Ništa se, suštinski, ne zna o tom Vašingtonskom sastanku i njegovoj pripremi, odnosno pregovorima koji će se tamo voditi. U toj opštoj zabuni, nameće se utisak da su mu vodeći principi odsustvo svake transparentnosti, zamagljivanje stvarnosti i licemerstvo. Dok Grenell – ponovo – insistira da će se prvenstveno pregovarati o ekonomskim temama i da sastanak nema za cilj neki sveobuhvatni sporazum, predsjednik Thaçi, pak, najavljuje veliki sporazum. Ta protivrečnost budi strah na Kosovu i u Evropi da iza inicijative ne stoji novi pokušaj "guranja" nekog sporazuma o razmjeni teritorije, piše u autorskom tekstu za RTV Kim Bodo Weber iz berlinskog Savjeta za politiku demokratizacije (DPC).
Kad je prošlog ponedjeljka, 15. juna uveče, specijalni izaslanik američkog predsjednika Trumpa Richard Grenell na Twitteru, ni iz čega, najavio sastanak 27. juna delegacija vlada Kosova i Srbije u Bijeloj kući, jedino što je odmah bilo jasno o tom susretu je da se radi o novom, dosad najotvorenijem poglavlju Grenellove provokacije prema Evropskoj uniji i otvorenom podrivanju vodeće uloge EU u političkom dijalogu.
Sastanak o čijoj pripremi, slično kao i u nekim prethodnim prilikama, Trumpova administracija nije informisala zvaničnike EU ni predstavnike vlada država članica, da ne pominjem njihovo eventualno uključivanje, Grenell je najavio baš u trenutku kad je novi specijalni predstavnik EU za pregovore Kosova i Srbije Miroslav Lajčak bio na korak do svoje prve posjete Prištini, radi pripreme ozbiljnog resetovanja pregovora.
Ni ministar spoljnih poslova Mike Pompeo nije informisao svoje kolege iz EU o tome da se nešto priprema na video sastanku koji je održao ranije istog dana. Tako je Grenell samo nastavio sa svojim pokušajima kidnapovanja vođstva dijaloga od EU, a koje je počeo pregovaranjem o tri pisma namjere u vezi sa uspostavljanjima avio, željezničke i auto-putne veze između dvije Balkanske zemlje, te pritiskom na političke aktere na Kosovu koji je doveo do pada Kurtijeve vlade u martu ove godine.
Ništa se, suštinski, ne zna o tom Vašingtonskom sastanku i njegovoj pripremi, odnosno pregovorima koji će se tamo voditi. U toj opštoj zabuni, nameće se utisak da su mu vodeći principi odsustvo svake transparentnosti, zamagljivanje stvarnosti i licemerstvo. Dok Grenell – ponovo – insistira da će se prvenstveno pregovarati o ekonomskim temama i da sastanak nema za cilj neki sveobuhvatni sporazum, predsjednik Thaçi, pak, najavljuje veliki sporazum. Ta protivrečnost budi strah na Kosovu i u Evropi da iza inicijative ne stoji novi pokušaj "guranja" nekog sporazuma o razmjeni teritorije.
Grenell je najavio da je Beograd pristao na raniji uslov EU i SAD-a za ponovno pokretanje pregovora – da zaustavi kampanju za povlačenje priznanja Kosova. Novi premijer Kosova Avdullah Hoti se hvalio da je saradnjom svoje vlade sa SAD postigao taj rezultat. Pri tome je prećutao činjenicu da je njemačka kancelarka Angela Merkel već u martu ove godine, na video sastanku sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem dobila taj ustupak Beograda, ali da je taj napredak kasnije bio poništen i gurnut u drugi plan padom vlade Albina Kurtija. Uz to, Grenell je obznanio da je Priština pristala na to da Kosovo privremeno suspenduje napore u vezi sa učlanjenjem u međunarodne organizacije. To predstavlja drastično odstupanje od ranijeg transatlanskog konsensusa o preduslovima za ponovo pokretanje pregovora – povlačenje carinskih tarifa od strane Prištine, suspenzija kampanje protiv priznavanja od strane Beograda. Time je Kosovu ispostavljen jedan uslov više i zemlja dovedena u podređen položaj. Premijer Kosova je naknadno izjavio da su pristali na taj uslov i da je vlada donela odgovarajuću odluku. No, ostaje potputno nejasno kada i u kom formalnom obliku je ta odluka donesena, pošto je ostala neobjavljena.
