Analiza Kako su Saudijska Arabija i Iran postali rivali

Sletio sam na bagdadski međunarodni aerodrom devetog januara, sedmicu dana nakon što je iranski general Qassem Soleimani ubijen u napadu dronom od strane SAD-a na putu koji vodi ka ovom aerodromu.

Već je na toj lokaciji uspostavljeno svetište. Osušena krv koja je namjerno ostavljena poprimala je smeđu boju na tlu. Slike Soleimanija i drugih ubijenih u ovom napadu krasile su zid i na engleskom je pisalo, bez sumnje s namjerom da se podstaknu zapadnjačke informativne ispostave da slikaju: "Ovo je mjesto američkog zločina protiv lidera pobjede."

Soleimani je bio jedan od najmoćnijih ljudi u Iranu.

On je bio javna ličnost. Kao lider jedinice Quds, strane ruke Islamske revolucionarne garde (IRGC), njegovo je zapovijedanje usmjeravalo iranske prekookeanske operacije. Operacije koje su se dešavale u Jemenu, Siriji, Iraku i Libanu, samo u regiji.

Washington je brzo izjavio da ga smatra šefom terorističke organizacije "odgovorne za smrt stotina Amerikanaca", dok je u Iranu on pozdravljen kao nacionalni heroj i patriotski sin iranskog tla.

Dok sam stajao tamo na ovom improvizovanom spomeniku bilo je očito da je ovo što se desilo na ovom mjestu dio veće igre u čijem je središtu rivalstvo između Saudijske Arabije i Irana.

Da bismo razumjeli zašto su oni rivali, moramo razumjeti posljednjih 40 godina historije.

Godine 1979, iranskog šaha je svrgnuo njegov narod i ovaj je lider pobjegao. Na njegovo mjesto je došao ajatolah Ruhollah Khomeini i s njim novi smisao svrhe: da se uspostavi Iran kao regionalna sila kroz šiitski islam.

Ovo je snažno odjeknulo u sunitskom muslimanskom svijetu, a posebno u Saudijskoj Arabiji, koja se tradicionalno doživljavala kao lider muslimanskog svijeta. U središtu tog vjerovanja je činjenica da je ovo kraljevstvo čuvar dvaju svetih mjesta u islamu, Meke i Medine.

Ali njen značaj u regiji je postojao i prije islama. Prije rođenja islama, Meka je bila trgovački centar i dom religijskih lokacija za koje se vjerovalo da donose dobro svojim posjetiteljima. To je za posljedicu imalo to da je ovo bio prosperitetan grad.

Nakon rođenja islama i kasnije podjele među sljedbenicima poslanika Muhammeda na šiite i sunite, Meka je nastavila prosperirati. U modernim vremenima, utjecaj Saudijske Arabije je pojačan ogromnim bogatstvom naftnih polja.

Andrew Leber je istraživač na Harvardskom univerzitetu s fokusom na saudijske politike. On naglašava značaj činjenice bitne za Saudijsku Arabiju a to je da milioni muslimana posjećuju ovo kraljevstvo svake godine.

"U pogledu vanjske politike, oni mogu naglasiti da su čuvari dva sveta mjesta, i to i rade", objasnio je on dodavši: "Oni će uvijek uložiti značajna sredstva kako bi se uvjerili da će hodočašće dobro proći."

Pozicija čuvara dva sveta mjesta u srcu je kraljevske samopredožbe i strategije. Široko i bez ulaženja u 1.400 godina historije, koja uključuje ratove, okupacije, kraljevstva, nauku, umjetnost i kulturu, njihova filozofija je usmjerena na sunitske države kao što su Turska, Indonezija, Pakistan i zaljevske arapske države.

Dakle, savremena Saudijska Arabija sebe vidi kao lidera muslimanskog svijeta... a onda dolazi Iran sa drugačijom idejom o tome kako bi muslimanski svijet trebao izgledati.

Iran čvrsto vjeruje da političke struje u muslimanskom svijetu treba posmatrati kao snage promjene u regiji koju dugo iskorištavaju SAD i druge zapadnjačke sile.

Prirodno, kao šiitska muslimanska nacija Iran podržava druge šiitske muslimanske grupe, ali isto tako glasno podržava Palestinu.

Ali osakaćena decenijama sankcija i zapadnjačkog miješanja u njena pitanja i bez novca od nafte koji ima Saudijska Arabija, iranska vanjska politika je bila da razvije posrednike opremajući oružane grupe drugdje i podržavajući režime poput onog Bashara al-Assada u Siriji. Sada je zabrinut za svoj opstanak.

