Prošlo je 20 godina otkako sam pobjegao sa Kosova, brzo je prošlo, sada smo 2035. Vrijeme, o vrijeme, na Kosovu sam odrastao, a u Njemačkoj ostario. Bio sam 17-godišnjak kada sam pobjegao sa Kosova. Sjećam se pjesme Aurore Susuri, "Imam samo 17 godina". I Aurora je ostarjela kao ja, ali i dalje je lijepa.
2014. godine, ponedjeljak, početak decembra. Sjećam se kao danas, samo što sam ušao u uatobus koji je vodio ka Beogradu a onda za Evropu! Da, pobjegao sa ilegalno, Njemačka je bila moja destinacija. Da, da ilegalno! Sa mnom je bilo još na stotine drugih koji su negdje pošli, bez adrese, nigdje. U to vrijeme Njemačka, na čijem je čelu bila čelična dama, zvala se Angela Merkel.
Nevjerovatno, je još uvijek živa, i dalje je spominju pa čak odlaze i na konsultacije kod nje. Nemojte zaboraviti da je 2035. godina. Hashim Thaçi je živ, jak, blago pogrbljen, ali po fizičkoj kondiciji liči na Marka Krasniqija.
Kada sam napuštao zemlju, govorili su nam da pripadamo Evropi, a oni koji su pokušavali da pobjegnu u Evropu bili su zaustavljeni na granici ili na autobuskoj stanici. Zašto su nas zaustavljali, da sakriju svoju sramotu, ilid a svi živimo u jednom kolektivnom zatvoru? Tako mi, ja nisam ništa razumio, živjeli smo u državi koja je šest mjeseci funkcionisala bez Vlade. Upoređivali su nas sa Belgijom! Niko nije imao obzira, Zmija, Rambo, Bini, i Isa, a i mnogi drugi proglašavani su za prijatelje, pa za neprijatelje, ali i bilo je ljubavi među njima. Njihova igra je naličila na one porodice koje su jedni drugima govorili kiss, kiss, volim te, a kvarili su odnose proglašavajući jedne druge za izdajnike, kurve i lopove.
Govorili su da je to politika, a u politici nema morala! Ko će ih shvatiti, data riječ od strane super inteligentnih ljudi, neviđen politički slučaj. A mi, narod, kao stado ovaca, malo smo radili, imali smo vremena za odmor, više smo divančili i jedan drugoga ogovarali. Jedna pjevačica bez glasa, ali saseksi tijelom, kao Bleona Qerreti, ili reper GOLD AG, bili su glavne teme. Među 1001 problemom mene je ovo interesovalo, tako da su mi mediji manjen punili mozak. U to vrijeme Facebook je bio u modi, tu smo se istresali, psovali, smijali i radovali. Ups, da ne zaboravim, Blero i Teuta su se rastali u to vrijeme, emisija Prive je napadnuta klikovima na YouTube-u. najveće pitanje je bilo ko od njih nije želeo novac prije braka, Blero, Teuta ili oboje. Ovakvim temama su dani u nedjelji prolazili!
Nedaleko od moje zgrade, bivši borci i porodice palih boraca su proetstovali, gotovo da nisu polomili Rektorat kako bi u njega smjestili 1050 studenata. "Milom ili silom", uzvikivali su oni ispred Rektorata.
Sjećam se vijesti iz toga vremena, a otac se sjećao protesta iz 1997. godine, skoro iste slogane su uzvikivali. Ja u to vrijeme (1997) nisam bio planiran da se rodim, ali me otac ispustio preko spermatozoida. Zašto sam došao?
