Metafora bez punog sadržaja Vjerodostojnost Vučićeve 'ispružene ruke'

Premijer srbijanske vlade Aleksandar Vučić u posljednje vrijeme nekoliko je puta ponovio da je Bošnjacima pružio ruku pomirenja, i kao da očekuje da se u Bosni i Hercegovini oduševljavamo njegovim pozivom. Svakako, to je ohrabrujući glas, jer mir je interes svih ljudi, a pomirenje je uslov za stabilan mir, dok je povjerenje uslov za pomirenje. Međutim, Vučićeve riječi o pruženoj ruci mnogi razumiju kao zgodnu metaforu bez punog sadržaja.

Vjerovatno ga tako razumiju zbog njegove radikalne i oštre „radikalske“ retorike tokom nepune dvije decenije političke aktivnosti, odnosno sve do metamorfoze započete sa izlaskom iz SRS-a i formiranjem SNS-a. I zbog toga što nikada nije izrazio žaljenje zbog izjava u Skupštini Srbije dvadesetak dana prije počinjenja genocida u Srebrenici da za svakog poginulog Srbina treba ubiti stotinu muslimana, i zbog glorifikacije Karadžića i Mladića, te postavljanja plakata sa natpisom Bulevar Ratka Mladića 2007. godine, tj. nekoliko godina nakon pravosnažne presude za genocid Radislavu Krstiću, Mladićevom potčinjenom generalu.

Vučić je inteligentan i obrazovan i morao bi znati da ne može ne odreći se pojedinih svojih riječi i postupaka ako želi da se njegov poziv razumije vjerodostojnim. Povrh svega toga, u povodu nedavnog glasanja o rezoluciji u Vijeću sigurnosti UN, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, kao i sam Vučić, nekoliko je puta ponovio da srpski narod nema čega da se stidi i da može biti ponosan na svoju istoriju, bez izuzetka. Govoriti o ponosu u kontekstu teme srebreničkog genocida je ona tačka koja ''ispruženu ruku za pomirenje'' čini nedovoljno uvjerljivom. Ako su ponosni na genocid, prizivanje pomirenja je samo pojednostavljena retorika.

Na komemoraciji u Potočarima Serž Bramerc, glavni haški tužilac je još jednom naglasio da je genocid u Srebrenici dokazan izvan svake razumne sumnje, i da je to zločin u kojem je postojala namjera da se uništi bošnjačko stanovništvo koje se nalazilo u Srebrenici u julu 1995. godine, te da je plan donesen na najvišem političkom nivou. Bramerc je dodatno naglasio, znajući da Vučić sjedi u dvorani i sluša govor, da je nepriznavanje genocida uvredljivo prvenstveno za žrtve. Vučić i dalje negira genocid, i time zaista vrijeđa žrtve genocida, ma koliko on nastojao da se pokaže drugačijim. To su nijanse koje se ne daju previdjeti, zato on nema moralno pravo držati pridike, a to pokušava ovih dana. Nudi pomirenje, a odbija priznati presude za genocid. Šta znači pomirenje bez priznanja i pokajanja?

U međuvremnu u Srbiji sve više istaknutih pojedinaca otvoreno govore o nužnosti da Srbija prihvati činjenice i presude međunarodnih sudova i osmjeli se priznati da je u Srebrenici nad Bošnjacima izvršen Genocid. To će se jednoga dana dogoditi, i to će biti pravi zalog povjerenja, pomirenja i stabilnoga mira.

U međuvremenu, u atmosferi nastojanja za poboljšanjem odnosa, potrebno je započeti ''dubinski ''dijalog. Taj proces bi morao obuhvatiti pored političkih i religijske i naučno-obrazovne institucije obiju zemalja, prvenstveno SPC i SANU, jer, unapređenje međusobnih odnosa i dugotrajna stabilnost mogu se ostvariti samo ako dijalog bude obuhvatan i „duboko“ utemeljen, i ako akteri dijaloga budu vjerodostojni i dosljedni.

Političke elite artikuliraju kratkoročnu politiku, a njenu bazu, odnosno metapolitiku, oblikuju druge institucije, prije svega u Srbiji su to SPC i SANU. Zato je neophodno da svi nedvosmisleno pokažu i dokažu da poštuju suverenitet i teritorijalnu cjelovitost obiju država, i da odlučno odbacuju mogućnost međusobnog ugrožavanja. Ako se želi iskren dijalog i stabilan mir, ne može se došaptavati sa onima koji u Bosni prijete separatizmom, odnosno ne može se igrati sa - asom u rukavu.

Neka dijalog krene bez odlaganja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeera.