Jasno da će sudbina Balkana biti manji, ali nikako nebitan dio nekog budućeg preslagivanja svjetskih odnosa. Kao i uvijek, o tome će odlučivati veliki.
Dešavanja u svijetu posljednjih godina kod geopolitičkih analitičara stvaraju sumnje da se radi na novom preslagivanju globalnih odnosa. Sukoba na planeti nikada nije manjkalo, ali je rijetko svijet bio pod ovako šarolikim pritiskom ratova nakon razvrgnutih sporazuma, polarizacija, zabrana i blokada. Jasno, sada se međusobno „koškaju i veliki“, s ozbiljnim tendencijama da iskre prerastu u buktinje. Gdje i čime gasiti vatre, pogotovo jer se ne naziru ishodi sukoba?
Odgovarajući na to pitanje, pojedinim analitičarima je Berlinski kongres iz 1878. godine, kao proces i prekretnica koja je donijela veliki historijske promjene, u tom kontekstu prihvatljiviji od potpisivanja mirovnih sporazuma i Jalte, koji su organizovani nakon kapitulacija. Da li je Berlinska inicijativa (Berlinski proces), koja je pokrenuta 2014. godine, još jedini otvoreni kanal komunikacije i sporazum kojega koriste međusobno posvađane strane i kako će se stvari aplicirati na uvijek trusni Balkan?
"Godine 1878. svijet je bio u previranju, globalni odnosi u svijetu su se dramatično mijenjali i Berlinski kongres je označio ulazak u jedno sasvim novo razdoblje odnosa u svijetu. Danas je svijet ponovo u velikom previranju, opet imamo veliki rat u Evropi (ruska invazija na Ukrajinu i faktičko uključivanje Zapada koji na različite načine podržava Ukrajinu) i sigurno će se desiti neka nova pregrupiranja. Balkan je tu veliki izazov“, mišljenja je Husnija Kamberović, historičar i profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Prema njegovim riječima, ideja Berlinske inicijative, koja je 2014. pokrenuta sa ciljem bržeg približavanja Balkana Evropskoj uniji bila je dobra.
"Ona je startala u vrijeme krize (podsjećam da je otprilike u to vrijeme Rusija anektirala Krim, a svijet se pribojavao da će se napraviti neke greške kakve su napravljene pred 1914. i početak Prvog svjetskog rata). Danas vidimo da to nije uspjelo, nešto zbog samog Balkana i njenih nacionalističkih lidera, a nešto i zbog Evrope i neodlučnosti dijela evropskih nacionalističkih lidera. Nisu ni u Evropi svi demokratski nastrojeni i nisu svi dobronamjerni prema Balkanu“, smatra Kamberović.
Njegov kolega historičar, ujedno i geopolitički analitičar, Jahja Muhasilović smatra da je nezahvalno prejudicirati i sadašnje stanje porediti sa toliko krupnim događajem sa kraja 19. vijeka.
"Berlinski proces vidim kao privremeno rješenje Evropske unije i njenih motornih snaga Njemačke i Francuske, u prvom redu, kako bi u regiji kupile sebi vrijeme, s obzirom da se ne računa na skorije članstvo zemalja Zapadnog Balkana“, stava je Muhasilović.
„Indikativno je da ta inicijativa dolazi u trenutku slabljenja Unije, rasta euroskepticizma, kao i pojačanog angažmana geopolitičkih aktera koji će kasnije od Zapada biti okarakterizirani kao maligni, u prvom redu Rusije i Kine, ali i Turske. Tada je evropska politika prepoznala trenutak u kojem je potrebno dati vještačko disanje euroatlantskom procesu koji je ušao u eru stagnacije. Naravno, mislim da je to ipak samo privremeno kupilo vrijeme Briselu“.
Ipak smatra da brzina promjena koje se dešavaju na geopolitičkom planu prijete da ovoj inicijativi ubrzano potroše rok trajanja, što se i potvrđuje sve manjim interesovanjem, ali i vjerom ljudi u regiji da će postati punopravni građani EU-a.
"Sa druge strane, unatoč nadanjima nakon ruske invazije na Ukrajinu, takozvane maligne alternative zapadnoj geopolitičkoj opciji nisu nestale sa horizonta“, poručuje Muhasilović.
