Stihovi "Kako smrde ove poturice", "Zaudara zemlja Muhamedom", "Bog vas kleo pogani izrodi", zasigurno nisu poruke mira i tolerancije. Pozivajući na zlo i mržnju prema muslimanima, predstavljaju osnov za sve počinjene genocide nad muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Kosova.
Uvijek mi je bilo simpatično vidjeti kada žene ispadnu pametnije, hrabrije, časnije itd. od muškaraca. Eto, zato što su one kroz historiju bile obespravljene i to se vuče sve do današnjih dana. Nepravda prema njima nikada nije prestajala.
A osjećaj nepravde je uvijek jak i bolan. On je već kod male djece razvijen; donesemo ga pak u sebi rođenjem.
Nepravda može biti vršena prema pojedincu, kao i prema čitavim narodima. Princip je uvijek isti – smjer nepravde ide od jačeg prema nezaštićenom i slabijem.
Često su jači i brojniji narodi svoju nepravdu prema slabijim i manjim legalizirali pisanim zakonima i propisima. Njemci Trećeg rajha su donijeli set rasističkih zakona, na osnovu kojih su onda legalno pljačkali, progonili i ubijali Jevreje. U suštini, nije jasno zašto baš Jevreje, jer oni nisu nikom ništa radili, ali – nejse. Neko kaže zato što su razapeli Isusa, ali kako, kad je i Isus Jevrej. Nacisti nisu mogli prihvatiti Isusa, a time ni kršćanstvo; oni bi ga rado razapeli da im je nekako pao šaka.
Za razliku od nacista, srpsko-crnogorski režimi su problem vladanja manjinama riješili drugačije: umjesto rasističkih zakona, oni su pisali knjige. Koje su postale zakoni iz sjenke. A te knjige, jače od zakona, svoj kredo su zasnivale na promociji žestoke nacionalističke mržnje i sataniziranju islama, obzirom da su im manjinski narodi bili (a i sada su) Albanci i Bošnjaci. Neke knjige tu hajku otvoreno i brutalno iznose, pozivajući na ubijanje inovjernika kao svetog čina. Takav je Gorski vijenac. Druge su opet mržnju diskretno uvile u književnu taktiku i formu, kao što su Na drini ćuprija ili Trag i Obraz, dvije priče Zuvdije Hodžića. (Mislite da sam pogriješio – Zuvdije Hodžića? Nisam, nisam!).
Historija je pokazala da je ovaj način vršenja nepravde daleko efikasniji od onog sa zakonima. I prefriganiji: prvo se literatura sa najžešćom mržnjom uvede u obaveznu školsku lektiru. Već male đake se podvrgne indoktrinaciji i formiranju tačno određenog identitetskog profila. Mržnja prema islamu i pravo na istragu muslimana postaju visokokotirane stavke u sistemu vrijednosti. Osjećaj superiornosti, više vrijednosti, pravovjernosti, sve to se iz kontaminiranih knjiga pretače u svijest podanika brojnijeg naroda.
Drugoj strani pak ta literatura isto tako žestoko i trajno ucjepljuje komplekse manje vrijednosti, pripadnost pogrešnoj vjeri, samomržnju i samošovinizam. Posljedično, mnogi takvi dječaci izrastu i razviju se u pisce, koji sve te frustracije istresu kroz svoja književna djela, usmjerena protiv islama. Tipičan način na koji oni ostvare svoju poremećenu filozofiju je apologetiziranje Njegoša i Gorskog vijenca. Srpsko-crnogorski režimi ih tapšaju po leđima, daju im publicitet i nagrade. Evo nekih kliničkih slučajeva:
DŽEVAD I NJEGOŠ
ZUVDIJA I NJEGOŠ
ŠERBO I NJEGOŠ
DAMIR ŠABOTIĆ I IVO ANDRIĆ
Jeste li primijetili da među poremećenima nema žena? A kao djevojčice su bile u školama podvrgnute istoj torturi. Ali baš obrnuto: prva junakinja, koja se digla protiv tog nepodnošljive supremacije režima, bila je profesorica Mubera Mujagić. Osamdesetih godina prošlog vijeka heroina Mubera je napisala pismo beogradskom časopisu NIN, u kojem je tražila da se Gorski vijenac i Mažuranićev Smrt Smail-age Čengića povuku iz školske lektire. To je bio potez kojeg su se bojali svi književnici i profesori književnosti Bošnjaci. Mubera je kao časna žena mislila da u uredništvu NIN-a sjede časni ljudi. Nažalost, nije bilo tako. Odmazda koju je vladajući režim priredio Muberi bio je koban. Izbačena je s posla bez šanse da se ikada više zaposli. Zapala je u siromaštvo u kojem je i umrla. Na njenu dženazu u Sarajevu nije došao nijedan član književnih klubova, niti neko iz prosvjete.
Nakon slučaja Mubere Mujagić nastao je dugogodišnji tajac, da bi se o nepravdi sa nasilničkom literaturom počelo pisati početkom XXI stoljeća. Oko web magazina Bosnjaci.net okupila se grupa entuzijasta (u čijem sastavu je i moja malenkost) i počelo se sa radom na problemu kontaminirane literature. Godine 2017. smo poslali Apel ministarstvima školstva u zemljama zapadnog Balkana, sa zahtjevom da se iz školskih programa ukloni antiislamska literatura (Danilo Kiš, Peščanik i P.P.NJ. Gorski vijenac). Uspjeha nije bilo.
Potrebno je bilo ponoviti akciju, uz bolje i jače argumente, a to je značilo podići problem na međunarodni nivo. Trebao nam je autor, koji je u nekom međunarodnom naučnom časopisu objavio naučnu studiju o problemima sa nepodobnom školskom lektirom u zemljama zapadnog Balkana. Istraživali smo, i pronašli ga. To je prof. dr. Suada A. Džogović. Jedina! Muškaraca nema. Ima i njih da o tom problemu pišu, ali na tako visokom nivou, ipak ne. Prema njenim riječima, stihovi ''Kako smrde ove poturice'', ''Zaudara zemlja Muhamedom'', ''Bog vas kleo pogani izrodi'', zasigurno nisu poruke mira i tolerancije. Pozivajući na zlo i mržnju prema muslimanima, predstavljaju osnov za sve počinjene genocide nad muslimanima Srbije, Sandžaka, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Kosova. Ali, kako dalje ističe, ovakav idejni koncept i dalje može biti inspiracija nekim budućim generacijama postgenocidnog balkanskog društva. Dakle, njen rad je izvjesno upozorenje svim relevantnim, osobito obrazovnim strukturama, da ideologiju mržnje ne ostavljamo po strani već da je nastojimo zaustaviti na svim razinama društva.
Suada je naša moderna Mubera Mujagić. Obema heroinama je zajedničko visoko i najviše obrazovanje, bistar um, želja za slobodom, pravdom, i lična neustrašivost.
Mubera je svoj podvig platila. Hoćemo li dopustiti da se tako nešto desi i Suadi?
Asla!