Holly Dagres je saradnica vašingtonske ekspertske organizacije Atlantic Council i smatra da je iranska vanjska politika zasnovana dijelom na dva važna elementa.

"Iran vidi svaku aktivnost koju Zapad poduzme protiv Teherana, posebno SAD, kao da ima dugoročno cilj da dovede do promjene režima", objasnila je ona. "Sa zastarjelom vojskom, Teheran se nada da u slučaju napada na državu, njeni posrednici se mogu osvetiti neprijateljima, američkim saveznicima u regiji kao što je Izrael."

Dagres također smatra da je ovdje u igri iranska samopredodžba. Još važnije, Iran želi da bude poštovan kao regionalna sila. "Želi imati mjesto za stolom i donositi odluke kao svoj susjed Saudijska Arabija. Posjedovanje posrednika pomaže Teheranu da projicira utjecaj."

Međutim, u domovini, kao i Saudijska Arabija, guši neslaganje i alternativnu političku misao.

Postoji popularna izreka u nekim vanjskopolitičkim krugovima: "SAD je izvršio invaziju na Irak i poklonio ga Irancima."

Ima i istine u tim riječima. Nakon što je Saddam Hussein zbačen s vlasti 2003, Iranci nisu gubili vrijeme u otežavanju stvari za američku okupaciju i u učvršćivanju svog političkog utjecaja.

U 2014, kada je grupa ISIL preuzela kontrolu nad velikim dijelovima Iraka, oružane grupe koje je podržavao Iran pomogle su da se ona porazi, dok je SAD podržao iračke oružane snage u postizanju istog cilja. Zapravo su se Iran i SAD borili na istoj strani uprkos gorkom odnosu među njima.

Saudijska Arabija je tek nedavno započela diplomatski odnos sa Irakom, ponovno otvorivši konzulat tamo 2019. po prvi put u 30 godina i potpisavši nekoliko trgovinskih sporazuma. Ipak, kraljevstvo je izgleda sretno što je dopustilo SAD-u da povede i predstavlja njegove interese, dok je snažan utjecaj u Iranu.

SAD jasno daje na znanje da destabilizacija Iraka nije u opciji, i to drži i Iran i Saudijsku Arabiju u ravnoteži.

Dodatno se komplikuje situacija u Jemenu.

Uznemirena zbog napretka Husa 2011, Saudijska Arabija je shvatila da Iran podržava ovu grupu na svojim granicama. Godine 2015, započela je kampanja bombardovanja iz zraka koju su predvodili Saudijci, a podržale neke sunitske države i SAD, Velika Britanija i Francuska. Trebalo je potrajati nekoliko sedmica. Nastavlja se do danas. Za Saudijsku Arabiju je jasno da Iran ima svoj udio u ovom sukobu.

Iranski utjecaj je postao jasan, prema Leberu.

"Iranska sposobnost da utječe na nedržavne aktere i vlade u regiji primarni je razlog zabrinutosti za Saudijce s kojima sam razgovarao, kao i za saudijsko liderstvo", objasnio je on.

"Postoji osjećaj da su opkoljeni [iranskim utjecajem] u ovim državama koje ih okružuju i osjećaj da milicije, bez obzira šta oni javno govorili, kontroliše Teheran. Postoji narativ da je, naprimjer, gađanje meta Husa, zapravo gađanje Irana."

Obje države su suočene sa ogromnim pritiskom kući. Obje imaju mladu populaciju koja zahtijeva veće učešće u politici, dok su sankcije snažno pogodile iransku ekonomiju, a promjenjljive cijene nafte rade isto za Saudijsku Arabiju.

Ovo rivalstvo dodatno komplikuje taktička podrška zapadnjačkih država za Saudijsku Arabiju (dok im se interesi podudaraju) i ruska podrška za Iran (iako ne bezuslovna i podložna promjeni zavisno od interesa Moskve).

Na mnoge načine, Hladni rat između Zapada i bivšeg Sovjetskog saveza nikada nije okončan, samo se pomjerio s Evrope na Bliski istok. Današnje države na prvoj liniji više ne vode politički stavovi već religiozna ideologija.

Saudijska Arabija i Iran se ušuškavaju u pravednost vjere, ali u centru je naga ambicija opstanka, utjecaja i tog šta znači biti možda najmoćnija muslimanska država.