„Raspad Jugoslavije značajan je događaj koji, kako vidimo, na neki način još traje, jer se sve države nastale na njenom prostoru nisu sredile. Na žalost, veći dio bivše Jugoslavije je u problemima koji se gomilaju. Bila bi potrebna neka mirovna konferencija, ali one kao što je bio Dayton mogu oktroirati rješenja s kojima neće svi biti zadovoljni i mogu biti ‘inicijalna kapisla’ budućih sporova“, govori Vlado Vurušić, hrvatski novinar i publicista.
Smatra da je „ipak bolje da se rješava svaki problem posebno, pogotovo da to ne znači crtanje novih karata, nego da se pokuša neko zajedničko rješenje“.
"Zajednička ‘konferencija’ pokazala bi da se na ovaj prostor još gleda kao na cjelinu, a to su sad različite države i svaka ima svoje posebnosti. Problem je što se u 21. stoljeću na ovim prostorima još uvijek gleda na teritorij kao presudnu stvar, a to sliči na 19. stoljeće. Pogledajte samo kada Vučić govori o Kosovu – nikada ne spominje Albance, već samo misli na ‘srpski prostor'“, ukazuje Vurušić.
No, asimetrična rješenja na uskom i složenom prostoru su za mnoge i najznačajniji problem. Mirovni sporazum za Bosni i Hercegovinu u Daytonu je stvorio upravo takav okvir, kako za ovu zemlju, tako i cijelu regiju.
"Zapad je pretpostavljao da će sve nacionalne sastavnice Bosne i Hercegovine vezivati interes i racionalnost, ali pokazalo se da nisu poznavali Balkan. Kao da nisu vidjeli da su političke elite, kojima su dali stvar na upravljanje, izašle iz ratnih šinjela sva tri naroda i tako je to do danas. Asimetrija je trebala zadovoljiti sve, da bude zalog obrani od unitarizma… Polazili su od idealnog rješenja, ali pokazalo se da je ono ipak problematično. Srbija i Hrvatska su se već zaokružile kao države i o njima nije odlučivano u nekom sličnom Daytonu“, govori Vurušić izdvajajući razmišljanje o dejtonskom uvođenju „etnodemokracije“ u upotrebu.
„Iako je Armija Republike BiH imala kapacitete da porazi agresore, međunarodna zajednica predvođena Sjedinjenim Američkim Državama je iz vlastitih interesa odlučila da rat treba završiti bez pobjednika, gdje će sve strane biti stavljene u položaj u kojem niko neće dominirati i gdje će svako imati dovoljno mehanizama da slabi onu drugu“, navodi Muhasilović. Prema njegovoj ocjeni, „i danas gledamo štetno djelovanje takvih krugova, gdje se i ovaj put Bošnjaci obespravljuju kroz specifičan način sveukupnog političkog, pravnog, ekonomskog i ostalih načina djelovanja“.
Asimetrična uređenja balkanskih država posmatra ne kao slučajnu grešku, nego iskonstruisani plan.
„Velikim silama upravo odgovara sukob centralistički organizovanih država sa hegemonijom jednog naroda koji će imati aspiracije na one manje sa složenom strukturom kako bi se opravdalo prisustvo velikih sila u regiji. Posljednjih godina upravo vidimo da Beograd i Zagreb igraju upravo na takvu ambiciju velikih sila kako bi sebi prokrčili prostor u Bosni i Hercegovini. I sami svjesni toga, dobrovoljno pristaju biti ‘vjernim slugama’ velikih sila u cilju ostvarivanja viševjekovnih velikodržavnih ambicija“, govori Muhasilović.
Kamberović misli da su Srbija i Hrvatska podržavale dejtonska rješenja jer su kroz to vidjele priliku da i dalje imaju važan uticaj na procese u Bosni i Hercegovini, iako nisu imale presudan uticaj na kreiranje Sporazuma.
"Svijet je u tom trenutku jednostavno smatrao da je to dobro rješenje. Nije dobro da se susjedi jednu drugima petljaju u uređivanje zemlje. A to ovdje svi rade. S druge strane, i mi u Bosni i Hercegovini smo imali mogućnost da izgradimo bolje društvo i bolje odnose nego ih imamo danas. Nije bilo političke mudrosti. Nije bilo istinske politike povratka stanovništva, provedena je kriminalna privatizacija privrede, naše političke elite su državne interese podredile nacionalnim ili, još gore, stranačkim interesima i zato smo danas došli do ovako dubokih podjela i nefunkcionalne države“, kaže Kamberović.
