Prošlo je više od šezdeset dana od početka cionističke agresije na Pojas Gaze, a neprijatelj i dalje insistira na postizanju svojih ciljeva koje je postavio prvog dana.
Prošlo je više od šezdeset dana od početka cionističke agresije na Pojas Gaze, a neprijatelj i dalje insistira na postizanju svojih ciljeva koje je postavio prvog dana: uništavanje pokreta Hamas, vraćanje talaca koji se nalaze u Pojasu Gaze i protjerivanje stanovnika na Sinaj. Ni nakon šezdeset dana agresije, Netanyahu i njegova cionistička vlada nisu predočili niti jedan dokaz o postizanju bilo kojeg od tri navedena cilja.
Još uvijek gledamo slike herojskog nastupa otpora i svakodnevno čitamo o gubicima koje je otpor nanio neprijatelju, od uništavanja stotine vojnih vozila, do ubijanja i ranjavanja stotine vojnika, i to iz neposredne blizine.
Svemu ovome dodaje se veličanstveni prizor Brigada al-Qassam tokom predaje talaca Međunarodnom komitetu Crvenog krsta, u kojem su učestvovali deseci njihovih pripadnika, potpuno smireno i staloženo, usred mase koja je navijala za njih. To sve se odigralo u centru grada Gaze, gdje su se vodile najžešće bitke, pored tvrdnje neprijatelja da je eliminirao Hamasove borce i njihove sposobnosti.
Pored toga, ovi borci su pokazali izuzetan model u postupanju sa svojim zarobljenicima, o kojem smo čuli i čitali u historijskim knjigama. To su vrijednosti plemića, koji hode zemljom veličanstvene civilizacije, koja je učila čovječanstvo toleranciji i suživotu stotinama godina prije. To su borci koji su možda izgubili svoje porodice i voljene od ruke onoga čije zarobljenike puštaju.
Kada je riječ o povratku zarobljenika, Netanyahu i njegova vojska niti jednog od njih nisu uspjeli spasiti silom, nijedan od taoca nije pušten mimo uslova koje je palestinski otpor iznio.
Treći cilj neprijateljske vlade je raseljavanje stanovništva iz Pojasa Gaze na Sinaj u Egiptu, shodno svom planu da sukob riješi jednom zauvijek u svoju korist. Neprijatelja je iznenadila čelična volja Palestinaca da ostanu postojani i u svojim domovima, da ne ponove Nakbu, bez obzira koliko ih to koštalo.
Ono što su Netanyahu i njegovo ratno vijeće do sada postigli jeste da su deseci hiljada Palestinaca ubijeni i povrijeđeni, većinom žena i djece, da je stotine hiljada domova uništeno, kao i bolnice, škole, univerziteti, džamije, crkve, infrastruktura i sve ono što je potrebno za nastavak života u Pojasu.
Sve nabrojano nije ništa drugo do ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i etničko čišćenje, zločini koji ispunjavaju sve uslove genocida.
Netanyahu neće postići nijedan od svojih deklarisanih ciljeva i vratit će se u sjedište u Kiryi sa svojim porazom i sramotom. Što je najvažnije, on i njegovo ratno vijeće neće moći izbjeći kaznu.
Jedan od najvažnijih ishoda ove naše slavne historijske bitke jeste poraz cijeloga čovječanstva, koje do ovog trenutka nije uspjelo zaustaviti agresiju i spriječiti neminovnu humanitarnu katastrofu, koja se ogleda u direktnim napadima na infrastrukturu i zdravstveni sistem kao i izgladnjavanju našeg naroda koje traje 60 dana. Više od 60 dana Netanyahu 2,3 miliona ljudi drži pod opsadom u Pojasu Gaze, lišavajući ih hrane, vode, lijekova, struje, goriva i komunikacija.
