Dova je najbolje upućivati u odabranim vremenima. Odabrana vremena jesu sljedeća: u Ramazanu, u oči petka, između ezana i ikameta, na sedždi, nakon namaza (selama), u zadnjoj trećini noći, poslije džume, a najbolje je moliti pred zalazak Sunca.
Sva hvala i zahvala pripadaju Uzvišenom Allahu, dž.š., Njega slavimo i hvalimo, Njemu dove upućujemo i samo se Njemu obraćamo. Salavate i selame donosimo na dušu našeg miljenika, Allahovog posljednjeg poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu, na njegove ashabe i sve sljedbenike islama do Sudnjeg dana.
Dova je jedan je od najboljih ibadeta. Čovjek se dovom obraća Svemogućem Allahu da mu podari dobara i da ga zaštiti od svakog zla, te time uspostavlja vezu sa Allahom Uzvišenim. Plemeniti Gospodar kaže u Kur'anu: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravom putu.“ (El-Bekara, 186)
Da dova bila primljena kod Uzvišenog Allaha, dž.š., moraju se ispuniti i neki uslovi, a od kojih ćemo kroz ovo naše obraćanje i spomenuti.
Kada je u pitanju ibadet, od najvažnijih uslova je da bude čista i iskrena namjera, tj. Da bude radi Allaha Uzvišenog. Tako da se i dova treba učiti s nijetom ibadeta Uzvišenom, jer je dova ibadet, a ko se obrati Allahu radi neke potrebe, neće ostati praznih ruku.
Također, dova se treba činiti često. Uzvišeni kaže: „Gospodar vaš je rekao: 'Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju ~ ući će sigurno, u džehenem poniženi!'“ (Mumin, 60). Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Dova utiče na ono što se nije desilo, ali i na ono što se već desilo, zato, Allahovi robovi, često učite dovu.“ (Hakim)
Dovu trebamo upućivati dovu dlanovima okrenutih prema nebu, jer je Resulullah, s.a.v.s., rekao: „Kada molite Uzvišenog Gospodara za neku potrebu, dignite dlanove prema nebu.“ (Ebu-Davud )
Dovu trebamo početi sa zahvalom Allahu i salavatom na Poslanika, s.a.v.s.. Sunnet je da čovjek počne moliti sa zahvalom Allahu. Ko ne donese salavat na Resulullaha, s.a.v.s., njegova dova neće biti primljena na osnovu Poslanikovih, s.s.v.a., riječi: „Dova u kojoj se ne donese salavat na Poslanika se ne prima.“ (Dejlemi)
U dovi, čovjek treba prvo moliti za sebe, a potvrdu za to nalazimo u Nuhovoj, a.s. dovi: „Gospodaru moj, oprosti meni, i roditeljima mojim, i onome koji kao vjernik u dom moj uđe...!“ (Nuh, 28) Te u Musaovoj, a.s., molitvi: „Gospodaru moj, oprosti meni i bratu mom...“ (El-A'raf, 151)
Od bitnijih komponenti kada je dova u pitanju, jeste da onaj koji upućuje dovu treba da bude uvjeren da će dova biti primljena. Allah, dž.š., kaže u Kur'anu: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli...“ (El-Bekara, 186), a Resulullah, s.a.v.s., je rekao: „Molite Allaha uvjereni da će vam se odazvati, i znajte da Allah neće primiti dovu od nemarnog, odsutnog srca.“ (Tirmizi)
Moramo se čuvati da ne dovimo protiv sebe, svoje porodice ili imetka, što čini većina ljudi u srdžbi. Ovo zato, jer čovjek u trenutku srdžbe može da pogodi vrijeme kada je dova kabul pa će ga zadesiti ono šta je tražio: „Ne molite protiv sebe ni protiv djece ni protiv imetka, ako pogodite vrijeme kada se dova prima, Allah će vam dati ono što ste tražili.“ (Muslim)
Često se treba tražiti oprost od Allaha i zaštitu. Ne postoji ništa bolje od toga da Allah, dž.š., oprosti čovjeku. Kome se On smiluje i oprosti mu na ovome i budućem svijetu, postigao je svako dobro. Allahov Poslanik, s.a.v.s, govorio je: „Mnogo tražite oprosta od Allaha.“ (Ebu-Davud)
Dova je najbolje upućivati u odabranim vremenima. Odabrana vremena jesu sljedeća: u Ramazanu, u oči petka, između ezana i ikameta, na sedždi, nakon namaza (selama), u zadnjoj trećini noći, poslije džume, a najbolje je moliti pred zalazak Sunca.
