Poslije napada 11. septembra na SAD, bezbjednosni sektor je pratio tok neformalnog novca u svijetu koji se koristi za finansiranje terorizma. Napad u Banjskoj mogao bi da razotkrije neformalni finansijski sistem Srbije, koji se koristi da ometa puno funkcionisanje kosovskih institucija.
1.
"Moguće je plaćati samo u stranoj valuti", ispisano je bilo na bankomatu filijale Komercijalne banke na Kosovu prošle nedjelje, 15 godina nakon što je euro formalno postao jedino sredstvo plaćanja u zemlji. To se dogodilo dvije nedelje nakon napada paravojne grupe na Kosovo, u Banjskoj i ukazalo na očigledan dio nezavršenog sukoba između Kosova i Srbije – održavanje 'paralelnih struktura' kao načina da se ne dozvoli puna državna funkcionalnost institucija republike.
Na dotičnom bankomatu "valuta" (ili devize) je euro, a "lokalna" dinar, i to je sve što se u jednom pogledu može znati o nedovršenom sukobu.
Ovaj pogled, međutim, ima svoju historiju.
Kosovska delegacija se 2006. godine, u trenutku pregovora o nezavisnosti Kosova sa predsjednikom Ahtisarijem i A. Rohanom, suočila sa dilemom u pogledu finansiranja koje Srbija obavlja, i kojе je ona želela da nastavi javnim novcem u sredinama gdje su Srbi na Kosovu bili većina. Do tada je taj novac identifikovan da je služio za održavanje paralelnog sistema, od obrazovnog i zdravstvenog do paralelnog sistema bezbjednosti (pod nazivom "Čuvari mosta" ili "Civilna zaštita" i sl.)
Prva reakcija stigla je iz kosovske delegacije sa zahtjevom da se ovaj novac zaustavi, kao vid zaustavljanja paralelnog sistema. Od Ahtisarija i Roana stigla je reakcija da tako nešto nema logike: ako Kosovo prihvata novac od donatora, od Norveške do Ujedinjenih Arapskih Emirata, zašto ne bi dobio i od Srbije.
Kompromis je brzo pronađen, u vidu posebnog kanala izvještavanja Centralnoj banci Kosova o novcu koji Republika Srbija obezbjeđuje za novac upućen za potrebe građana Kosova, i koji ulazi u formalni sistem plaćanja. Ovo rješenje je integrisano u Ahtisarijev paket za nezavisnost Kosova i kao takvo je dio pravnog sistema zemlje.
2.
Petnaest godina posle proglašenja nezavisnosti Kosova na osnovu Ahtisarijevog plana, ovo kompromisno rješenje nije razmatrano, a da nije bilo Banjske, teško bi se i izdvojilo kao takvo. Poslije 24. septembra, promet robe na Jarinju je zaustavljen, a među zabranjenom robom bili su i dinari koji su predati stranoj osiguravajućoj kući (registrovanoj na Kosovu) koja će novac u sopstvenim oklopnim vozilima distribuirati u komercijalnoj banci i u poštama; Pošte Srbije, odnosno filijale Poštanske štedionice Srbije, koje bez ikakvih prepreka i zakonskih ovlašćenja posluju u naseljima sa srpskim stanovništvom na Kosovu.
Prema ocijeni nevladinih organizacija Srba na Kosovu, 44 hiljade građana Srbije na Kosovu prima penzije ili plate iz budžeta Srbije, što u trenutnoj demografskoj situaciji znači skoro svaki drugi kosovski Srbin.
Zabrana ulaska dinara kao robe na Jarinju jasno je objasnila finansijsku zavisnost građana od ovog sistema. Ali pokazalo se i da je ovaj sistem nelegalan, da zavisi od fizičkog unosa dinara kao švercovane robe: na svakoj granici svake zemlje na svijetu mora se prijaviti veća količina novca koji se nosi u novčanicama vjerovatno 15 godina, a ovaj transfer novca je prijavljen samo jednom. Zatim, ova količina novca se ne može staviti u finansijski opticaj osim kao devize, dok je u komercijalnim bankama i poštama Srbije stavljena kao domaća valuta, stvarajući dva platna sistema.
