Nije vrijedna divljenja zapadnjačkih feministkinja? Zašto Zapad hvali Malalu, a ignoriše Ahed?

Ahed Tamimi, 16-godišnja palestinska djevojčica, nedavno je uhapšena, u toku noćne racije u njenom domu. Izraelske vlasti je optužuju za „napad“ na izraelskog vojnika i oficira. Ona se dan ranije suprotstavila izraelskim vojnicima koji je ušli u dvorište njene porodične kuće. Ovaj incident se desio nedugo nakon što je jedan vojnik ustrijelio njenog 14-godišnjeg rođaka u glavu gumenim metkom i bacio suzavac direktno na njenu kuću, polomivši prozore.

Njeni majka i rođak također su kasnije uhapšeni. Sve troje su i dalje u pritvoru.

Zanimljivo je da je izostala podrška za Ahed od zapadnjačkih feminističkih grupa, boraca za ljudska prava i državnih zvaničnika koji se inače predstavljaju kao branitelji ljudskih prava i šampioni u osnaživanju djevojaka.

Njihove kampanje o osnaživanju djevojaka na jugu teško je pobrojati: Naprijed djevojke (Girl Up), Djevojke ustaju (Girl Rising), Djevojački samit 20 (G(irls)20 Summit), Zato što sam djevojka (Because I am a Girl), Dopustite djevojkama da uče (Let Girls Learn), Djevojačka deklaracija (Girl Declaration).

Kada je 15-godišnju pakistansku aktivistkinju Malalu Yousafzai ustrijelio u glavu član grupe Tehrik-e-Taliban, uslijedila je potpuno drugačija reakcija. Gordon Brown, bivši premijer Velike Britanije, pokrenuo je peticiju pod naslovom „Ja sam Malala“. UNESCO je pokrenuo kampanju pod nazivom „Zauzmimo se za Malalu“.

Malala je pozvana da upozna tadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obamu, kao i tadašnjeg generalnog sekretara UN-a Ban Ki-moona, i obratila se Generalnoj skupštini UN-a. Primila je brojna priznanja, od tog da ju je časopis Time imenovao jednom od 100 najutjecajnijih osoba, a časopis Glamour Ženom godine, do nominacije za Nobelovu nagradu za mir 2013, i ponovo 2014, kada ju je i dobila.

Državne predstavnice kao što su Hillary Clinton i Julia Gillard, te istaknuti novinar kao što je Nicholas Kristof  izrazili su podršku Malali. Postoji čak i Malalin dan!

No, ne vidimo na naslovnicama kampanje pod nazivom #IamAhed (ja sam Ahed) ili #StandUpForAhed (Zauzmimo se za Ahed). Niko od uobičajenih feminističkih ili grupa za ljudska prava ili poznatih političara nije dao izjavu u znak podrške ovoj djevojci, niti je iko ukorio državu Izrael. Niko nije proglasio Ahedin dan. Kad smo kod tog, SAD joj je ranije odbio izdati vizu za govorničku turneju.

Ahed, kao i Malala, bilježi značajnu historiju borbe protiv nepravdi. Protestovala je protiv krađe zemlje i vode koju vrše izraelski doseljenici. Podnijela je i ličnu žrtvu, jer je zbog okupacije izgubila daidžu i rođaka. Njeni roditelji i brat su nebrojeno puta hapšeni. Majku su joj ustrijelili u nogu. Prije dvije godine, viralan je postao drugi videosnimak na kojem se ona pojavljuje – tada je pokušavala spriječiti da vojnik odvede njenog malog brata.

Zašto Ahed ne dobija jednaku međunarodnu podršku kao i Malala? Zašto je reakcija na Ahed toliko drugačija?

Postoje višestruki razlozi za ovu zaglušujuću tišinu. Prvi među njima je rasprostranjeno prihvatanje nasilja koje odobrava država kao legitimnog. Dok se neprijateljske akcije nedržavnih aktera kao što su talibani ili borci Boko Harama smatraju nezakonitim, slična agresija koju provodi država često se smatra prikladnom.

