"Potreba da napišem knjigu Srbi i Albanci kroz vjekove nastala je u meni iz duboke pobude da se suočim sa historijom ova dva naroda koja žive u susjedstvu preko hiljadu godina. Zanimalo me je da spoznam njihove odnose: kakvi su bili, šta ih je zbližavalo i šta ih je udaljavalo jedne od drugih, šta ih je dovodilo do prijateljstava i do neprijateljstava. Nastojao sam da obuhvatim unutrašnje i spoljnje tokove u historijskoj vertikali koji su uticali na postupke njihovih pripadnika, vođa i običnih ljudi", rekao je autor Petrit Imami na promociji knjige u izdanju Samizdata B92. Sada stiže i prvi prikaz knjige koji je za list "Koha ditore" napisao Aleksandar Pavlović.
Knjiga Srbi i Albanci kroz vjekove Petrita Imamija predstavlja višestruko prerađeno, dopunjeno i uvećano izdanje istoimene knjige koja je objavljena prije dvadesetak godina. Zanimljivo je podsjetiti da je prvo izdanje najprije objavljeno 1998. godine, u vrijeme žestokih sukoba na Kosovu, i da je tada policija upala u prostorije izdavača, Samizdata B92, i zaplenila praktično kompletan tiraž. Knjiga se ipak pojavila dvije godine kasnije, nakon pada Miloševića s vlasti, u poznatom prethodnom izdanju koje je već sadržalo neke dopune i korekcije u odnosu na ono prvo iz 1998. godine.
Ovo novo izdanje je barem dvostruko duže od prethodnog, i podjeljeno je na čak tri toma. Prva knjiga, objavljena 2016. godine, obuhvata događaje od najranijih vremena pa do 1944. godine, drugi tom, koji je izašao ove godine, obrađuje događaje od 1945. godine do danas, a pri kraju je treći tom, koji će u cjelosti biti posvećen srpsko-albanskim međusobnim kulturnim vezama. Tako je ova publikacija već sada dostigla impresivnih 900 stranica, a sa trećim tomom biće ih, dakle, i znatno više.
Najveći značaj ove knjige enciklopedijskog obima i karaktera ukratko bih sveo na dvije ključne karakteristike:
Do dana današnjeg, knjiga Srbi i Albanci kroz vjekove bila je i ostala jedina knjiga koja nastoji da u cjelosti i kontinuitetu opiše srpsko-albanske odnose od najranijih vremena do danas, na bilo kom jeziku, i zbog toga zaista zaslužuje punu pažnju i priznanje. U periodu između prvog i najnovijeg izdanja pojavio se niz publikacija posvećen ovoj tematici, uglavnom zbornika radova, kao i niz knjiga stranih autora posvećenih mahom Kosovu i etničkim i političkim problemima između dva naroda. Međutim, nijedna od tih knjiga nije ni pokušala da ponudi ono što nudi Imamijeva – uporedni prikaz koji prati povijest etničkih, historijskih i političkih odnosa između Srba i Albanaca od dolaska Slovena na Balkan do sada.
Druga stvar koju bih istakao kao izuzetno značajnu, jeste da ova knjiga pokazuje da su Srbi i Albanci gotovo 1.500 godina živjeli ne jedni pored drugih, već jedni sa drugima, dakle da su mnogi krajevi Balkana bili međusobno etnički izmješani sve do relativno novijeg vremena. Drugim riječima, prije nastanka nacionalnih programa i nastojanja da se uspostave nacionalne i etničke (čiste) države, dakle od druge polovine devetnaestog vijeka naovamo, na Balkanu se živjelo zajedno. Naravno, uz iskušenja, povremena neslaganja, lične razmirice, i u različitim političkim okvirima gdje su dominirali nekada pravoslavni, katolički ili muslimanskih vladari, strani ili domaći gospodari i tako dalje. Bolje ili lošije, teže ili lakše, ali živjelo se zajedno. Dakle, naša historija je, u osnovi, historija zajedničkog života, ne susjedstva.
Poseban problem jeste – kako čitati ovu knjigu, kao historijsku studiju ili kulturološki pregled? Knjiga svakako ima historijske pretenzije i oslanja se na mnoštvo historijskih izvora, ali po mom mišljenju ona nije standardna historija – Imami nije profesionalni historičar niti se takvim pravi. On ne pokušava da uradi ono što historičari po pravilu rade, da zađe duboko u uzroke zbivanja, da sudi o historijskim ličnostima i opisuje motive, uglavnom ne ulazi u pitanje vjerodostojnosti izvora i autora koje citira, a često ne daje ni opšti, širi kontekst događaja. Naravno, u ovako obimnoj knjizi ima izuzetaka u odnosu na ovaj pristup, ali je u principu njegov stil uzdržan, deskriptivan, nepristrasan. Ipak, on je savjestan autor i ova njegova knjiga je pouzdanija od mnogih historijskih knjiga koje su pisane izrazito pristrasno. Sve u svemu, rekao bih da knjiga ponajprije predstavlja jedan kulturološki pregled srpsko-albanskih odnosa, i to onako kako su oni percipirani kroz historiju iz prevashodno srpskog ugla. Naime, njemu nije ambicija da utvrdi historijske istine, da razmatra događaj iz 4-5 različitih izvora i razotkrije jednu, apsolutnu istinu. On kao da nastoji da potpuno, minuciozno pomjene, citira, pobroji sve moguće srpske izvore o određenim događajima. Tako, recimo, kada govori o prelasku preko Albanije, ili Berlinskom kongresu i i protjerivanju Albanaca iz topličkog kraja, on navodi izjave političara, napise iz novina, memoare učesnika, sve do vojnih i diplomatskih izvora.
