Kosovo ili "Mala Švicarska", iluzija ili stvarnost, sveta zemlja ili ne, jedno je sigurno, njegov zakonodavni organ (Parlament), ali i ostala dva nivoa vlasti su završili mnogo važnog posla od proglašenja neovisnosti do danas.
S obzirom da sve kosovske institucije rade punom parom, da su svojim građanima na polju unutrašnje politike stvorili veoma dobre ekonomske uvjete (gdje je prosječna plata oko 1200 €); gdje prosto sigurnost na ulicama podsjeća na onu "titovsku" da možeš komotno spavati noću u parku; gdje se velike kompanije "guraju" i daju euro više na tenderima kako bi što prije ušli na kosovsko tržište; kada vanjska diplomatija bilježi ogromne uspjehe jer je stolica u UN-u samo pitanje dana; kada se naslućuje da će fudbaleri Kosova debitovati 2014. u Brazilu (u istoj grupi sa Srbijom); kada je Nobelova nagrada na pragu da postane "državljanin" Kosova, i mnogi drugi uspjesi koji su u rangu pomenutih, već prozvani Parlament poznatog subjekta (Kosova) polako ali sigurno kroz zakonske procedure kreće sa bavljenjem manje bitnim stvarima, a koje su naišle na široku podršku građana.
Nakon što je prije par godina, ničim izazvano, Ministarstvo nauke, obrazovanja i tehnologije donijelo uredbu - il' kome je sad to važno kako se taj papir zove - o zabrani nošenja mahrama u obrazovnim institucijama (bar na papiru, jer obrazovne institucije imaju veliki put koji trebaju da prođu od izraza do sadržaja termina "obrazovne", pošto postoje i po cijele osnovne škole gdje je "stručno osoblje" srednjoškolske kvalifikacije, priznajem, ovdje malo pretjerujem jer i nije baš toliki omjer), gdje se isti zakon (odredba il' kako se to već zove) katkad i primjeni na učenicu srednje škole Njomzu Jashari iz Uroševca, koja je izbačena iz škole zbog svog, ajmo kazati, stajlinga (2012. godine).
Nakon svih navedenih uspjeha, Parlament, uvidjevši da je dobar dio bitnih stvari izglasao i donio - vjerovatno u trenutku dosade ali i pod ružičastim zanosom sekularne odgovornosti - 2013. pokreće dva ne baš tako velika pitanja.
Oba ova pitanja nisu uopšte bitna za demokratska ali i civilizacijska uređenja države, jer se tiču prava manjina i prava vjerskih sloboda. Manjinama, kojih ima pet: Srbi, Bošnjaci, Turci, Romi, Goranci, nastoje se (a možda zbog njihovog "dobra", jer predstavnici manjina u Skupštini imaju veliku ulogu dugmeta na kaputu najmlađe evropske države) ukinuti zagarantirani mandati u Skupštini Kosova.
Zbog ovoga, uopšte nikom nije jasno zašto se manjine bune, kad su potpisane sve moguće deklaracije od one o neovisnosti, pa do ko zna koje. I šta je tu sporno što su Bošnjaci drugi po brojnosti prema podacima popisa i što su koncentrisani u 3 geografska rezervata, a ne mogu dobiti opštinu (a ne opštine). Sve je to u duhu demokratije na ovaj neki naš način ili je pak problem u tome što demokratija od proizvođača (SAD) do konačnih potrošača (u ovom slučaju Kosova) obajati ili kako se to ekonomskom terminologijom zna kazati, istekne joj rok trajanja.
Drugo pak pitanje ne tiče se sitnog broja manjinskih pripadnika, već se tiče 100% populacije pomenutog (kosovskog) prostora.
Naime, Skupština Kosova je usvojila Nacrt zakona o zaštiti od buke u kome se intenzitet ezana i crkvenih zvona snižava (30. 01. 2014.). Ovim je još jednom u nizu pokazala da radi za interese građana čije povjerenje koristi, jer blagostanje koje je uslijedilo sa 31. 01. 2014. godine prosto je prema dostupnim izvještajima neopisivo.
Nakon primjene ovog zakona za nepunih 3 dana podaci govore da se smanjio broj anksioznosti za 60%, depresije i stresa za nevjerovatnih 82,6%, a trezvensot, budnost i posvećenost ljudi (čiji je san bio narušen megazvukovima koji su dolazili sa vjerskih objekata, uglavnom džamija, jer je 93% stanovnika Kosova islamske vjeroispovjesti) u ranim jutarnjim satima na poslu pokazuje da je na 99%.
Ovim je Parlament još jednom dokazao da zna da donosi prave odluke za svoje građane, tako da se spomenuti termin sa početka ovog teksta "Mala Švicarska" sve više čini opravdanim.
Budni (ali od 30. 01. 2014. god.) i naspavani čuvari demokratije i sekularizma, njih 120 (koliko Skupština broji članova), ovim potezom kao i mnogim sličnim, definitivno su pokazali svoju demokratsku i sekularnu zrelost.