Predsjednik Thaçi i drugi politički zagovarači u novoj vladi potpuno novog, samoproglašenog američkog vođstva u dijalogu kritiku o slijepom povinovanju SAD redovno odbacuju koristeći dva argumenta.
Prvi glasi da je Evropska unija, a ne SAD, odnosno bivša visoka predstavnica i glavna pregovaračica Federica Mogherini najprije podržala i promovisala ideju razmjene teritorije, zbog čega su izgubili povjerenje u vođstvo Evrope, te da su SAD tradicionalni garant egzistencije kosovske države. Tačno je da je upravo Mogherini ta koja je prva, od početka tzv. nove faze u dijalogu ljeta 2017. godine, svojim sagovornicima Thaçiju i Vučiću ne samo signalizirala da će svaki sporazum prihvatiti, nego ih je čak i neposredno motivisala da pregovaraju o razmjeni teritorije. Ona i njen tim su tako potpuno oteli pregovore od ostatka EU i time ih privatizovali upravo onoliko koliko su to učinili predsjednici Kosova i Srbije. Tako su zajedno izdali evropske vrijednosti i prvobitne principe i ciljeve političkog dijaloga iniciranog još 2011. godine pod vođstvom nemačke kancelarke Merkel: da je vrijeme mijenjanja granica na Balkanu prošlo, te da Srbija, u zamjenu za evropsku perspektivu, mora prihvatititi realnost gubitka Kosova kao osnovu za potpunu normalizaciju odnosa država Srbije i Kosova.
Trumpova administracija je tek u maju 2018. napravila politički preokret od najglasnijeg zapadnog protivnika ideje razmjene teritorije, do otvorenosti za takvu opasnu ideju (otprilike u isto vrijeme kad je i Pariz počeo da pokazuje otvorenost prema istoj ideji).
Danas, poslije odlaska Mogherinijeve, EU je po prvi put u zadnje tri godina manje-više ujedinjena oko resetovanja pregovora o konačnom sporazumu na principu suverenosti i teritorijalnog integriteta Kosova. Kosovske političke elite su u posljednjih šest mjeseci primile jasne signale od nekih država članica EU koje nisu priznale kosovsku državu da će one promjeniti svoju poziciju poslije potpisivanja konačnog sporazuma.
Na drugoj strani, Trumpov izaslanik Grenell je, čini se, naslijedio pregovaračku „filozofiju“ Mogherinijeve i potpunu privatizaciju tajanstvenih pregovora iz ličnih, karijerističkih interesa i bez principa i crvenih linija. U isto vrijeme, on i njegov šef svakodnevno pokazuju da ne stoje iza tradicionalnih zapadnih, liberalno-demokratskih vrednosti, niti iza ideje liberalnog svjetskog poretka – koji su činili osnov za zapadnu podršku nezavisnosti Kosova kao jedinog preostalog, realnog riješenja statusnog spora sa Srbijom (zbog njenog trodecenijskog instrumentalnog političkog odnosu prema Kosovu). Samim tim, iz perspektive odbrane državnih interesa, nije uopšte logično da Priština bira SAD umjesto EU, još manje da prihvati da bude instrumentalizovana zbog provociranja Brisela, Berlina i Pariza. Naročito jer Priština ima u rukama uslovljavanje učešća u Grenellovim pregovorima saradnjom Trumpove administracije sa EU.
Na ove primjedbe predsjednik Thaçi i njegov tim, ali i predstavnici nove vladajuće većine odgovaraju drugim argumentom - da Kosovo ne može da se protivi SAD, svom tradicionalnom savezniku, odnosno da se kosovska politika mora „prilagoditi novim uslovima“ novog svjetskog neporetka i krize Zapada. Iako se ni taj argument ne može momentalno odbaciti, ipak se radi o zamjeni teze. Jer je predsjednik Thaçi, umjesto prilagođavanja politike odbrane državnih interesa Kosova u političkom dijalogu na nove uslove, od početka pregovora o konačnom sporazumu zapravo nastojao da iskorišćava krizu Zapada radi realizacije ličnih interesa, a protivno državnim interesima. Unaprijed je oslabio pregovaračku poziciju Kosova time što je već na samom početku signalizirao da će prihvatiti manje od formalnog priznavanja Republike Kosovo od strane Srbije. Umjesto da je tražio savez sa onim zapadnim akterima koji čvrsto stoje iza suverenosti i teritorijalnog intergriteta Kosova, prije svega Njemačke (i Velike Britanije), te prvobitnih principa i ciljeva političkog dijaloga, intenzivno je lobirao kod Trumpove administracije i predsjednika Macrona za ideju razmjene teritorije (autor je lično svjedočio angažovanju Thaçijevih ljudi u diplomatskom koru u Vašingtonu i Parizu u tu svrhu). U tom smislu, u Grenellovom djelovanju ima mnogo više Thaçija nego Trumpa u odnosu na ono što se generalno misli.