Nijedna knjiga nije savršena, pa se naravno ne može očekivati ni da autor uvijek bude nepogrešiv u izlaganju ovako obimne građe. Ovo se najprije odnosi na odsustvo kritičke evaluacije korišćenih izvora. Tako, naročito na početku gdje se razmatraju pitanja porijekla albanskog jezika, naroda i njihove izvorne teritorije, nalazimo mnoštvo citata različitih autora, iz raznih oblasti, koji iznose drugačije i međusobno kontradiktorne stavove. Moglo bi se reći da autor ostavlja čitaocu da sam donese svoj sud, ali bi ipak stavljanje u kontekst i razmatranje utemeljenosti nečijih tvrdnji čitaocu bilo od velike pomoći. Akademski nastrojeni čitaoci takođe će primjetiti da je obilje citata dato paušalno, bez jasno označenih referenci i broja stranice izvora, što je takođe preduslov kod korišćenja historiografske građe. I, najzad, moglo bi se u knjizi naći grešaka koje profesionalni historičar ne bi napravio, pa tako, recimo, nalazimo staru tezu o tome kako je Skenderbeg odrastao kao poturčenjak i janjičar u Carigradu, što su historičari odavno odbacili kao neutemeljeni mit. Ipak, takvih je grešaka srazmerno malo u jednoj ovakvoj eruditnoj publikaciji enciklopedijskog obima.
Najzad, posebno treba istaći svojevrsnu dramaturgiju i ritam ove knjige. Što se više približavamo sadašnjosti, ona postaje sve mučnija i teža za čitanje – pratimo sve veće neprijateljstvo, sve žešće i krvavije sukobe, sve jaču političku podjelu i nacionalističke aspiracije i, kao u nekoj drami šekspirovog tipa, u prvih par činova još niste sigurni da li će radnja otići u pravcu tragedije ili hepienda. Ipak, kako napredujemo kroz vrijeme i događaje, postaje jasno da neće uslijediti srećan kraj. Knjiga Srbi i Albanci kroz vjekove ne imenuje krivca za takav ishod, niti joj je to namjera, ali ostavlja gorak ukus pružajući uvod u mnoštvo aktera koji su doveli do toga. Međutim, važno je naglasiti kako ona posebnu pažnju posvećuje onima koji su, poput srpskih levičara s početka dvadesetog vijeka i mnogih drugih, imali različit pogled u odnosu na zvaničnu politiku i jasno govorili da nije kasno da se negativan trend promjeni i da se izbjegne neprijateljstvo, sukobi i međusobna ubijanja.
Imamijev pristup kontroverznim pitanjima jeste da ih ne prećutkuje, dakle da piše o njima, ali bez senzacionalizma, trezveno i nepristrasno, kao što i inače piše. Ipak, autorski glas ili komentari postoje u ovoj knjizi i, kada ih nađemo, u njima prepoznajemo, rekao bih, stavove nekoga ko vjeruje u duboku bliskost i prijateljstvo Srba i Albanaca i jednako im želi dobro. U tim, relativno rijetkim, autorskim ekskursima, nalazimo jezgrovite iskaze koji sublimiraju dugotrajno historijsko i životno iskustvo. Tako bi se, recimo, autorova sintagma “Historijski gledano, geografska ‘prirodna granica’ naroda predstavlja relativan pojam”. (tom I, str. 222) mogla uzeti kao njegov sumaran, lapidaran odgovor na pitanje o historijskom pravu na Kosovo. Sumu tragike i farsičnosti našeg historijskog iskustva nose i sljedeći autorovi redovi:
“Historičar Panta Srećković, čest saputnik Jastrebovu po Kosovu i Makedoniji, zabilježio je njegove riječi: ‘Na Kosovu su Srbi izgubili carstvo, na Kosovu će odsudna bitka riješiti budućnost Balkanskog poluostrva i budućnost srpskog naroda.’ (Uistinu, to se dogodilo stotinak godina kasnije, 1999. godine, kao posljedica agresivne politike prema Albancima na Kosovu koju je vodio ‘vođa’ srpskog naroda s kraja XX vijeka Slobodan Milošević. U težnji za stvaranjem konačnog rješenja, izazvao je intervenciju NATO alijanse, poslije čega je između albanskog i srpskog stanovništva povučena etnička demarkaciona linija na Kosovu.”) (tom I, str. 165).
Tako bi se, dakle, kraj ove knjige mogao čitati i kao antiklimaks, jer smo, poslije 1.500 godina zajedničkog života, danas zapravo prvi put u situaciji da – s malim izuzecima koji predstavljaju velike probleme – više ne živimo jedni s drugima i jedni među drugima, nego jedni pored drugih. U kontekstu bogatih i dugih historijskih, porodičnih, plemenskih, običajnih i svih drugih veza koje opisuje ova dragocjena i mnogostrana knjiga, takav se ishod može posmatrati samo kao neuspjeh.
Petrit Imami rođen je 11. septembra 1945. u Prizrenu. Školovao se u Beogradu. Diplomirao je 1974. dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film, radio i TV (danas Fakultet dramskih umjetnosti) na kojoj je 1996. godine izabran za redovnog profesora. Autor je brojnih scenarija, kritika, stručnih članaka, kao i knjiga Filmski Beogradski frajerski rječnik i Srbi i Albanci kroz vjekove koja je, prvobitno objavljena 1998. godine, sada dočekala da bude proširena i objavljena u dva toma, na srpskom i albanskom jeziku, uz podršku Kancelarije za pitanja zajednica pri Kabinetu premijera Kosova i Ambasade Kraljevine Norveške u Prištini.
Aleksandar Pavlović za "Koha ditore"