Sve međunarodne institucije upozorile su na opasnost od nastavka ove opsade i njenih posljedica po stanovništvo. Mnogi zvaničnici UN-a (od kojih je Lynn Hastings, koordinatorica OCHA-a na okupiranoj palestinskoj teritoriji, kao i šef Svjetske zdravstvene organizacije) ukazali su na zdravstvenu i ekološku katastrofu koja se događa u Gazi, bilo zbog kolapsa zdravstvenog sistema, bilo zbog uništenja infrastrukture, bilo zbog prisustva na hiljade tijela pod ruševinama.
Na veliku žalost, cijelo čovječanstvo nije uspjelo suočiti se sa cionističkom arogancijom i američkim saučesništvom te ih natjerati da prekinu opsadu Pojasa Gaze. Ne samo da čovječanstvo nije uspjelo zaustaviti genocid koji se odvijao pred očima miliona ljudi, već nije uspjelo obezbijediti vodu za piće ili šolju mlijeka djeci u Gazi.
Uprkos svom međunarodnom pritisku, u proteklih šezdeset dana broj kamiona sa humanitarnom pomoći koji su ušli u Pojas Gaze u prosjeku je iznosio 25 kamiona dnevno (za sjever Pojasa Gaze oko dva kamiona dnevno), iako je dnevna potreba Pojasa oko 500-600 kamiona dnevno, i to u periodu mira. Hiljade kamiona humanitarne pomoći čekaju na prijelazu Rafah, a deseci hiljada kamiona iz cijeloga svijeta su u putu ka njemu, ali je cionistički neprijatelj svima nametnuo svoje uslove za uvoz pomoći.
Možda još uvijek imamo makar malu priliku da radimo na tome da odmah prekinemo opsadu i spasimo živote miliona ljudi, većinom žena i djece, kako bismo izbrisali ovu sramotu koja će generacijama progoniti čovječanstvo.
Međunarodna zajednica mora djelovati odmah, prije nego što bude prekasno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Još uvijek gledamo slike herojskog nastupa otpora i svakodnevno čitamo o gubicima koje je otpor nanio neprijatelju, od uništavanja stotine vojnih vozila, do ubijanja i ranjavanja stotine vojnika, i to iz neposredne blizine.
Svemu ovome dodaje se veličanstveni prizor Brigada al-Qassam tokom predaje talaca Međunarodnom komitetu Crvenog krsta, u kojem su učestvovali deseci njihovih pripadnika, potpuno smireno i staloženo, usred mase koja je navijala za njih. To sve se odigralo u centru grada Gaze, gdje su se vodile najžešće bitke, pored tvrdnje neprijatelja da je eliminirao Hamasove borce i njihove sposobnosti.
Pored toga, ovi borci su pokazali izuzetan model u postupanju sa svojim zarobljenicima, o kojem smo čuli i čitali u historijskim knjigama. To su vrijednosti plemića, koji hode zemljom veličanstvene civilizacije, koja je učila čovječanstvo toleranciji i suživotu stotinama godina prije. To su borci koji su možda izgubili svoje porodice i voljene od ruke onoga čije zarobljenike puštaju.
Kada je riječ o povratku zarobljenika, Netanyahu i njegova vojska niti jednog od njih nisu uspjeli spasiti silom, nijedan od taoca nije pušten mimo uslova koje je palestinski otpor iznio.
Treći cilj neprijateljske vlade je raseljavanje stanovništva iz Pojasa Gaze na Sinaj u Egiptu, shodno svom planu da sukob riješi jednom zauvijek u svoju korist. Neprijatelja je iznenadila čelična volja Palestinaca da ostanu postojani i u svojim domovima, da ne ponove Nakbu, bez obzira koliko ih to koštalo.
Djelimičan uspjeh neprijatelja
Neprijatelj je djelimično uspio, protjeravši hiljade Palestinaca sa sjevera na jug Pojasa, ali nije uspio sprovesti svoj plan protjerivanja Plestinaca iz Palestine.Ono što su Netanyahu i njegovo ratno vijeće do sada postigli jeste da su deseci hiljada Palestinaca ubijeni i povrijeđeni, većinom žena i djece, da je stotine hiljada domova uništeno, kao i bolnice, škole, univerziteti, džamije, crkve, infrastruktura i sve ono što je potrebno za nastavak života u Pojasu.