"Do preslagivanja će sigurno doći. No, za to neće biti presudne nikakve historijske činjenice, nego historijske realnosti. Uzet će se u obzir možda neka historijska iskustva, ali interesi će određivati globalne odnose u svijetu. Mi o tome moramo voditi računa“, zaključuje Kamberović.
Novinar Vurušić smatra da u Evropi zbog ukrajinskog rata, njen istočni dio dobiva na značaju i da je „samo još Balkan ostao trouble maker ili bolesnik“.
"Sve te zemlje imaju različiti vrijednosni sustav, ali svakako će istočna Europa iz ‘ukrajinskog rata’ izaći samosvjesnija i tražit će više mjesta u europskoj politici, jer se pokazuje da nisu više ‘drugorazredne’ države ili strano tijelo na europskom tlu. Problem je u vrijednosno-ideološkim tendencijama u Poljskoj, kao i opće jačanje desnokonzervativnih stranaka i ideja. Problem migracije, dakle migranata će jačati. Pogledajte samo Francusku“, dodaje.
Potpuno različito Evropu i njenu ulogu u svjetskim odnosima danas i sutra vidi Muhasilović, koji smatra da je upravo ovaj kontinent najveći gubitnik ruske invazije na Ukrajinu i da Sjedinjene Američke Države, osim što preko Ukrajine slabe Rusije, istovremeno i „disciplinuju“ Evropu, koja je ne tako davno intenzivirala priču o bespotrebnosti američke sigurnosne arhitekture i vojnoj autonomnosti.
"Evropa koja prolazi kroz demografsku katastrofu i političku fragmentiranost je osuđena da izgubi primat na globalnoj sceni. Kontrakcija evropske geopolitičke moći je davno počela, a sada se intenzivira. Trenutno svijet preslaguju SAD i Kina, dok se u tom procesu Evropa gotovo ništa ne pita. Sve to je ovaj mali kontinent natjeralo u poslušnički položaj prema Washingtonu, koji je, pored svoje pokroviteljske uloge, vlastitim geopolitičkim ambicija gurnuo Evropu u sunovrat“.
Prije nego se dogodi erupcija, možda se još jednom pokuša sjesti za pregovarački stol i podijeli novi špil karata? Alternativa je treći svjetski rat koji bi se vodio nezamislivo ubojitim oružjima, nakon čega bi se eventualni četvrti vodio kopljima i kamenjem.
Odgovarajući na to pitanje, pojedinim analitičarima je Berlinski kongres iz 1878. godine, kao proces i prekretnica koja je donijela veliki historijske promjene, u tom kontekstu prihvatljiviji od potpisivanja mirovnih sporazuma i Jalte, koji su organizovani nakon kapitulacija. Da li je Berlinska inicijativa (Berlinski proces), koja je pokrenuta 2014. godine, još jedini otvoreni kanal komunikacije i sporazum kojega koriste međusobno posvađane strane i kako će se stvari aplicirati na uvijek trusni Balkan?
"Godine 1878. svijet je bio u previranju, globalni odnosi u svijetu su se dramatično mijenjali i Berlinski kongres je označio ulazak u jedno sasvim novo razdoblje odnosa u svijetu. Danas je svijet ponovo u velikom previranju, opet imamo veliki rat u Evropi (ruska invazija na Ukrajinu i faktičko uključivanje Zapada koji na različite načine podržava Ukrajinu) i sigurno će se desiti neka nova pregrupiranja. Balkan je tu veliki izazov“, mišljenja je Husnija Kamberović, historičar i profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Prema njegovim riječima, ideja Berlinske inicijative, koja je 2014. pokrenuta sa ciljem bržeg približavanja Balkana Evropskoj uniji bila je dobra.