Tata je radio, dobijao je platu koja je iznosila 400 eura, majka nije radila, sestra također, a ni brat. ja sam tada završio školu. Dnevno sam trošio 1 euro, koji su mi često izgledali ogromni. Ujutro smo djelili cente! Ko je izostajao nije dobijao ništa ili je ostajao kod kuće. Ja kao najmlađi, sam sjedio kod kuće. Zazvonilo je zvono, inkasant KEDS-a. Uzeo sam račun, 200 eura za utrošenu električnu energiju. Odmah sam počeo razmišljati kako ćemo izdvojiti 200 eura od očeve plate. Rješenje je bilo da i brat i sestra ostaju kod kuće. Majka i otac su odvajali novac da napune frižider, kako ne bi bio prazan. Da ne zaboravim još jednu vijest iz tog vremena, Nora Istrefi je trebala postati majka po prvi put. Dobra vijest za sve, još jedno dijete više u porodici Istrefi - Berisha. Nisam mogao saznati, je li dječak ili djevojčica, po svemu sudeći ultrazvuk nije pokazivao, jer je pupčana vrpca bila između nogu bebe. Čekao sam za vijest nekoliko dana, ali to je bilo vrijeme da se beži za Njemačku. U Mađraskoj sam saznao da je dječak, bila je velika fešta u izbjegličkom kampu. Ostao sam nekoliko dana u Mađarskoj, a zatim su mi rekli da mogu otići ukoliko se budem pridržavao nekih pravila.
1. Ne pljuje na ulici dok prelazite granicu
2. Ne gledaj druge kao sivonja
3. Ne viči
4. Ako si pušač, ne bacaj opuške svuda.
Tako se razlikovao Balkanac ili Kosovar od Evropljanina.
I prešao sam granicu, pridržavao sam se pravila i kao jedan Evropljanin sam ušao u Njemačku. 17-godišnjak, pretvarao sam se da ne znam ništa o sebi, nemam porodicu. Savjest me je pekla zašto sam lagao, u kampu su mi predlagali da govorim "Ja sam ugrožen", "Ja sam Rom", "Albanci su ubili mog oca".
Ništa od toga nisam rekao, govorio sam istinu. Smjestili su me u Minhenu, upisao sam elektrotehnički fakultet. Učio sam, ubrzo sam se našao u fabrici robota. Danas sam svoj čovjek, od jednog momka koji je imao 1 euro u džepu dnevno danas sam milioner, Njemačka mi je pružila priliku.
Decenije su prošle, zaboravio sam Sabriana, zaboravio sam Noru i Roberta, zaboravio sam na Isu, Hashima i Ramba, zaboravio sam sve. Vratio sam se na Kosovo poslije 20 godina boravka u Njemačkoj. Bilo je to kao da se vraćam kroz vrijeme, ništa se nije promjenilo, da, onaj Albanac o kojem sam čitao u knjigama iz historije, kojeg sam proživeo na vlastitom iskustvu. Ne lažem ni sebe ni nikog drugog, ni jedan kamen nije bio pomjeren, ni riječi, ni mentalitet. Vraćam se još jednom tu gdje sebe nalazim jer sam građanin svijeta i sam odlučujem o svojoj sudbini! Vidimo se u 2060, ako smo živi.
Nevjerovatno, je još uvijek živa, i dalje je spominju pa čak odlaze i na konsultacije kod nje. Nemojte zaboraviti da je 2035. godina. Hashim Thaçi je živ, jak, blago pogrbljen, ali po fizičkoj kondiciji liči na Marka Krasniqija.
Kada sam napuštao zemlju, govorili su nam da pripadamo Evropi, a oni koji su pokušavali da pobjegnu u Evropu bili su zaustavljeni na granici ili na autobuskoj stanici. Zašto su nas zaustavljali, da sakriju svoju sramotu, ilid a svi živimo u jednom kolektivnom zatvoru? Tako mi, ja nisam ništa razumio, živjeli smo u državi koja je šest mjeseci funkcionisala bez Vlade. Upoređivali su nas sa Belgijom! Niko nije imao obzira, Zmija, Rambo, Bini, i Isa, a i mnogi drugi proglašavani su za prijatelje, pa za neprijatelje, ali i bilo je ljubavi među njima. Njihova igra je naličila na one porodice koje su jedni drugima govorili kiss, kiss, volim te, a kvarili su odnose proglašavajući jedne druge za izdajnike, kurve i lopove.
Govorili su da je to politika, a u politici nema morala! Ko će ih shvatiti, data riječ od strane super inteligentnih ljudi, neviđen politički slučaj. A mi, narod, kao stado ovaca, malo smo radili, imali smo vremena za odmor, više smo divančili i jedan drugoga ogovarali. Jedna pjevačica bez glasa, ali saseksi tijelom, kao Bleona Qerreti, ili reper GOLD AG, bili su glavne teme. Među 1001 problemom mene je ovo interesovalo, tako da su mi mediji manjen punili mozak. U to vrijeme Facebook je bio u modi, tu smo se istresali, psovali, smijali i radovali. Ups, da ne zaboravim, Blero i Teuta su se rastali u to vrijeme, emisija Prive je napadnuta klikovima na YouTube-u. najveće pitanje je bilo ko od njih nije želeo novac prije braka, Blero, Teuta ili oboje. Ovakvim temama su dani u nedjelji prolazili!
