Srebrenica nakon 25 godina Dr. sc. Suada A. Džogović: Odupiranje politici etnocentrizma, zločina i genocida

U subotu 11. jula prošlo je 25 godina od  genocida u Srebrenici. Ovaj masakr, kao  jedan od najgorih zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata, prepoznat je od Međunarodnog suda pravde u Haagu kao genocid. Do sada, pokopano je više od 8.000 ljudi. Međutim, pronalaženje, identifikacija i vraćanje ostataka žrtava i dalje traje. 

Pravni izraz genocid nije postojao prije Drugog svjetskog rata. Prema Konvenciji UN-a o genocidu iz 1948. godine, genocid djeluje "s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa". U međunarodnom pravu ovakvi zločini procesuirani su samo u dva slučaja: masakr u Srebrenici u BiH 1995. i masakr u Ruandi 1994. godine. 

Pored masovnog ubojstva bosanskih dječaka i muškaraca bačenih u masovne grobnice u bosanskom gradu Srebrenici, jula 1995. godine prisilno je deportirano gotovo 25.000 žena, djece i staraca, a silovan je i znatan broj žena. Zastrašujuća činjenica je da je, nakon istraga Haškog tribunala u Haagu, utvrđeno da su leševi premještani iz starih u nove masovne grobnice. Sve to režirano je prema direktivama ratnih zločinaca, generala Mladića i njegove vojske, u pokušaju da sakriju svoje monstrumske zločine. Iako su i Karadžić i Mladić osuđeni za genocid u Srebrenici, u BiH se i dalje eksponira veličanje etničkog čišćenja i genocida. U nekim bosanskohercegovačkim gradovima čak postoje i murali Ratka Mladića, a svake godine ultranacionalisti marširaju Srebrenicom pjevajući četničke pjesme. Ovdje treba podsjetiti i na onaj ''bal vampira'' svakog 9. januara na dan obilježavanja genocidne države tzv. Republike srpske, kada Bosnom odjekuje četnički "psalam" Bože pravde... Kakvi bezbožnici, kakvo licemjerje 21. stoljeća! 

Poznato je da su sadržaji nacionalističkih programa i ideologija smišljani sa ciljem da se unište domocilni narodi na svojim historijskim kućištima i stvori nekakva državna tvorevina na agresivnim jurišima, osmišljenim u ekstremnom svetosavlju i urezivanjem krstova na čela nepravoslavaca. Ipak, sve je bilo uzalud: i silne vojske, i 'život gori od smrti'', i udaranje u sva zvona... Bosna i dalje opstaje, a tako će uvijek i biti!... 

Svih ovih 25 godina nisu bile dovoljne za pronalazak, identifikaciju i pokop svih žrtava, što nam svjedoči o obimu onoga što se događalo na bosanskohercegovačkim prostorima tokom 1995. Enklava Srebrenica bila je sigurna zona u to vrijeme prema UN-u. Ali to nije spriječilo vojsku bosanskih Srba da okupiraju grad. Mnogi muškarci bosanskih muslimana koji su ostali nakon evakuacije žena i djece pokušavali su pješačiti prugom devedeset kilometara do grada Tuzle, ali većina njih nije preživjela kada su strijeljani i odvedeni u ono što je kasnije postalo masovnim grobnicama. 

Današnja Srebrenica, okružena revizionizmom historije i politikom poricanja, još uvijek nosi teško breme žrtava genocida čiji ostaci nisu pronađeni. Činjenica da se genocid s hiljadama žrtava mogao dogoditi u zoni pod kontrolom UN-a može se opisati kao rezultat pasivnosti vanjskog svijeta u datom trenutku, što je UN u svojim izvještajima i priznao. Međutim, ako je vanjski svijet tada bio ''nemoćan'', upitno je zašto je i danas tako. Oni koji zanemaruju, relativiziraju, pa čak i negiraju ovaj genocid u nekim situacijama bivaju čak i nagrađivani. Podsjetimo se samo nedavnog nobelovaca za književnost, koji vjeruje da se riječ genocid ne može upotrijebiti za opisivanje događaja u Srebrenici već se govori o Srebrenici kao vrsti osvete, što zapravo umanjuje zločine počinjene nad stanovništvom bošnjačke nacionalnosti. 

Opasnom nacionalizmu i negiranju prošlih genocida moramo se oduprijeti. I zato uvijek moramo govoriti o zlu koje je odnijelo živote hiljade nedužnih ljudi. Moramo govoriti o genocidu u Srebrenici, zločinima u Šahovićima, Foči, Sarajevu, Račku - to dugujemo žrtvama svih genocida i zločina počinjenih nad Bošnjacima i Albancima, a bilo ih je mnogo... 

Istraživanje genocida i zločina počinjenih nad nedužnim žrtvama tokom zadnjih ratova na Balkanu, trebalo bi imati značajnije mjesto u okviru različitih obrazovnih politika, čime bi se produbilo znanje o masovnom nasilju, zločinima i genocidu u različitim historijskim, kulturnim i političkim kontekstima... Drugim riječima, s aspekta kulturologije i socioantropologije današnjim i budućim generacijama trebalo bi omogućiti proučavanje svih onih mehanizama koji su dovodili do genocida i zločina na području BiH, Hrvatske i Kosova, dajući im priliku da čuju različite perspektive prošlosti. U ovom kontekstu, nužno je apostrofirati odgovornost intelektualaca u problematiziranju rastućeg nacionalizma, ksenofobije i netelerancije koji mogu dovesti do nekih novih zločina, čak i genocida. A nacionalizam i fašizam, na nesreću, često vaskrsavaju na prostoru Zapadnog Balkana, ispoljavajući se u verbalnim tiradama većine političara, u svim sredstvima medijalne distribucije, u tihim etničkim čišćenjima, obrazovanju, znanosti i kulturi... 

Stoga, moramo se oduprijeti svim oblicima politizacije znanosti, obrazovanja i kulture, odnosno svim politikama koje kompromitiraju vrijednosti ljudskih bića. Sprječavanje etnocentrizma, te nacionalističkih idealogija koje iznova zagađuju region Balkana i koje uvijek mogu dobiti neku novu šansu, mora, dakle, postati sastavni dio obrazovnih politika i, uopće, znanosti. U ovom diskursu, interkulturalistički pristup produbljivanju veza između obrazovnih institucija i društva mogao bi utoliko doprinijeti suzbijanju rastuće društvene segregacije zasnovane na etnoreligijskom principu, što je u saglasju sa politikama EU na međunarodnom nivou.