"Ona je startala u vrijeme krize (podsjećam da je otprilike u to vrijeme Rusija anektirala Krim, a svijet se pribojavao da će se napraviti neke greške kakve su napravljene pred 1914. i početak Prvog svjetskog rata). Danas vidimo da to nije uspjelo, nešto zbog samog Balkana i njenih nacionalističkih lidera, a nešto i zbog Evrope i neodlučnosti dijela evropskih nacionalističkih lidera. Nisu ni u Evropi svi demokratski nastrojeni i nisu svi dobronamjerni prema Balkanu“, smatra Kamberović.
Njegov kolega historičar, ujedno i geopolitički analitičar, Jahja Muhasilović smatra da je nezahvalno prejudicirati i sadašnje stanje porediti sa toliko krupnim događajem sa kraja 19. vijeka.
"Berlinski proces vidim kao privremeno rješenje Evropske unije i njenih motornih snaga Njemačke i Francuske, u prvom redu, kako bi u regiji kupile sebi vrijeme, s obzirom da se ne računa na skorije članstvo zemalja Zapadnog Balkana“, stava je Muhasilović.
„Indikativno je da ta inicijativa dolazi u trenutku slabljenja Unije, rasta euroskepticizma, kao i pojačanog angažmana geopolitičkih aktera koji će kasnije od Zapada biti okarakterizirani kao maligni, u prvom redu Rusije i Kine, ali i Turske. Tada je evropska politika prepoznala trenutak u kojem je potrebno dati vještačko disanje euroatlantskom procesu koji je ušao u eru stagnacije. Naravno, mislim da je to ipak samo privremeno kupilo vrijeme Briselu“.
Ipak smatra da brzina promjena koje se dešavaju na geopolitičkom planu prijete da ovoj inicijativi ubrzano potroše rok trajanja, što se i potvrđuje sve manjim interesovanjem, ali i vjerom ljudi u regiji da će postati punopravni građani EU-a.
"Sa druge strane, unatoč nadanjima nakon ruske invazije na Ukrajinu, takozvane maligne alternative zapadnoj geopolitičkoj opciji nisu nestale sa horizonta“, poručuje Muhasilović.
Balkan kao konstanta previranja
Glavna tačka sukoba se pomjera. Nekada je to Sirija, pa Ukrajina ili Tajvan, ali Balkan je konstanta previranja – malih, srednjih i velikih nacija i blokova. Balkan je teren gdje se prepliću interesi i razvrgavaju čvrste koalicije. Kada se radi o tom dijelu svijeta, naoko koherentna Evropska unija se dijeli. Pukne li na Balkanu, hoće li Mađarska i recimo Bugarska igrati evropsku igru hladne glave?„Raspad Jugoslavije značajan je događaj koji, kako vidimo, na neki način još traje, jer se sve države nastale na njenom prostoru nisu sredile. Na žalost, veći dio bivše Jugoslavije je u problemima koji se gomilaju. Bila bi potrebna neka mirovna konferencija, ali one kao što je bio Dayton mogu oktroirati rješenja s kojima neće svi biti zadovoljni i mogu biti ‘inicijalna kapisla’ budućih sporova“, govori Vlado Vurušić, hrvatski novinar i publicista.
Smatra da je „ipak bolje da se rješava svaki problem posebno, pogotovo da to ne znači crtanje novih karata, nego da se pokuša neko zajedničko rješenje“.
"Zajednička ‘konferencija’ pokazala bi da se na ovaj prostor još gleda kao na cjelinu, a to su sad različite države i svaka ima svoje posebnosti. Problem je što se u 21. stoljeću na ovim prostorima još uvijek gleda na teritorij kao presudnu stvar, a to sliči na 19. stoljeće. Pogledajte samo kada Vučić govori o Kosovu – nikada ne spominje Albance, već samo misli na ‘srpski prostor'“, ukazuje Vurušić.
No, asimetrična rješenja na uskom i složenom prostoru su za mnoge i najznačajniji problem. Mirovni sporazum za Bosni i Hercegovinu u Daytonu je stvorio upravo takav okvir, kako za ovu zemlju, tako i cijelu regiju.
"Zapad je pretpostavljao da će sve nacionalne sastavnice Bosne i Hercegovine vezivati interes i racionalnost, ali pokazalo se da nisu poznavali Balkan. Kao da nisu vidjeli da su političke elite, kojima su dali stvar na upravljanje, izašle iz ratnih šinjela sva tri naroda i tako je to do danas. Asimetrija je trebala zadovoljiti sve, da bude zalog obrani od unitarizma… Polazili su od idealnog rješenja, ali pokazalo se da je ono ipak problematično. Srbija i Hrvatska su se već zaokružile kao države i o njima nije odlučivano u nekom sličnom Daytonu“, govori Vurušić izdvajajući razmišljanje o dejtonskom uvođenju „etnodemokracije“ u upotrebu.