3.
Zašto nije pronađen lakši oblik, kao u Ahtisarijevom kompromisu, kojim bi Srbija nastavila da isplaćuje u legitimnom obliku – penzije, pomoć i plate, da ulaže svoj javni novac u sport, kulturu ili vjerske oblasti – transparentnim cirkulacijom, formalno evidentirano u Centralnoj banci Kosova i distribuirano u eurima?
"Prati novac" je izreka koja je prvi put upotrebljena u američkom filmu "Svi predsjednikovi ljudi", da pokaže kako, ako ćete da istražujete koruptivne veze, pratite transfer novca. Za ovaj slučaj je to više nego upotrebljivo. Predsjednik Vučić je više puta izjavio da Srbija iz svog budžeta godišnje izdvaja blizu 800 miliona eura za potrebe kosovskih Srba, a pitanje koje je postavio jedan od veterana javnog intelektualnog prostora Srbije Dušan Janjić bilo je gdje je stalo tih 8,8 milijardi eura koje su onda trebalo da se potroše na kosovske Srbe za 11 godina vlasti SNS?
Na ovo pitanje ne može se odgovoriti u Centralnoj banci Kosova. Ali vjerovatno ni u "paralelnom sistemu“. Prema riječima Ranđela Nojkića, bivšeg direktora Pošte Srbije na Kosovu, sef Narodne banke Srbije nalazi se u Leposaviću, ali novac koji je dolazio iz Beograda nije ni prošao kroz ovaj sef, već je direktno distribuiran.
Čini se da je razlika između 800 miliona koje je prijavila Republika Srbija i novca koji je stigao srpskim građanima Kosova dovoljan razlog da se ne prati legalni finansijski promet postignut Ahtisarijevim kompromisom. U nedostatku jasnog, transparentnog i odgovornog sistema, milion ovde ili desetine miliona tamo mogu izgubiti put.
Možda kao kontekstualna pomoć informacija da se u sjevernom dijelu Kosova nalazio ne samo trezor Narodne banke Srbije, već i ozbiljne operacije "rudarenja" kriptovaluta. Kosovske vlasti su naglasile da ove farme kriptovaluta rade na sjeveru, jer ne plaćaju struju, ali je možda veći motiv mogao da bude to što je milion ili desetina miliona izgubljenih iz budžeta Srbije moglo da završi kao kriptovaluta, tržište koja se gubi u sajbersferi.
4.
Poslije napada na Ameriku 11. septembra, svjetska bezbjednosna zajednica je ozbiljno shvatila pitanje koje je ostalo iza, ilegalni transfer novca. U slučaju Al Kaide, brzo je otkriveno da je sistem havala, živ iz srednjeg vijeka, kojim se novac u povjerenju prenosi sa jedne tačke na drugu u neformalnoj mreži širom svijeta, bio način da se finansira terorizam bez istrage.
Sve ovo se odnosilo na raniju zabrinutost da će drugi antibezbjednosni akteri, uglavnom u organizovanom kriminalu, koristiti neformalnu finansijsku mrežu za pranje novca zarađenog kroz ovu aktivnost.
UN su početkom ovog vijeka usvojile Konvenciju protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, namjerno potpisanu u Palermu na Siciliji, mjestu gde se vodila epohalna bitka protiv mafije. Član 7.2 Konvencije kaže: "Države ugovarači će razmotriti sprovođenje mogućih mjera za otkrivanje i praćenje kretanja gotovog novca i odgovarajućih prenosivih instrumenata preko svojih granica, podložni mjerama zaštite kako bi se obezbjedila njihova pravilna upotreba informacija i bez ometanja na bilo koji način kretanje legitimnog kapitala. Takve mjere bi mogle da uključuju zahtjev da pojedinci i preduzeća prijave prekogranični transfer značajnih suma novca i povezanih instrumenata koji se mogu prenositi.“
Paravojni napad na Banjsku trebalo bi da ima isti efekat buđenja za kosovske vlasti. Neformalni sistem cirkulacije novca iz Srbije na Kosovo dio je složenijeg sistema osporavanja funkcionisanja kosovskih institucija, koji je pokazao svoju eskalaciju sa paravojnim formacijama spremnim da započnu oružani sukob na Kosovu.