Često trebamo moliti Svevišnjeg Allaha dok smo u blagostanju, da bi nam se odazvao kada smo u potrebi i nevolji. Ako se čovjek mnogo obraća Allahu u blagostanju, On će mu se odazvati u nevolji, kao što se desilo sa Junusom, a.s.: „I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni.“ (Es-Saffat, 143-144) Na to nas je uputio Resulullah, s.a.v.s., rekavši: „Ko želi da mu se Allah odazove u nevolji neka često moli u blagostanju.“ (Tirmizi)
Ne treba se požurivati sa odgovorom/uslišanjem. Požurivanje rezultata je pokuđeno, to je razlog da dova bude odbijena. Zabranjeno je gubiti nadu u Allahovu milost. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Dova će biti uslišavana sve dok čovjek ne bude požurivao govoreći: molio sam ali mi dova nije uslišana!“ (Buhari)
Istiniti događaj
Ovo je istinit događaj koji se desio jednom Halid b. Muhammed b. Alijj el-Vuhejbiji iz Rijada, koji nam pripovijeda jadan svoj doživljaj koji mu se desio u gradu Mekki. Prenoseći nam ovaj svoj slučaj, Halid kaže: "Ovo je priča koja u sebi nosi velike pouke, a koja se meni lično dogodila, koju želim vama prenijeti u nadi da će se od nje okoristiti svaki onaj ko je pročita ili da će povratiti nadu u srce onome ko je molio, molio, i na kraju odustao od činjenja dove Allahu, dž.š.
Jednog dana dok sam bio u mekkanskom haremu radi klanjanja podne namaza, nakon proučenog ikameta, jedan čovjek iz safa ispred mene me je pozvao da popunim prazninu do njega, što sam i učinio. Nakon završenog farz namaza, povukao sam se malo iz safa i sjeo turski i počeo da učim zikr poslije namaza. Dok sam veličao Allaha, dž.š., primjetio sam čovjeka otrcane i poderane odjeće, na kome su vidno bili tragovi siromaštva, kako smireno i skrušeno stavljenih ruku na svoja stegna sa stidom, upućuje dovu Allahu, dž.š.. Stavio sam ruku u svoj džep i izvadio novčanik u kome je bilo novčanica raznih apoena: od jednog, pet i deset rijala. Uzeo sam novčanicu od pet rijala, smotao je u šaku, otišao do te osobe i uz nazivanje selama pružio ruku da se sa njim rukujem i da mu u ruku stavim tih pet rijala kako ne bi niko primijetio. Kada je osjetio pod mojim dlanom novčanicu, ne znajući u kojem je apoenu, povukao je ruku ne uzimajući novac i rekao: "Allah da te nagradi svakim dobrom", ne znajući o kojoj se novčanici radilo. Rekao sam mu: "Zar nećeš uzeti?" Ne odgovorivši mi na moje pitanje, pomislio sam da je od onih koji su skromni, koji ne uzimaju od ljudi. Vratio sam novac u svoj džep, povukao se malo nazad i ustao da klanjam podnevske sunnete. Dok sam bio na namazu, primjetio sam da se ta osoba povremeno okreće i gleda u mene, kao da čeka da završim sa namazom. Kada sam predao selam, došao je pored mene, nazvao selam i upitao: "Koji iznos novca si mi davao?" Rekao sam: "Ja sam ti davao, a ti si odbio i nije bitno da li se radilo o jednom ili stotinu rijala!" Rekao je: "Preklinjem te Uzvišenim Allahom da mi kažeš koliko si mi davao?" Rekao sam mu: "Ne preklinji me Allahom, to što je bilo između nas dvojice je završeno". Na to on reče: "Molio sam Allaha da mi podari pet rijala, pa koliko si mi davao"? Rekoh: "Tako mi Allaha, pored kojeg drugog boga nema, davao sam ti pet rijala". Čovjek je tada zaplakao, a ja sam ga upitao: "Da li ti treba više?" "Ne!"-odgovori, te dodade: Subhanallah, dok si mi stavljao pare u ruku, nisam bio završio sa dovom tražeći od Allaha tu svoju potrebu." Pitao sam ga: "A zašto si onda odbio uzeti kad sam ti davao?" Reče: " Nisam se nadao da će mi Allah tako brzo uslišati mojoj molbi i na taj način." Rekoh: "Subhanallah, Allah doista sve čuje, blizu je nas, odaziva se dovi i nije potrebno da On siđe sa neba i da ti dadne ono što si tražio, već On nekog od Svojih robova potčiniti da ti udovolji tvojoj potrebi." Na kraju, dao sam mu onih pet rijala jer je odbio da uzme više od toga."
Stoga, draga braćo i cijenjene sestre, neka nam uvijek na umu bude da Allah sve čuje, sve zna i da kada nešto hoće da bude, ne preostaje Mu ništa drugo osim da kaže: "Budi!" i ono bude.
Prizren, 17.05.2019. / 12. Ramazan 1440. h.
