Iran je potpuno svjestan cijene svog “prijateljstva” s Kinom i Rusijom i potajno želi da zaključi “veliki dogovor” sa Amerikancima.
Francuski list Le Figaro navodi da Sjedinjene Američke Države i Iran, uprkos ideološkim razlikama, imaju pravo taktičko zbližavanje s ciljem izbjegavanja direktnog rata između njih, te objašnjava da je američki državni sekretar Antony Blinken potvrdio da će njegova zemlja učiniti sve da spriječi eskalaciju sukoba i da ne želi ulaziti u rat sa Iranom.
Francuski list je – u kolumni svog pisca Renauda Girarda – naveo da se operacijama odmazde koje je pokrenulo američko Ministarstvo odbrane (Pentagon) kao odgovor na napad u kojem su tri američka vojnika ubijena, a 47 ranjeno, od strane šiita iz “Islamskog otpora” (milicije u Iraku), američkim biračima može pokazati da predsjednik Joe Biden uvijek brani živote svojih vojnika što je više moguće, kako bi se poslala jasna poruka odvraćanja milicijama na Bliskom istoku, ali su (operacije odmazde) zakasnile, jer su dale vremena za odlazak potencijalnih iranskih savjetnika sa sirijskog i iračkog teritorija koji su bili na meti.
Baš kao što je Blinken najavio da Sjedinjene Države ne žele rat s Iranom, glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova također je rekao da njegova zemlja ne želi eskalaciju i da nema “agente” u regiji, što pokazuje želju Irana da ublaži optužbe protiv sebe za direktne napade na zapadne interese na neprikladan način.
Nema ništa loše u tome što Iran – prema autoru – pokazuje da njemu bliske milicije ideološki uživaju neku vrstu nezavisnosti u donošenju odluka. Na primjer, Hezbolah nije konsultirao Teheran u napadu 2006. na izraelsku patrolu koji je izazvao žestoki rat koji je trajao 33 dana, a isto je bio slučaj i sa napadom na Izrael 7. oktobra 2023. godine.
Pisac je objasnio da Iran vidi Izrael kao nelegitimnu državu koja je rezultat kolonijalne nepravde, koju Washington koristi kao “agenta” za destabilizaciju čitavog regiona, ali osim ideoloških razlika i postojanja stvarnog taktičkog zbližavanja kako bi se izbjegao direktan rat, obje strane shvataju da taj međusobni rat ne mogu dobiti.
Iran je potpuno svjestan cijene svog “prijateljstva” s Kinom i Rusijom i potajno želi – kako pisac kaže – da zaključi “veliki dogovor” sa Amerikancima, u kojem se svi dosijei rješavaju odjednom, kao što je nuklearna energija, sankcije i nova sigurnosna struktura za Bliski istok. Što se tiče onoga što Teheran naziva “cionističkim entitetom”, retorički izlaz iz tog problema koji je već spreman, jeste ona krilatica: “U svim okolnostima, podržat ćemo ono što Palestinci odluče.”
Sa svoje strane, Biden nastoji da se naspram svog protukandidata Donalda Trumpa predstavi kao neekstremistički predsjednik, a ako mu okolnosti dozvole, želio bi da se u roku od šest mjeseci predstavi američkim biračima kao čovjek koji je uspio u normalizaciji odnosa sa Teheranom, nakon 45 godina međusobnog otuđivanja.
Girard je zaključio da izraelsko-iranska i američko-iranska neprijateljstva nemaju korijene u historiji ili geografiji, te da su umjetna neprijateljstva koja se hrane unutarpolitičkim prilikama s obje strane; svi vizionarski stratezi u Washingtonu i Tel Avivu, kao i u Teheranu, dobro ovo znaju.
Francuski list je – u kolumni svog pisca Renauda Girarda – naveo da se operacijama odmazde koje je pokrenulo američko Ministarstvo odbrane (Pentagon) kao odgovor na napad u kojem su tri američka vojnika ubijena, a 47 ranjeno, od strane šiita iz “Islamskog otpora” (milicije u Iraku), američkim biračima može pokazati da predsjednik Joe Biden uvijek brani živote svojih vojnika što je više moguće, kako bi se poslala jasna poruka odvraćanja milicijama na Bliskom istoku, ali su (operacije odmazde) zakasnile, jer su dale vremena za odlazak potencijalnih iranskih savjetnika sa sirijskog i iračkog teritorija koji su bili na meti.
Baš kao što je Blinken najavio da Sjedinjene Države ne žele rat s Iranom, glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova također je rekao da njegova zemlja ne želi eskalaciju i da nema “agente” u regiji, što pokazuje želju Irana da ublaži optužbe protiv sebe za direktne napade na zapadne interese na neprikladan način.
Nema ništa loše u tome što Iran – prema autoru – pokazuje da njemu bliske milicije ideološki uživaju neku vrstu nezavisnosti u donošenju odluka. Na primjer, Hezbolah nije konsultirao Teheran u napadu 2006. na izraelsku patrolu koji je izazvao žestoki rat koji je trajao 33 dana, a isto je bio slučaj i sa napadom na Izrael 7. oktobra 2023. godine.
Pisac je objasnio da Iran vidi Izrael kao nelegitimnu državu koja je rezultat kolonijalne nepravde, koju Washington koristi kao “agenta” za destabilizaciju čitavog regiona, ali osim ideoloških razlika i postojanja stvarnog taktičkog zbližavanja kako bi se izbjegao direktan rat, obje strane shvataju da taj međusobni rat ne mogu dobiti.
Normalizacija odnosa sa Teheranom
Pisac smatra da je Iran dostigao vrhunac diplomatske sreće ne izgubivši nijednog vojnika, a rat u Gazi mu je bio poklon na srebrenom tanjiru, jer mu je vratio neočekivano vodstvo na Bliskom istoku, prilikom čega je svijet zaboravio njegovu kontroverznu ulogu u Siriji i njenim protestima.Iran je potpuno svjestan cijene svog “prijateljstva” s Kinom i Rusijom i potajno želi – kako pisac kaže – da zaključi “veliki dogovor” sa Amerikancima, u kojem se svi dosijei rješavaju odjednom, kao što je nuklearna energija, sankcije i nova sigurnosna struktura za Bliski istok. Što se tiče onoga što Teheran naziva “cionističkim entitetom”, retorički izlaz iz tog problema koji je već spreman, jeste ona krilatica: “U svim okolnostima, podržat ćemo ono što Palestinci odluče.”
Sa svoje strane, Biden nastoji da se naspram svog protukandidata Donalda Trumpa predstavi kao neekstremistički predsjednik, a ako mu okolnosti dozvole, želio bi da se u roku od šest mjeseci predstavi američkim biračima kao čovjek koji je uspio u normalizaciji odnosa sa Teheranom, nakon 45 godina međusobnog otuđivanja.
Girard je zaključio da izraelsko-iranska i američko-iranska neprijateljstva nemaju korijene u historiji ili geografiji, te da su umjetna neprijateljstva koja se hrane unutarpolitičkim prilikama s obje strane; svi vizionarski stratezi u Washingtonu i Tel Avivu, kao i u Teheranu, dobro ovo znaju.