Predsjednik Vučić, sa svoje strane, igra na Miloševićevu kartu iskoriščavanja slabosti Zapada na osnovu tradicionalne nacionalističke srpske politike, taktikom politike bez strategije. Pri tome je njegov intimni interes za Kosovo i sudbinu kosovskih Srba ravan nuli, isti onoliki koliki je bio na početku političkog dijaloga, (i njegovog političkog uspona) kada su mu, ali i srpskim elitama, Berlin, London i Vašington nudili izlaz iz neodržive nacionalističke politike prema Kosovu. Nije slučajno predstavnicima kosovskih Srba sa juga iza zatvorenih vrata objasnio da ga njihova sudbina ne interesuje jer je potpuno svijestan da bi potpisivanje sporazuma o razmjeni teritorija bi značilo njihov egzodus (a ni onima sa sjevera se ne bi pisalo dobro u novoj Srbiji).
Šta, dakle, može biti ishod sastanka 27. juna u Bijeloj kući?
U najboljoj varijanti, Grenell ipak govori istinu, pa će se zaista isključivo pregovarati o ekonomskim temama i saradnji između Kosova i Srbiije. Eventualno potpisan sporazum će prvenstveno služiti Grenellu i Trumpu za kratkotrajnu javnu promociju ličnih (političkih) interesa, dok je implementacija upitna, pošto je politički dijalog dokazao da se ekonomska pitanja ne mogu suštinski riješiti bez rješavanja statusnog spora. U svakom slučaju, takav ishod bi podrivao zalaganje EU za ozbiljno resetovanje pregovora o sveobuhvatnom sporazumu bazirano na jasnim principima i ciljevima.
U najgoroj varijanti, u Vašingtonu će se ipak pregovarati i potpisati sporazum o razmjeni teritorija. Ovakav sporazum neće biti sprovodljiv, ali bi značajno podrivao sigurnost, stabilnost i demokratiju na Kosovu, u Srbiji, i u širem regionu. Predsjednik Trump i njegov izaslanik Grenell sasvim sigurno neće biti ti koji će sanirati nastalu štetu, naročito ako Trump izgubi novembarske predsjedničke izbore, već će ta uloga pripasti Evropskoj uniji i građanima Kosova.
Piše: Bodo Weber, viši saradnik Savjeta za politiku demokratizacije iz Berlina
Izvor: RTV Kim
Sastanak o čijoj pripremi, slično kao i u nekim prethodnim prilikama, Trumpova administracija nije informisala zvaničnike EU ni predstavnike vlada država članica, da ne pominjem njihovo eventualno uključivanje, Grenell je najavio baš u trenutku kad je novi specijalni predstavnik EU za pregovore Kosova i Srbije Miroslav Lajčak bio na korak do svoje prve posjete Prištini, radi pripreme ozbiljnog resetovanja pregovora.
Ni ministar spoljnih poslova Mike Pompeo nije informisao svoje kolege iz EU o tome da se nešto priprema na video sastanku koji je održao ranije istog dana. Tako je Grenell samo nastavio sa svojim pokušajima kidnapovanja vođstva dijaloga od EU, a koje je počeo pregovaranjem o tri pisma namjere u vezi sa uspostavljanjima avio, željezničke i auto-putne veze između dvije Balkanske zemlje, te pritiskom na političke aktere na Kosovu koji je doveo do pada Kurtijeve vlade u martu ove godine.
Ništa se, suštinski, ne zna o tom Vašingtonskom sastanku i njegovoj pripremi, odnosno pregovorima koji će se tamo voditi. U toj opštoj zabuni, nameće se utisak da su mu vodeći principi odsustvo svake transparentnosti, zamagljivanje stvarnosti i licemerstvo. Dok Grenell – ponovo – insistira da će se prvenstveno pregovarati o ekonomskim temama i da sastanak nema za cilj neki sveobuhvatni sporazum, predsjednik Thaçi, pak, najavljuje veliki sporazum. Ta protivrečnost budi strah na Kosovu i u Evropi da iza inicijative ne stoji novi pokušaj "guranja" nekog sporazuma o razmjeni teritorije.