Nakon ovog je logično za očekivati koju i međunarodnu pobjedu koja bi se ticala tumačenja demokratskih i sekularnih normi. Za početak, možda naši pomenuti parlamentarci ukažu na jednu viševjekovnu grešku koja se potkrala američkoj demokratiji, čiji predsjednik, pazi demokratskog i sekularnog presedana, polaže zakletvu na Bibliji, kao i cijeli Kongres prve demokratije svijeta.
Naravno, sve kazano nije ništa drugo nego parodija kosovske svakodnevice, jer istu mimo ovakvog okvira predstaviti je vrlo teško, bar meni, jer dok sam pisao ovaj tekst, jedna Selimovićeva (Čuvaj se ovna, čuvaj se govna, a kad ćeš živjeti.) mi se vrtjela u glavi.
Nakon što je prije par godina, ničim izazvano, Ministarstvo nauke, obrazovanja i tehnologije donijelo uredbu - il' kome je sad to važno kako se taj papir zove - o zabrani nošenja mahrama u obrazovnim institucijama (bar na papiru, jer obrazovne institucije imaju veliki put koji trebaju da prođu od izraza do sadržaja termina "obrazovne", pošto postoje i po cijele osnovne škole gdje je "stručno osoblje" srednjoškolske kvalifikacije, priznajem, ovdje malo pretjerujem jer i nije baš toliki omjer), gdje se isti zakon (odredba il' kako se to već zove) katkad i primjeni na učenicu srednje škole Njomzu Jashari iz Uroševca, koja je izbačena iz škole zbog svog, ajmo kazati, stajlinga (2012. godine).
Nakon svih navedenih uspjeha, Parlament, uvidjevši da je dobar dio bitnih stvari izglasao i donio - vjerovatno u trenutku dosade ali i pod ružičastim zanosom sekularne odgovornosti - 2013. pokreće dva ne baš tako velika pitanja.
Oba ova pitanja nisu uopšte bitna za demokratska ali i civilizacijska uređenja države, jer se tiču prava manjina i prava vjerskih sloboda. Manjinama, kojih ima pet: Srbi, Bošnjaci, Turci, Romi, Goranci, nastoje se (a možda zbog njihovog "dobra", jer predstavnici manjina u Skupštini imaju veliku ulogu dugmeta na kaputu najmlađe evropske države) ukinuti zagarantirani mandati u Skupštini Kosova.
Zbog ovoga, uopšte nikom nije jasno zašto se manjine bune, kad su potpisane sve moguće deklaracije od one o neovisnosti, pa do ko zna koje. I šta je tu sporno što su Bošnjaci drugi po brojnosti prema podacima popisa i što su koncentrisani u 3 geografska rezervata, a ne mogu dobiti opštinu (a ne opštine). Sve je to u duhu demokratije na ovaj neki naš način ili je pak problem u tome što demokratija od proizvođača (SAD) do konačnih potrošača (u ovom slučaju Kosova) obajati ili kako se to ekonomskom terminologijom zna kazati, istekne joj rok trajanja.
Drugo pak pitanje ne tiče se sitnog broja manjinskih pripadnika, već se tiče 100% populacije pomenutog (kosovskog) prostora.
Naime, Skupština Kosova je usvojila Nacrt zakona o zaštiti od buke u kome se intenzitet ezana i crkvenih zvona snižava (30. 01. 2014.). Ovim je još jednom u nizu pokazala da radi za interese građana čije povjerenje koristi, jer blagostanje koje je uslijedilo sa 31. 01. 2014. godine prosto je prema dostupnim izvještajima neopisivo.
Nakon primjene ovog zakona za nepunih 3 dana podaci govore da se smanjio broj anksioznosti za 60%, depresije i stresa za nevjerovatnih 82,6%, a trezvensot, budnost i posvećenost ljudi (čiji je san bio narušen megazvukovima koji su dolazili sa vjerskih objekata, uglavnom džamija, jer je 93% stanovnika Kosova islamske vjeroispovjesti) u ranim jutarnjim satima na poslu pokazuje da je na 99%.
Ovim je Parlament još jednom dokazao da zna da donosi prave odluke za svoje građane, tako da se spomenuti termin sa početka ovog teksta "Mala Švicarska" sve više čini opravdanim.
Budni (ali od 30. 01. 2014. god.) i naspavani čuvari demokratije i sekularizma, njih 120 (koliko Skupština broji članova), ovim potezom kao i mnogim sličnim, definitivno su pokazali svoju demokratsku i sekularnu zrelost.
Nakon ovog je logično za očekivati koju i međunarodnu pobjedu koja bi se ticala tumačenja demokratskih i sekularnih normi. Za početak, možda naši pomenuti parlamentarci ukažu na jednu viševjekovnu grešku koja se potkrala američkoj demokratiji, čiji predsjednik, pazi demokratskog i sekularnog presedana, polaže zakletvu na Bibliji, kao i cijeli Kongres prve demokratije svijeta.
Naravno, sve kazano nije ništa drugo nego parodija kosovske svakodnevice, jer istu mimo ovakvog okvira predstaviti je vrlo teško, bar meni, jer dok sam pisao ovaj tekst, jedna Selimovićeva (Čuvaj se ovna, čuvaj se govna, a kad ćeš živjeti.) mi se vrtjela u glavi.
