Ono što je postignuto u subotu u Ohridu na sastanku na visokom nivou između Kosova i Srbije, uz "facilitaciju" Evropske unije, najbolje se može opisati rečenicom "bolje išta nego ništa".
Strane su, nakon što su se na sastanku 27. februara složile da "više nema potrebe da se raspravlja o prijedlogu EU", sada su se složile oko "aneksa za implementaciju" sporazuma. To je bio minimum neophodan da EU i Sjedinjene Američke Države ne bi bile u poziciji da propadnu u svim svojim naporima, ali maksimum koji im je bio moguć u postojećim okolnostima. A te postojeće okolnosti su njihov dogovor da treba uvažavati stavove Srbije da neće priznati nezavisnost Kosova, kao i stav Vučića da "neće ništa potpisati".
Ovaj put se EU istakla najviše po jezičkom stvaralaštvu kojim pokušava prikriti političku nemoć da ubedi strane da postignu dogovor. Tako EU nastavlja da eksperimentiše u dijalogu Kosova i Srbije, da testira različite formule, da otkriva jezičke strukture i pravne akrobacije. To se desilo i na Ohridskom sastanku. Sada EU testira kako se "sporazum" može transformisati u "sporazum" i postati "pravno obavezujući" kroz "izjavu visokog predstavnika EU". Sve te akrobacije da srpsko nepriznavanje Kosova bude normalno.
Čak je i ohridsko "pomirenje" nastavak smanjenja ambicija EU u dijalogu i odlaganje za neko udaljenije vrijeme sveobuhvatne, pravno obavezujuće normalizacije odnosa između Kosova i Srbije. Kada je Miroslav Lajčak imenovan za specijalnog izaslanika za dijalog, rečeno mu je da je on zadužen da posreduje u dijalogu kako bi se postigao sveobuhvatan, pravno obavezujući sporazum. Čak je rekao da je postizanje takvog sporazuma "pitanje mjeseci, a ne godina". Sada, tri godine kasnije, postizanje takvog sporazuma se čini pitanjem decenija, a ne godina, a kamoli mjeseci.
EU je prvo odustala od sveobuhvatnog, pravno obavezujućeg sporazuma i predložila "osnovni sporazum". Tada se taj "osnovni sporazum" sveo na "Sporazum na putu normalizacije". I do sada je ostalo nejasno kakav je formalni status tog "sporazuma". Premijer Kosova Albin Kurti ponudio je da potpiše. To se EU činilo logičnim, jer se sporazumi obično potpisuju. Ali nakon što je predsjednik Srbije Vučić odbio da potpiše, ovaj stav je razumela i EU. Vučić nije čak ni rekao da je prihvatio sporazum. On to nije ni odobrio. I visoki predstavnik EU Josep Borell se oglasio sa saopštenjem rekavši da su se "strane složile da više nema potrebe da se razgovara o ovom sporazumu".
Nakon toga ju je objavila EU kako bi se otklonila mogućnost pogrešnog tumačenja i onemogućila promjena. Ali i nakon toga, EU je insistirala na potpisivanju sporazuma. A to što nije planirano da bude potpisan 27. februara objašnjeno je nepostojanjem dogovora između strana o planu implementacije. Jer, insistiraju u EU, "sporazum i plan implementacije su neodvojivi dijelovi" i zato moraju biti potpisani zajedno. A nakon što im je predsjednik Srbije Vučić rekao da neće potpisati ništa, ni sada ni kasnije, ni Sporazum ni Aneks, posrednici su odustali i odustali i od ove ambicije.
Tako je na kraju iz svih ovih napora na najvišem nivou, od Brisela do Vašingtona, do Berlina, Rima i Pariza, nastala politička deklaracija, sa aneksom i sporazumom koji nemaju pravni status. Dva dokumenta koja nisu u skladu sa upozorenjima EU da će imati "punu jasnoću i jasne rokove".
I smatra se da to postaje obavezno kroz njihovo uključivanje u proces evropskih integracija. To je nepotrebno, jer ovi uslovi već postoje u postojećim odlukama EU. Prvo, regionalna saradnja je uslov za sve zemlje regiona u procesu evropskih integracija. Drugo, u pregovaračkom okviru EU za Srbiju do sada je postojao uslov normalizacije odnosa sa Kosovom. Do sada su Evropska komisija i Služba za spoljne poslove izvještavale kako Srbija ispunjava ovaj uslov. I uvijek su pozitivno izveštavali, potvrđujući da je Srbija bila konstruktivna. Ništa se neće promjeniti.
Sudbina onoga što je postignuto u Ohridu zavisiće od dobre volje stranaka, političke hrabrosti i volje EU, SAD, Njemačke, Francuske i Italije da zadrže interes za normalizaciju odnosa između Kosova i Srbije. Može biti da se nepotpisani sporazum, sporazum koji nije sporazum, implementira s još većim uspjehom od onih koji su potpisani.
Postoje slučajevi kada su kohabitacija parova, partnerstva uspješnija od potpisanih brakova. Sve zavisi od volje. Kosovo ovim nije izgubilo ništa što ranije nije izgubilo. Koliko je osvojio, videće se vrlo brzo. A to će prije svega zavisiti od toga kako će djelovati EU, NATO, Savjet Evrope, Interpol i UNESCO.