Grenell je najavio da je Beograd pristao na raniji uslov EU i SAD-a za ponovno pokretanje pregovora – da zaustavi kampanju za povlačenje priznanja Kosova. Novi premijer Kosova Avdullah Hoti se hvalio da je saradnjom svoje vlade sa SAD postigao taj rezultat. Pri tome je prećutao činjenicu da je njemačka kancelarka Angela Merkel već u martu ove godine, na video sastanku sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem dobila taj ustupak Beograda, ali da je taj napredak kasnije bio poništen i gurnut u drugi plan padom vlade Albina Kurtija. Uz to, Grenell je obznanio da je Priština pristala na to da Kosovo privremeno suspenduje napore u vezi sa učlanjenjem u međunarodne organizacije. To predstavlja drastično odstupanje od ranijeg transatlanskog konsensusa o preduslovima za ponovo pokretanje pregovora – povlačenje carinskih tarifa od strane Prištine, suspenzija kampanje protiv priznavanja od strane Beograda. Time je Kosovu ispostavljen jedan uslov više i zemlja dovedena u podređen položaj. Premijer Kosova je naknadno izjavio da su pristali na taj uslov i da je vlada donela odgovarajuću odluku. No, ostaje potputno nejasno kada i u kom formalnom obliku je ta odluka donesena, pošto je ostala neobjavljena.
Predsjednik Thaçi i drugi politički zagovarači u novoj vladi potpuno novog, samoproglašenog američkog vođstva u dijalogu kritiku o slijepom povinovanju SAD redovno odbacuju koristeći dva argumenta.
Prvi glasi da je Evropska unija, a ne SAD, odnosno bivša visoka predstavnica i glavna pregovaračica Federica Mogherini najprije podržala i promovisala ideju razmjene teritorije, zbog čega su izgubili povjerenje u vođstvo Evrope, te da su SAD tradicionalni garant egzistencije kosovske države. Tačno je da je upravo Mogherini ta koja je prva, od početka tzv. nove faze u dijalogu ljeta 2017. godine, svojim sagovornicima Thaçiju i Vučiću ne samo signalizirala da će svaki sporazum prihvatiti, nego ih je čak i neposredno motivisala da pregovaraju o razmjeni teritorije. Ona i njen tim su tako potpuno oteli pregovore od ostatka EU i time ih privatizovali upravo onoliko koliko su to učinili predsjednici Kosova i Srbije. Tako su zajedno izdali evropske vrijednosti i prvobitne principe i ciljeve političkog dijaloga iniciranog još 2011. godine pod vođstvom nemačke kancelarke Merkel: da je vrijeme mijenjanja granica na Balkanu prošlo, te da Srbija, u zamjenu za evropsku perspektivu, mora prihvatititi realnost gubitka Kosova kao osnovu za potpunu normalizaciju odnosa država Srbije i Kosova.
Trumpova administracija je tek u maju 2018. napravila politički preokret od najglasnijeg zapadnog protivnika ideje razmjene teritorije, do otvorenosti za takvu opasnu ideju (otprilike u isto vrijeme kad je i Pariz počeo da pokazuje otvorenost prema istoj ideji).
Danas, poslije odlaska Mogherinijeve, EU je po prvi put u zadnje tri godina manje-više ujedinjena oko resetovanja pregovora o konačnom sporazumu na principu suverenosti i teritorijalnog integriteta Kosova. Kosovske političke elite su u posljednjih šest mjeseci primile jasne signale od nekih država članica EU koje nisu priznale kosovsku državu da će one promjeniti svoju poziciju poslije potpisivanja konačnog sporazuma.
Na drugoj strani, Trumpov izaslanik Grenell je, čini se, naslijedio pregovaračku „filozofiju“ Mogherinijeve i potpunu privatizaciju tajanstvenih pregovora iz ličnih, karijerističkih interesa i bez principa i crvenih linija. U isto vrijeme, on i njegov šef svakodnevno pokazuju da ne stoje iza tradicionalnih zapadnih, liberalno-demokratskih vrednosti, niti iza ideje liberalnog svjetskog poretka – koji su činili osnov za zapadnu podršku nezavisnosti Kosova kao jedinog preostalog, realnog riješenja statusnog spora sa Srbijom (zbog njenog trodecenijskog instrumentalnog političkog odnosu prema Kosovu). Samim tim, iz perspektive odbrane državnih interesa, nije uopšte logično da Priština bira SAD umjesto EU, još manje da prihvati da bude instrumentalizovana zbog provociranja Brisela, Berlina i Pariza. Naročito jer Priština ima u rukama uslovljavanje učešća u Grenellovim pregovorima saradnjom Trumpove administracije sa EU.
