Umjesto da se bore protiv kriminala Andrej Nikolaidis: I policija pljačka, zar ne?

Grupa do zuba naoružanih ljudi 22. septembra prošle godine izvršila je spektakularnu, holivudsku pljačku na autoputu Banjaluka - Gradiška. Audijem A6 presreli su blindirano vozilo i hapili 600 hiljada maraka koje su iz banke u Banjaluci poslate za Zagreb.

Ispostavilo se da su u pljački učestvovali pripadnici Specijalnih jedinica MUP-a Republike Srpske. Javnost je uznemirena? Šokirana činjenicom da policajci, umjesto da se bore protiv kriminala, pljačkaju?

Nisam siguran. Mislim da naši sugrađani vrlo dobro znaju gdje žive, iako se po pravilu ponašaju kao da nije tako.

Najprije, ono što je očito: Republika Srpska je nastala na enormnoj količini nasilja i nepravde. Ukratko, utemeljena je na zločinu. To znači da joj je zločin inherentan. A to, opet, znači da se Republika Srpska sa zločinom ne može izboriti. Konačno, ako u policiji Republike Srpske mogu raditi ljudi koji su učestvovali u projektu koji je podrazumijevao genocid, etničko čišćenje, masovna silovanja i sadističke opsade gradova, zašto ne bi mogli raditi i drumski razbojnici?

Ali to nije poenta. Ono što se desilo u Bosni i Hercegovini, u Republici Srpskoj, moglo se desiti i u bilo kojoj od susjednih država. Za sve naše države važi: ukidanjem policije bio bi zadat težak udar kriminalu.

Jer ovdje je upravo država najveći lopov. Država o kakvoj uče udžbenici ovdje ne postoji. Umjesto nje, tu je nešto što ima zastavu, himnu i takozvane institucije, nešto što je odlukama koje je donijelo, jednako kao i onima koje nije donijelo, u posljednjih četvrt vijeka omogućilo neprekidni niz legalnih pljački o kojem se eufemistički govori kao o "tranziciji".

Na sve gore rečeno moguće je staviti primjedbu kako je to – da jedne obogati i zaštiti a druge osiromaši i obespravi - sama bit kapitalističke države. Tako je. Ali ni to nije poenta ovog teksta.

Obratimo pažnju na očitu - no ne i zvaničnu - istoriju državne pljačke koju su od 1992. naovamo ispisale Srbija i Crna Gora, najprije zajedno, kao savez, potom i kao samostalne, nezavisne.

Država je građane, za početak, opljačkala tako što je kroz hiperinflaciju sa njihovih bankovnih računa, iz madraca, ormara i svih drugih štekova isisala ušteđene devize.

Voljena je država štampala toliko novca da je ovaj postao doslovce bezvrijedan. Štampana je novčanica od 500 milijardi dinara, sa likom Jovana Jovanovića Zmaja.

Cijene su duplirane svakih 16 sati. Plate, isplaćivane u milijardama dinara, vrijedile su svega nekoliko njemačkih maraka. Da bi preživjeli, građani su trošili svoje ušteđene devize. Marke i dolare su za dinare (i obratno: postojao je kupovni i prodajni kurs) mijenjali kod uličnih dilera, koji su radili pod kontrolom policije i tajne policije, u sprezi sa bankama i Centralnom bankom.

Privilegovani pojedinci došli su, dakle, u posjed enormne količine deviza zahvaljujući državi koja je izazvala hiperinflaciju, štampala dinare i kontrolisala navodno „crno“, a zapravo apsolutno regulisano tržište novca. Znači li to da su građani bili nevine žrtve? Nipošto. Građani su bez novčanika ostali zato što su džepove ostavili nebranjene, jer su ruke, umjesto da njima rade i čuvaju svoje, koristili da bi bacali cvijeće na tenkove koji su išli da ruše Bosnu i Hrvatsku.

Zbog sankcija, hiperinflacije i konstantne otimačine firme su propale. Imovina tih firmi je privatizovana. Proces "privatizacije" je podrazumijevao da opet oni, privilegovani pojedinci, za sitniš kupe imovinu firmi koje je država otjerala u propast. Ili tu imovinu uzmu a da je nikada ne plate – u svakom slučaju ne svojim novcem. Taj proces (koji je Emir Imamović Pirke definisao: „Tranzicija je proces pretvaranja nečega u ništa“) sprovela je, ponovo, država.