Ako Kosovo ne započne formalnu proceduru članstva u Savjetu Evrope, ako ne krene ka uključivanju u NATO Partnerstvo za mir, ako Savjet EU ne da mandat Evropskoj komisiji da pripremi mišljenje o statusu kandidata za Kosova, onda će efekat ovog "sporazuma" za Kosovo biti nedovoljan, ako ne i nula. Dok će svi pozdravi i čestitke koje su stizale iz Vašingtona, Berlina, Pariza i Brisela ostati samo kao licemerne izjave.
Piše: Augustin Palokaj, dopisnik "Kohe" iz Brisela
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
Ovaj put se EU istakla najviše po jezičkom stvaralaštvu kojim pokušava prikriti političku nemoć da ubedi strane da postignu dogovor. Tako EU nastavlja da eksperimentiše u dijalogu Kosova i Srbije, da testira različite formule, da otkriva jezičke strukture i pravne akrobacije. To se desilo i na Ohridskom sastanku. Sada EU testira kako se "sporazum" može transformisati u "sporazum" i postati "pravno obavezujući" kroz "izjavu visokog predstavnika EU". Sve te akrobacije da srpsko nepriznavanje Kosova bude normalno.
Čak je i ohridsko "pomirenje" nastavak smanjenja ambicija EU u dijalogu i odlaganje za neko udaljenije vrijeme sveobuhvatne, pravno obavezujuće normalizacije odnosa između Kosova i Srbije. Kada je Miroslav Lajčak imenovan za specijalnog izaslanika za dijalog, rečeno mu je da je on zadužen da posreduje u dijalogu kako bi se postigao sveobuhvatan, pravno obavezujući sporazum. Čak je rekao da je postizanje takvog sporazuma "pitanje mjeseci, a ne godina". Sada, tri godine kasnije, postizanje takvog sporazuma se čini pitanjem decenija, a ne godina, a kamoli mjeseci.
EU je prvo odustala od sveobuhvatnog, pravno obavezujućeg sporazuma i predložila "osnovni sporazum". Tada se taj "osnovni sporazum" sveo na "Sporazum na putu normalizacije". I do sada je ostalo nejasno kakav je formalni status tog "sporazuma". Premijer Kosova Albin Kurti ponudio je da potpiše. To se EU činilo logičnim, jer se sporazumi obično potpisuju. Ali nakon što je predsjednik Srbije Vučić odbio da potpiše, ovaj stav je razumela i EU. Vučić nije čak ni rekao da je prihvatio sporazum. On to nije ni odobrio. I visoki predstavnik EU Josep Borell se oglasio sa saopštenjem rekavši da su se "strane složile da više nema potrebe da se razgovara o ovom sporazumu".
Nakon toga ju je objavila EU kako bi se otklonila mogućnost pogrešnog tumačenja i onemogućila promjena. Ali i nakon toga, EU je insistirala na potpisivanju sporazuma. A to što nije planirano da bude potpisan 27. februara objašnjeno je nepostojanjem dogovora između strana o planu implementacije. Jer, insistiraju u EU, "sporazum i plan implementacije su neodvojivi dijelovi" i zato moraju biti potpisani zajedno. A nakon što im je predsjednik Srbije Vučić rekao da neće potpisati ništa, ni sada ni kasnije, ni Sporazum ni Aneks, posrednici su odustali i odustali i od ove ambicije.
Tako je na kraju iz svih ovih napora na najvišem nivou, od Brisela do Vašingtona, do Berlina, Rima i Pariza, nastala politička deklaracija, sa aneksom i sporazumom koji nemaju pravni status. Dva dokumenta koja nisu u skladu sa upozorenjima EU da će imati "punu jasnoću i jasne rokove".
I smatra se da to postaje obavezno kroz njihovo uključivanje u proces evropskih integracija. To je nepotrebno, jer ovi uslovi već postoje u postojećim odlukama EU. Prvo, regionalna saradnja je uslov za sve zemlje regiona u procesu evropskih integracija. Drugo, u pregovaračkom okviru EU za Srbiju do sada je postojao uslov normalizacije odnosa sa Kosovom. Do sada su Evropska komisija i Služba za spoljne poslove izvještavale kako Srbija ispunjava ovaj uslov. I uvijek su pozitivno izveštavali, potvrđujući da je Srbija bila konstruktivna. Ništa se neće promjeniti.
Sudbina onoga što je postignuto u Ohridu zavisiće od dobre volje stranaka, političke hrabrosti i volje EU, SAD, Njemačke, Francuske i Italije da zadrže interes za normalizaciju odnosa između Kosova i Srbije. Može biti da se nepotpisani sporazum, sporazum koji nije sporazum, implementira s još većim uspjehom od onih koji su potpisani.
Postoje slučajevi kada su kohabitacija parova, partnerstva uspješnija od potpisanih brakova. Sve zavisi od volje. Kosovo ovim nije izgubilo ništa što ranije nije izgubilo. Koliko je osvojio, videće se vrlo brzo. A to će prije svega zavisiti od toga kako će djelovati EU, NATO, Savjet Evrope, Interpol i UNESCO.
Ako Kosovo ne započne formalnu proceduru članstva u Savjetu Evrope, ako ne krene ka uključivanju u NATO Partnerstvo za mir, ako Savjet EU ne da mandat Evropskoj komisiji da pripremi mišljenje o statusu kandidata za Kosova, onda će efekat ovog "sporazuma" za Kosovo biti nedovoljan, ako ne i nula. Dok će svi pozdravi i čestitke koje su stizale iz Vašingtona, Berlina, Pariza i Brisela ostati samo kao licemerne izjave.
Piše: Augustin Palokaj, dopisnik "Kohe" iz Brisela
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