To ne uključuje samo otvorene oblike nasilja kao što su napadi dronovima, nezakonita hapšenja i brutalnost policije, već i manje očigledne napade kao što su dodjeljivanje resursa, uključujući zemlju i vodu. Država opravdava ove postupke predstavljajući žrtve nepravdi kao prijetnju funkcionisanju države.

Jednom kada se proglasi prijetnjom, pojedinac se lako reducira na goli život – život bez političke vrijednosti. Italijanski filozof Giorgio Agamben opisao je ovo kao vrijeme/mjesto koje odobrava moć vladara gdje zakoni mogu biti suspendovani; taj pojedinac stoga može biti meta vladarevog nasilja. Teroristi često spadaju u ovu kategoriju. Zato, pogubljenje osoba za koje se sumnja da su teroristi putem napada dronom bez obaveznog sudskog procesa prođe bez mnogo buke u javnosti.

Izraelska policija je ovdje primijenila sličnu strategiju. Oni traže da se produži pritvor za Ahed jer ona „predstavlja opasnost“ za vojnike (predstavnike države) i mogla bi omesti funkcionisanje države (istragu).

Smjestiti nenaoružane Palestince poput Ahed – koja je naprosto koristila svoje pravo da zaštiti dobrobit svoje porodice uz svu moć ruke jedne 16-godišnjakinje – u isti kontekst sa teroristima je nepojmljivo. Takvi okviri otvaraju put za odobravanje pretjerane torture – izraelska ministrica obrazovanja Naftali Bennett, naprimjer, želi da Ahed i njena porodica „završe život u zatvoru“.

Osim tog, Ahedina patnja na vidjelo iznosi selektivni humanitarni pristup Zapada, gdje se samo određena tijela i pokreti smatraju vrijednim intervencije.

Antropologinja Miriam Ticktin smatra da iako je jezik moralnosti da se olakša tjelesna patnja postao dominantan u humanitarnim agencijama danas, samo se određene vrste izmučenih tijela smatraju vrijednim ove brige. Ta uključuju iznimno ranjeno žensko tijelo i patološki bolesno tijelo.

Takva ideja normalizira teškim radom opterećena i iskorištena tijela: „oni nisu izuzetak, već pravilo, pa su stoga diskvalifikovani“.

Pitanja nezaposlenosti, gladi, prijetnji nasiljem, policijske brutalnosti i omalovažavanje kultura stoga se ne smatraju dostojnim humanitarne intervencije. Takvi oblici patnje smatraju se neophodnim i čak neizbježnim. Ahed se, stoga, ne uklapa u ideal žrtva-subjekt za transnacionalno zastupanje interesa.

Slično tome, djevojčice kao što je Ahed, koje kritikuju kolonijalizam doseljenika i izražavaju viziju brige za zajednicu nisu simbol osnažene ženstvenosti kojoj Zapad želi odati priznanje. Ona traži pravdu protiv ugnjetavanja, a ne osnaživanje od kojeg samo ona ima koristi.

Njen feminizam je politički, prije nego onaj usredotočen na robu i spol. Njeno žensko samopouzdanje prijeti da otkrije ružno lice doseljeničkog kolonijalizma i stoga je označeno kao „opasno“. Njena hrabrost i neustrašivost živopisno pokazuju sve što je pogrešno u vezi ove okupacije.

Ahedina patnja bi nas trebala podstaknuti da ispitamo vlastito selektivno humanitarno djelovanje. Pojedinci koji su žrtve državnog nasilja, čiji aktivizam otkriva okrutnost moćnih, ili koji se svojim djelovanjem fokusiraju na brigu o zajednici zaslužuju da budu uključeni u našu viziju pravde.

Sve i ako ne pokrenemo kampanje za Ahed, nemoguće je da pobjegnemo od njenog poziva da svjedočimo masovnom iscrpljivanju, raseljavanju i otimanju od njenog naroda. Kao što je rekao Nelson Mandela: "Mi dobro znamo da je naša sloboda nepotpuna bez slobode Palestinaca“.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.