Građani su, dakle, državnom akcijom, ostali i bez novca i bez posla i bez navodne državne imovine. Sve što je imala, sve na čemu je mogla zaraditi, država je prodala eliti koja se neprekidno skriva iza države i ljubavi prema njoj.

Ta elita pod patriotizmom ne podrazumijeva ljubav prema državi, nego bezuslovnu ljubav države prema njoj. Lakan je tvrdio kako je ljubav davanje onoga što nemaš onome ko to ne želi. Ne i ova. Ljubav države prema svojim najdražim sinovima (i tek ponekoj kćeri) podrazumijevala je davanje svega što država ima odabranima koji to samo za sebe žele.

Novac koji država građanima nije uspjela ukrasti na crnom tržištu, ukrala im je u legalnom, od strane države i zvanično regulisanom bankarskom poslovanju. Piramidalne prevare na razini na kojoj se to desilo u Srbiji i Crnoj Gori ne mogu biti sprovedene ukoliko država ne stoji iza njih, bilo kao inspirator, bilo kao saučesnik.

Tu su pljačku izveli slavni Jezda i Dafina. Vikipedija veli da je samo Dafina zavrnula “150.000 građana Srbije, za višemilionske devizne uloge”.

Po optužnici koja je u Srbiji podignuta protiv nje 2003. godine, dakle cijelu deceniju nakon što je propala njena “Dafiment banka” i građanima postalo jasno da su opljačkani zato što su bili dovoljno pohlepni i glupi da povjeruju da će im na svaku marku koju ulože mjesečno biti isplaćeno 160 maraka kamate, Dafina je od 1991. do 1997. “pribavila sebi i drugima protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 19,7 miliona njemačkih maraka, milion američkih dolara, 3,5 miliona švajcarskih franaka, 10,9 miliona austrijskih šilinga i 199, 4 miliona italijanskih lira”. 

Podatak je gotovo nadrealan; žena je građane Srbije i Crne Gore neometano pljačkala još pune četiri godine nakon što se uz Veliki prasak raspala njena piramidalna šema – em su je pustili da i dalje krade, em je još bilo budala koje je mogla opljačkati.

Drugi heroj ovdašnjih piramidalnih šema, Jezdimir Vasiljević, zvani Gazda Jezda, čak je učestvovao u rijaliti šou Farma. Kako sam pročitao u Blicu, on je učesnicima emisije “obećao da će ako pobedi u rialitiju svima isplatiti 100 evra plus 10 odsto kamate, kao i da je već napravio spisak štednje”. 

Blicov izvještaj, koji valja čitati kao vrhunsku satiričnu literaturu, kaže kako je Jezda u emisiji sreo jednu od svojih žrtava. Kaže ovako:

“Pevačicu Zoricu Marković najviše je pogodio susret sa Jezdimirom i u više navrata je od njega tražila da joj isplati 17.000 maraka.

– Celu Srbiju si prevario, kako te bre nije sramota? Jel znaš ti koliko sam ja krvavo radila za te pare da bi mi ih neko uzeo? - napala je pevačica Jezdu koji se branio od optužbi ponavljajući da on nije ništa kriv...

– Svim štedišama je isplaćena glavnica. Sud me nije osudio, građani me nisu osudili, samo me ti vređaš! - poručio je Jezdimir pevačici."

Budući da su u popularnim televizijskim emisijama već učestvovali Jezda i Kristijan Golubović, da li bi se neko zaista našao u čudu ako bi se na Farmi našli i policajci koji su opljačkali blindirano vozilo za prevoz novca?

Koga može iznenaditi činjenica da je čovjek koji je obezbjeđivao Dodika i Vučića nešto ukrao? Pa ko je sve ovo vrijeme krao, ako ne ljudi iz najbližeg okruženja naših premijera i predsjednika?

Još nešto: ako su građane pljačkali Centralne banke, Vlade, Skupštine, komisije i savjeti za privatizaciju, banke i regulatori bankarskog poslovanja, koga može začuditi što ih pljačka i policija?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.