Sve nabrojano nije ništa drugo do ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i etničko čišćenje, zločini koji ispunjavaju sve uslove genocida.
Netanyahu neće postići nijedan od svojih deklarisanih ciljeva i vratit će se u sjedište u Kiryi sa svojim porazom i sramotom. Što je najvažnije, on i njegovo ratno vijeće neće moći izbjeći kaznu.
Strateška pobjeda naroda i poraz za čovječanstvo
Bitka je završena prvog dana kada je počela, slavnog 7. oktobra, a naš palestinski narod ostvario je stratešku pobjedu na putu oslobođenja, uprkos visokim cijenama koje smo platili i koje ćemo platiti na tom putu.Jedan od najvažnijih ishoda ove naše slavne historijske bitke jeste poraz cijeloga čovječanstva, koje do ovog trenutka nije uspjelo zaustaviti agresiju i spriječiti neminovnu humanitarnu katastrofu, koja se ogleda u direktnim napadima na infrastrukturu i zdravstveni sistem kao i izgladnjavanju našeg naroda koje traje 60 dana. Više od 60 dana Netanyahu 2,3 miliona ljudi drži pod opsadom u Pojasu Gaze, lišavajući ih hrane, vode, lijekova, struje, goriva i komunikacija.
Sve međunarodne institucije upozorile su na opasnost od nastavka ove opsade i njenih posljedica po stanovništvo. Mnogi zvaničnici UN-a (od kojih je Lynn Hastings, koordinatorica OCHA-a na okupiranoj palestinskoj teritoriji, kao i šef Svjetske zdravstvene organizacije) ukazali su na zdravstvenu i ekološku katastrofu koja se događa u Gazi, bilo zbog kolapsa zdravstvenog sistema, bilo zbog uništenja infrastrukture, bilo zbog prisustva na hiljade tijela pod ruševinama.
Na veliku žalost, cijelo čovječanstvo nije uspjelo suočiti se sa cionističkom arogancijom i američkim saučesništvom te ih natjerati da prekinu opsadu Pojasa Gaze. Ne samo da čovječanstvo nije uspjelo zaustaviti genocid koji se odvijao pred očima miliona ljudi, već nije uspjelo obezbijediti vodu za piće ili šolju mlijeka djeci u Gazi.
Uprkos svom međunarodnom pritisku, u proteklih šezdeset dana broj kamiona sa humanitarnom pomoći koji su ušli u Pojas Gaze u prosjeku je iznosio 25 kamiona dnevno (za sjever Pojasa Gaze oko dva kamiona dnevno), iako je dnevna potreba Pojasa oko 500-600 kamiona dnevno, i to u periodu mira. Hiljade kamiona humanitarne pomoći čekaju na prijelazu Rafah, a deseci hiljada kamiona iz cijeloga svijeta su u putu ka njemu, ali je cionistički neprijatelj svima nametnuo svoje uslove za uvoz pomoći.
Sramota koja proganja čovečanstvo
Sramota zbog ove nesposobnosti će decenijama proganjati čovječanstvo. Ne znam kako će međunarodne institucije ili države, u slučaju sukoba ili rata, tražiti od bilo koje države da nakon današnjeg dana poštuje međunarodno humanitarno pravo i da se pridržava njegovih standarda, posebno ukoliko zločinci izbjegnu kaznu.Možda još uvijek imamo makar malu priliku da radimo na tome da odmah prekinemo opsadu i spasimo živote miliona ljudi, većinom žena i djece, kako bismo izbrisali ovu sramotu koja će generacijama progoniti čovječanstvo.
Međunarodna zajednica mora djelovati odmah, prije nego što bude prekasno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
