prvi neće nogu; govore što prvi ne smiju pomisliti. Često ih u strankama drže kao sigurne, ništa im ne daju jer računaju da će uvijek biti tu, pa iako ne budu tu, neće barem biti nigdje drugdje. Mogu biti obrazovani i neobrazovani, a njihova karijera upravo zavisi od “urlanja”, bilo da se to traži od njih, ili to sami žele. Ukoliko spadaju u red ljudi suženih vidika ili shvatanja, to je i jedini način da pridobijaju simpatije prostih glasača i širokih masa koje pokreću emocije. Oni nisu samo žrtve svojih pacova koji odlaze, već i onih koji dolaze. Vječite žrtve prvih jer "ne umiju igrati igru". Nije rijedak slučaj da mogu biti žrtvovani, “bačeni u vatru”, a kada se ta “vatra” ugasi, njihova žrtva kao i prisustvo postaju suvišni. Oni se uglavnom koriste kao raspirivači mržnje prema drugoj stranci ili određenim ljudima. Kao ljudi koji ne mijenjaju svoja mišljenja i drže uvijek istog kursa, teško prihvataju i shvataju okolnosti u kojima vlada pravilo: “ljubi preletača kao bližnjega svoga i šutni potrčka jer će njih vazda biti.” Pošto takvi ne predstavljaju "nužno zlo" koje se može iskoristiti, pokvareni ih nazivaju nesposobljakovićima. Žive mirnije, časnije, lica su im čistija, svijest savjesnija, i djeca im se ne nazivaju "djecom fukara". Njihove karijere uglavnom idu silaznom putanjom, ali i pored toga ljudi ih cijene zbog žrtve i iskrenosti, iako to u politici nema nikakve vrijednosti.

Između dvije krajnosti potreban je “srednji put”.

Obrazovanih, moralnih i poštenih ljudi mora biti u politici. Njihov se put neće krčiti sam, niti se njihovo odustajanje može uzeti za korisnim. Uvijek je najveći problem bio taj što su korisni ljudi bježali od politike, predstavljajući je kao sotonsku igru pokvarenih. Čak da ona to i jeste, vremenom postaje više od igre, postaće tiranija i vječito zlo kojem nema kraja. Ali, politika ipak nije niti igra, niti je zlo, već je ljudi takvom čine.

“Srednji put” u nekim okolnostima očito ne postoji, ali moramo stvarati politički ambijent za stvaranje tog puta. Ljude je teško navići na slobodu, puno teže nego na ropstvo. Teško ih je lišiti manipuliranja i kolektivne amnezije u trenucima kada ih stomaci svakodnevno opominju na biološku egzistenciju. Teško je utjecati u vremenu siromaštva da ljudi ne trče za ulizicama i ne utjecati da djeluju kao i oni jer misle da je to jedini put uspjeha. Teško je opomenuti i one koji “udaraju glavom bez obzira” da su samo gorivo svojih političkih mentora, ili spriječiti mase da i same postanu takve. Polititika nije prljava, niti je licemjerna, niti je nakaradna – politika je ono što su ljudi koji je sprovode. Srednji put u politici znači ne biti dio nijednog, ni drugog tipa navedenih profila uloga, već uloga moralnog i korisnog čovjeka koji je uskladio lične interese i zadovoljio kolektivna očekivanja. Zapravo, “srednji put“ se može nametnuti prekidom anarhije političara, vođa, ili jednih i drugih pojedinaca, na taj način što će u politici prevagu činiti oni koji će biti pošteni, svima korisni i moralni ljudi, i potisnuće ove dvije nametnute strukture. Također, nametnuće vođama svoje standarde, ili će i sami postati vođe pa direktno svoju misiju provoditi u djelo.

Ukoliko se “srednji put” ne ostvari, ljudi samo mogu biti prepušteni pacovskim apetitima političkih intereždžija ili buci i haosu koji provode naivni ili namjerno naivni. Ukoliko “sredni put” treba izmisliti, izmislimo ga, ili budimo pokvarenjaci ili ovce za šišanje.