"Moguće je plaćati samo u stranoj valuti", ispisano je bilo na bankomatu filijale Komercijalne banke na Kosovu prošle nedjelje, 15 godina nakon što je euro formalno postao jedino sredstvo plaćanja u zemlji. To se dogodilo dvije nedelje nakon napada paravojne grupe na Kosovo, u Banjskoj i ukazalo na očigledan dio nezavršenog sukoba između Kosova i Srbije – održavanje 'paralelnih struktura' kao načina da se ne dozvoli puna državna funkcionalnost institucija republike.
Na dotičnom bankomatu "valuta" (ili devize) je euro, a "lokalna" dinar, i to je sve što se u jednom pogledu može znati o nedovršenom sukobu.
Ovaj pogled, međutim, ima svoju historiju.
Kosovska delegacija se 2006. godine, u trenutku pregovora o nezavisnosti Kosova sa predsjednikom Ahtisarijem i A. Rohanom, suočila sa dilemom u pogledu finansiranja koje Srbija obavlja, i kojе je ona želela da nastavi javnim novcem u sredinama gdje su Srbi na Kosovu bili većina. Do tada je taj novac identifikovan da je služio za održavanje paralelnog sistema, od obrazovnog i zdravstvenog do paralelnog sistema bezbjednosti (pod nazivom "Čuvari mosta" ili "Civilna zaštita" i sl.)
Prva reakcija stigla je iz kosovske delegacije sa zahtjevom da se ovaj novac zaustavi, kao vid zaustavljanja paralelnog sistema. Od Ahtisarija i Roana stigla je reakcija da tako nešto nema logike: ako Kosovo prihvata novac od donatora, od Norveške do Ujedinjenih Arapskih Emirata, zašto ne bi dobio i od Srbije.
Kompromis je brzo pronađen, u vidu posebnog kanala izvještavanja Centralnoj banci Kosova o novcu koji Republika Srbija obezbjeđuje za novac upućen za potrebe građana Kosova, i koji ulazi u formalni sistem plaćanja. Ovo rješenje je integrisano u Ahtisarijev paket za nezavisnost Kosova i kao takvo je dio pravnog sistema zemlje.
2.
Petnaest godina posle proglašenja nezavisnosti Kosova na osnovu Ahtisarijevog plana, ovo kompromisno rješenje nije razmatrano, a da nije bilo Banjske, teško bi se i izdvojilo kao takvo. Poslije 24. septembra, promet robe na Jarinju je zaustavljen, a među zabranjenom robom bili su i dinari koji su predati stranoj osiguravajućoj kući (registrovanoj na Kosovu) koja će novac u sopstvenim oklopnim vozilima distribuirati u komercijalnoj banci i u poštama; Pošte Srbije, odnosno filijale Poštanske štedionice Srbije, koje bez ikakvih prepreka i zakonskih ovlašćenja posluju u naseljima sa srpskim stanovništvom na Kosovu.
Prema ocijeni nevladinih organizacija Srba na Kosovu, 44 hiljade građana Srbije na Kosovu prima penzije ili plate iz budžeta Srbije, što u trenutnoj demografskoj situaciji znači skoro svaki drugi kosovski Srbin.
Zabrana ulaska dinara kao robe na Jarinju jasno je objasnila finansijsku zavisnost građana od ovog sistema. Ali pokazalo se i da je ovaj sistem nelegalan, da zavisi od fizičkog unosa dinara kao švercovane robe: na svakoj granici svake zemlje na svijetu mora se prijaviti veća količina novca koji se nosi u novčanicama vjerovatno 15 godina, a ovaj transfer novca je prijavljen samo jednom. Zatim, ova količina novca se ne može staviti u finansijski opticaj osim kao devize, dok je u komercijalnim bankama i poštama Srbije stavljena kao domaća valuta, stvarajući dva platna sistema.
3.