Na ove primjedbe predsjednik Thaçi i njegov tim, ali i predstavnici nove vladajuće većine odgovaraju drugim argumentom - da Kosovo ne može da se protivi SAD, svom tradicionalnom savezniku, odnosno da se kosovska politika mora „prilagoditi novim uslovima“ novog svjetskog neporetka i krize Zapada. Iako se ni taj argument ne može momentalno odbaciti, ipak se radi o zamjeni teze. Jer je predsjednik Thaçi, umjesto prilagođavanja politike odbrane državnih interesa Kosova u političkom dijalogu na nove uslove, od početka pregovora o konačnom sporazumu zapravo nastojao da iskorišćava krizu Zapada radi realizacije ličnih interesa, a protivno državnim interesima. Unaprijed je oslabio pregovaračku poziciju Kosova time što je već na samom početku signalizirao da će prihvatiti manje od formalnog priznavanja Republike Kosovo od strane Srbije. Umjesto da je tražio savez sa onim zapadnim akterima koji čvrsto stoje iza suverenosti i teritorijalnog intergriteta Kosova, prije svega Njemačke (i Velike Britanije), te prvobitnih principa i ciljeva političkog dijaloga, intenzivno je lobirao kod Trumpove administracije i predsjednika Macrona za ideju razmjene teritorije (autor je lično svjedočio angažovanju Thaçijevih ljudi u diplomatskom koru u Vašingtonu i Parizu u tu svrhu). U tom smislu, u Grenellovom djelovanju ima mnogo više Thaçija nego Trumpa u odnosu na ono što se generalno misli.
Predsjednik Vučić, sa svoje strane, igra na Miloševićevu kartu iskoriščavanja slabosti Zapada na osnovu tradicionalne nacionalističke srpske politike, taktikom politike bez strategije. Pri tome je njegov intimni interes za Kosovo i sudbinu kosovskih Srba ravan nuli, isti onoliki koliki je bio na početku političkog dijaloga, (i njegovog političkog uspona) kada su mu, ali i srpskim elitama, Berlin, London i Vašington nudili izlaz iz neodržive nacionalističke politike prema Kosovu. Nije slučajno predstavnicima kosovskih Srba sa juga iza zatvorenih vrata objasnio da ga njihova sudbina ne interesuje jer je potpuno svijestan da bi potpisivanje sporazuma o razmjeni teritorija bi značilo njihov egzodus (a ni onima sa sjevera se ne bi pisalo dobro u novoj Srbiji).
Šta, dakle, može biti ishod sastanka 27. juna u Bijeloj kući?
U najboljoj varijanti, Grenell ipak govori istinu, pa će se zaista isključivo pregovarati o ekonomskim temama i saradnji između Kosova i Srbiije. Eventualno potpisan sporazum će prvenstveno služiti Grenellu i Trumpu za kratkotrajnu javnu promociju ličnih (političkih) interesa, dok je implementacija upitna, pošto je politički dijalog dokazao da se ekonomska pitanja ne mogu suštinski riješiti bez rješavanja statusnog spora. U svakom slučaju, takav ishod bi podrivao zalaganje EU za ozbiljno resetovanje pregovora o sveobuhvatnom sporazumu bazirano na jasnim principima i ciljevima.
U najgoroj varijanti, u Vašingtonu će se ipak pregovarati i potpisati sporazum o razmjeni teritorija. Ovakav sporazum neće biti sprovodljiv, ali bi značajno podrivao sigurnost, stabilnost i demokratiju na Kosovu, u Srbiji, i u širem regionu. Predsjednik Trump i njegov izaslanik Grenell sasvim sigurno neće biti ti koji će sanirati nastalu štetu, naročito ako Trump izgubi novembarske predsjedničke izbore, već će ta uloga pripasti Evropskoj uniji i građanima Kosova.
Piše: Bodo Weber, viši saradnik Savjeta za politiku demokratizacije iz Berlina
Izvor: RTV Kim
