U martu 2003. godine, SAD i Velika Britanija pokrenule su invaziju na Irak, pod opravdanjem da Saddam Hussein gomila oružje za masovno uništenje. Otpor iračke vojske slomljen je za tri nedjelje, ali Hussein je nestao u vidu lastinog repa.
Vašington je ponudio rekordnih dvadeset pet miliona dolara za hapšenje iračkog diktatora, a u tzv. “Crvenoj zori”, možda najvećem “lovu na čovjeka” u istoriji, učestvovalo je gotovo šest stotina vojnika.
Konačno, nakon osam mjeseci potrage, neprijatelj nad neprijateljima pao im je u ruke. Hussein je uhapšen 13. decembra 2003. na farmi u gradiću ad-Dawru, nedaleko od njegovoga rodnog Tikrita. Pronađen je u rupi specijalno dizajniranoj za skrivanje jedne osobe, s ugrađenim ventilacijskim sistemom i poklopcem od stiropora na vrhu. U “rupu za pacove”, kako su sklonište kasnije zvali, Amerikanci su hteli da bace granatu, ali Hussein je odlučio da se preda. Nekadašnji gospodar života i smrti izgledao je kao skitnica, zarastao u bradu, prepun buva i slomljenog pogleda.
Saddamu Husseinu suđeno je na iračkom sudu, čiji legitimitet ovaj nije priznavao. Dana 5. novembra 2006. godine, osuđen je na smrt zbog zločina protiv čovječnosti. U dva mjeseca, koliko je čekao izvršenje presude, njegovu ćeliju u Bagdadu čuvali su američki vojnici. Neočekivano, prema čovjeku kojeg su prvo mrzili za to vrijeme počeli su gajiti gotovo prijateljska osjećanja.
Vic, kako su ga nazivali (akronim od “Very Important Criminal”), u svojim posljednjim danima pisao je poeziju i brinuo o maloj bašti koju je posadio ispred ćelije. U noćnim satima, slušao bi radio i pušio cigaru. Katkad su mu se u tim aktivnostima, uz malenu električnu grijalicu, znali pridružiti i njegovi čuvari.
Dana 30. novembra 2006. godine, u 6:00 sati po lokalnom vremenu, "bagdadski krvnik" pogubljen je vješanjem. Njegovi stražari, prema vlastitom priznanju, u tom trenutku su osjećali iskrenu tugu. "Osjećao sam se kao sam ga izneverio", ispričao je jedan od njih, vojnik iz Ohija Adam Rogerson. "Gotovo da sam se osjećao kao ubica, kao neko ko je oduzeo život čovjeku s kojim se zbližio".
Rogerson je otkrio i koje mu je riječi Hussein uputio na rastanku, kad su ga odvodili na vješanje: "Okrenuo se i oprostio od nas. Rekao je da smo mu bili prijatelji. Neki od nas su plakali, a on je bio tužan zbog toga. Bilo je... Ludo. Učestvovao sam u mnogim borbama, ali ništa ne može pripremiti čovjeka za takvu situaciju". Rogerson priznaje da je do današnjeg dana ostao traumatizovan tim iskustvom.
"Svakodnevno živim s tim demonima. Suđeno mu je zbog njegovih zločina i dobio je kaznu kakvu je dobio. Ne kažem da je nije zaslužio. Kažem da, kao 22-godišnji vojnik, možda nisam bio spreman za to".
Priče stražara, mahom mladića koje su nazivali “Super dvanaestoricom”, prenesene su u knjizi “The Prisoner in His Palace” autora Williama Bardenwerpera.
Ostaće zabilježeno da su ovo bile posljednje riječi Saddama Husseina:
Prije nego je povučena poluga na vješalima, Saddam je počeo da recituje stihove iz Kur'ana, koje nije uspio da izgovori do kraja: “Potvrđujem da nema drugog Boga sem Allaha, a Muhammed...”, i to su bile njegove posljednje riječi.
Konačno, nakon osam mjeseci potrage, neprijatelj nad neprijateljima pao im je u ruke. Hussein je uhapšen 13. decembra 2003. na farmi u gradiću ad-Dawru, nedaleko od njegovoga rodnog Tikrita. Pronađen je u rupi specijalno dizajniranoj za skrivanje jedne osobe, s ugrađenim ventilacijskim sistemom i poklopcem od stiropora na vrhu. U “rupu za pacove”, kako su sklonište kasnije zvali, Amerikanci su hteli da bace granatu, ali Hussein je odlučio da se preda. Nekadašnji gospodar života i smrti izgledao je kao skitnica, zarastao u bradu, prepun buva i slomljenog pogleda.
Saddamu Husseinu suđeno je na iračkom sudu, čiji legitimitet ovaj nije priznavao. Dana 5. novembra 2006. godine, osuđen je na smrt zbog zločina protiv čovječnosti. U dva mjeseca, koliko je čekao izvršenje presude, njegovu ćeliju u Bagdadu čuvali su američki vojnici. Neočekivano, prema čovjeku kojeg su prvo mrzili za to vrijeme počeli su gajiti gotovo prijateljska osjećanja.
Vic, kako su ga nazivali (akronim od “Very Important Criminal”), u svojim posljednjim danima pisao je poeziju i brinuo o maloj bašti koju je posadio ispred ćelije. U noćnim satima, slušao bi radio i pušio cigaru. Katkad su mu se u tim aktivnostima, uz malenu električnu grijalicu, znali pridružiti i njegovi čuvari.
Dana 30. novembra 2006. godine, u 6:00 sati po lokalnom vremenu, "bagdadski krvnik" pogubljen je vješanjem. Njegovi stražari, prema vlastitom priznanju, u tom trenutku su osjećali iskrenu tugu. "Osjećao sam se kao sam ga izneverio", ispričao je jedan od njih, vojnik iz Ohija Adam Rogerson. "Gotovo da sam se osjećao kao ubica, kao neko ko je oduzeo život čovjeku s kojim se zbližio".
Rogerson je otkrio i koje mu je riječi Hussein uputio na rastanku, kad su ga odvodili na vješanje: "Okrenuo se i oprostio od nas. Rekao je da smo mu bili prijatelji. Neki od nas su plakali, a on je bio tužan zbog toga. Bilo je... Ludo. Učestvovao sam u mnogim borbama, ali ništa ne može pripremiti čovjeka za takvu situaciju". Rogerson priznaje da je do današnjeg dana ostao traumatizovan tim iskustvom.
"Svakodnevno živim s tim demonima. Suđeno mu je zbog njegovih zločina i dobio je kaznu kakvu je dobio. Ne kažem da je nije zaslužio. Kažem da, kao 22-godišnji vojnik, možda nisam bio spreman za to".
Priče stražara, mahom mladića koje su nazivali “Super dvanaestoricom”, prenesene su u knjizi “The Prisoner in His Palace” autora Williama Bardenwerpera.
Ostaće zabilježeno da su ovo bile posljednje riječi Saddama Husseina:
Prije nego je povučena poluga na vješalima, Saddam je počeo da recituje stihove iz Kur'ana, koje nije uspio da izgovori do kraja: “Potvrđujem da nema drugog Boga sem Allaha, a Muhammed...”, i to su bile njegove posljednje riječi.