Nedaleko od moje zgrade, bivši borci i porodice palih boraca su proetstovali, gotovo da nisu polomili Rektorat kako bi u njega smjestili 1050 studenata. "Milom ili silom", uzvikivali su oni ispred Rektorata.
Sjećam se vijesti iz toga vremena, a otac se sjećao protesta iz 1997. godine, skoro iste slogane su uzvikivali. Ja u to vrijeme (1997) nisam bio planiran da se rodim, ali me otac ispustio preko spermatozoida. Zašto sam došao?
Tata je radio, dobijao je platu koja je iznosila 400 eura, majka nije radila, sestra također, a ni brat. ja sam tada završio školu. Dnevno sam trošio 1 euro, koji su mi često izgledali ogromni. Ujutro smo djelili cente! Ko je izostajao nije dobijao ništa ili je ostajao kod kuće. Ja kao najmlađi, sam sjedio kod kuće. Zazvonilo je zvono, inkasant KEDS-a. Uzeo sam račun, 200 eura za utrošenu električnu energiju. Odmah sam počeo razmišljati kako ćemo izdvojiti 200 eura od očeve plate. Rješenje je bilo da i brat i sestra ostaju kod kuće. Majka i otac su odvajali novac da napune frižider, kako ne bi bio prazan. Da ne zaboravim još jednu vijest iz tog vremena, Nora Istrefi je trebala postati majka po prvi put. Dobra vijest za sve, još jedno dijete više u porodici Istrefi - Berisha. Nisam mogao saznati, je li dječak ili djevojčica, po svemu sudeći ultrazvuk nije pokazivao, jer je pupčana vrpca bila između nogu bebe. Čekao sam za vijest nekoliko dana, ali to je bilo vrijeme da se beži za Njemačku. U Mađraskoj sam saznao da je dječak, bila je velika fešta u izbjegličkom kampu. Ostao sam nekoliko dana u Mađarskoj, a zatim su mi rekli da mogu otići ukoliko se budem pridržavao nekih pravila.
1. Ne pljuje na ulici dok prelazite granicu
2. Ne gledaj druge kao sivonja
3. Ne viči
4. Ako si pušač, ne bacaj opuške svuda.
Tako se razlikovao Balkanac ili Kosovar od Evropljanina.
I prešao sam granicu, pridržavao sam se pravila i kao jedan Evropljanin sam ušao u Njemačku. 17-godišnjak, pretvarao sam se da ne znam ništa o sebi, nemam porodicu. Savjest me je pekla zašto sam lagao, u kampu su mi predlagali da govorim "Ja sam ugrožen", "Ja sam Rom", "Albanci su ubili mog oca".
Ništa od toga nisam rekao, govorio sam istinu. Smjestili su me u Minhenu, upisao sam elektrotehnički fakultet. Učio sam, ubrzo sam se našao u fabrici robota. Danas sam svoj čovjek, od jednog momka koji je imao 1 euro u džepu dnevno danas sam milioner, Njemačka mi je pružila priliku.
Decenije su prošle, zaboravio sam Sabriana, zaboravio sam Noru i Roberta, zaboravio sam na Isu, Hashima i Ramba, zaboravio sam sve. Vratio sam se na Kosovo poslije 20 godina boravka u Njemačkoj. Bilo je to kao da se vraćam kroz vrijeme, ništa se nije promjenilo, da, onaj Albanac o kojem sam čitao u knjigama iz historije, kojeg sam proživeo na vlastitom iskustvu. Ne lažem ni sebe ni nikog drugog, ni jedan kamen nije bio pomjeren, ni riječi, ni mentalitet. Vraćam se još jednom tu gdje sebe nalazim jer sam građanin svijeta i sam odlučujem o svojoj sudbini! Vidimo se u 2060, ako smo živi.