Zašto nije pronađen lakši oblik, kao u Ahtisarijevom kompromisu, kojim bi Srbija nastavila da isplaćuje u legitimnom obliku – penzije, pomoć i plate, da ulaže svoj javni novac u sport, kulturu ili vjerske oblasti – transparentnim cirkulacijom, formalno evidentirano u Centralnoj banci Kosova i distribuirano u eurima?
"Prati novac" je izreka koja je prvi put upotrebljena u američkom filmu "Svi predsjednikovi ljudi", da pokaže kako, ako ćete da istražujete koruptivne veze, pratite transfer novca. Za ovaj slučaj je to više nego upotrebljivo. Predsjednik Vučić je više puta izjavio da Srbija iz svog budžeta godišnje izdvaja blizu 800 miliona eura za potrebe kosovskih Srba, a pitanje koje je postavio jedan od veterana javnog intelektualnog prostora Srbije Dušan Janjić bilo je gdje je stalo tih 8,8 milijardi eura koje su onda trebalo da se potroše na kosovske Srbe za 11 godina vlasti SNS?
Na ovo pitanje ne može se odgovoriti u Centralnoj banci Kosova. Ali vjerovatno ni u "paralelnom sistemu“. Prema riječima Ranđela Nojkića, bivšeg direktora Pošte Srbije na Kosovu, sef Narodne banke Srbije nalazi se u Leposaviću, ali novac koji je dolazio iz Beograda nije ni prošao kroz ovaj sef, već je direktno distribuiran.
Čini se da je razlika između 800 miliona koje je prijavila Republika Srbija i novca koji je stigao srpskim građanima Kosova dovoljan razlog da se ne prati legalni finansijski promet postignut Ahtisarijevim kompromisom. U nedostatku jasnog, transparentnog i odgovornog sistema, milion ovde ili desetine miliona tamo mogu izgubiti put.
Možda kao kontekstualna pomoć informacija da se u sjevernom dijelu Kosova nalazio ne samo trezor Narodne banke Srbije, već i ozbiljne operacije "rudarenja" kriptovaluta. Kosovske vlasti su naglasile da ove farme kriptovaluta rade na sjeveru, jer ne plaćaju struju, ali je možda veći motiv mogao da bude to što je milion ili desetina miliona izgubljenih iz budžeta Srbije moglo da završi kao kriptovaluta, tržište koja se gubi u sajbersferi.
4.
Poslije napada na Ameriku 11. septembra, svjetska bezbjednosna zajednica je ozbiljno shvatila pitanje koje je ostalo iza, ilegalni transfer novca. U slučaju Al Kaide, brzo je otkriveno da je sistem havala, živ iz srednjeg vijeka, kojim se novac u povjerenju prenosi sa jedne tačke na drugu u neformalnoj mreži širom svijeta, bio način da se finansira terorizam bez istrage.
Sve ovo se odnosilo na raniju zabrinutost da će drugi antibezbjednosni akteri, uglavnom u organizovanom kriminalu, koristiti neformalnu finansijsku mrežu za pranje novca zarađenog kroz ovu aktivnost.
UN su početkom ovog vijeka usvojile Konvenciju protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, namjerno potpisanu u Palermu na Siciliji, mjestu gde se vodila epohalna bitka protiv mafije. Član 7.2 Konvencije kaže: "Države ugovarači će razmotriti sprovođenje mogućih mjera za otkrivanje i praćenje kretanja gotovog novca i odgovarajućih prenosivih instrumenata preko svojih granica, podložni mjerama zaštite kako bi se obezbjedila njihova pravilna upotreba informacija i bez ometanja na bilo koji način kretanje legitimnog kapitala. Takve mjere bi mogle da uključuju zahtjev da pojedinci i preduzeća prijave prekogranični transfer značajnih suma novca i povezanih instrumenata koji se mogu prenositi.“
Paravojni napad na Banjsku trebalo bi da ima isti efekat buđenja za kosovske vlasti. Neformalni sistem cirkulacije novca iz Srbije na Kosovo dio je složenijeg sistema osporavanja funkcionisanja kosovskih institucija, koji je pokazao svoju eskalaciju sa paravojnim formacijama spremnim da započnu oružani sukob na Kosovu.