Dugoročno neodrživo konfederalističko uređenje
Sagovornici ističu da je Zapad od prvog dana bosanskohercegovačke nezavisnosti propagirao ideju dugoročno neodrživog konfederalističkog uređenja, kojim su rušioci države stavljani u superiorniji položaj od branilaca.„Iako je Armija Republike BiH imala kapacitete da porazi agresore, međunarodna zajednica predvođena Sjedinjenim Američkim Državama je iz vlastitih interesa odlučila da rat treba završiti bez pobjednika, gdje će sve strane biti stavljene u položaj u kojem niko neće dominirati i gdje će svako imati dovoljno mehanizama da slabi onu drugu“, navodi Muhasilović. Prema njegovoj ocjeni, „i danas gledamo štetno djelovanje takvih krugova, gdje se i ovaj put Bošnjaci obespravljuju kroz specifičan način sveukupnog političkog, pravnog, ekonomskog i ostalih načina djelovanja“.
Asimetrična uređenja balkanskih država posmatra ne kao slučajnu grešku, nego iskonstruisani plan.
„Velikim silama upravo odgovara sukob centralistički organizovanih država sa hegemonijom jednog naroda koji će imati aspiracije na one manje sa složenom strukturom kako bi se opravdalo prisustvo velikih sila u regiji. Posljednjih godina upravo vidimo da Beograd i Zagreb igraju upravo na takvu ambiciju velikih sila kako bi sebi prokrčili prostor u Bosni i Hercegovini. I sami svjesni toga, dobrovoljno pristaju biti ‘vjernim slugama’ velikih sila u cilju ostvarivanja viševjekovnih velikodržavnih ambicija“, govori Muhasilović.
Kamberović misli da su Srbija i Hrvatska podržavale dejtonska rješenja jer su kroz to vidjele priliku da i dalje imaju važan uticaj na procese u Bosni i Hercegovini, iako nisu imale presudan uticaj na kreiranje Sporazuma.
"Svijet je u tom trenutku jednostavno smatrao da je to dobro rješenje. Nije dobro da se susjedi jednu drugima petljaju u uređivanje zemlje. A to ovdje svi rade. S druge strane, i mi u Bosni i Hercegovini smo imali mogućnost da izgradimo bolje društvo i bolje odnose nego ih imamo danas. Nije bilo političke mudrosti. Nije bilo istinske politike povratka stanovništva, provedena je kriminalna privatizacija privrede, naše političke elite su državne interese podredile nacionalnim ili, još gore, stranačkim interesima i zato smo danas došli do ovako dubokih podjela i nefunkcionalne države“, kaže Kamberović.
Veliki će ipak odlučivati
Svakako je jasno da će sudbina Balkana biti manji, ali nikako nebitan dio nekog budućeg preslagivanja svjetskih odnosa. Kao i uvijek, o tome će odlučivati veliki. Samo nije jasno koliko veliki će biti svi učesnici tog budućeg pozicioniranja."Do preslagivanja će sigurno doći. No, za to neće biti presudne nikakve historijske činjenice, nego historijske realnosti. Uzet će se u obzir možda neka historijska iskustva, ali interesi će određivati globalne odnose u svijetu. Mi o tome moramo voditi računa“, zaključuje Kamberović.
Novinar Vurušić smatra da u Evropi zbog ukrajinskog rata, njen istočni dio dobiva na značaju i da je „samo još Balkan ostao trouble maker ili bolesnik“.
"Sve te zemlje imaju različiti vrijednosni sustav, ali svakako će istočna Europa iz ‘ukrajinskog rata’ izaći samosvjesnija i tražit će više mjesta u europskoj politici, jer se pokazuje da nisu više ‘drugorazredne’ države ili strano tijelo na europskom tlu. Problem je u vrijednosno-ideološkim tendencijama u Poljskoj, kao i opće jačanje desnokonzervativnih stranaka i ideja. Problem migracije, dakle migranata će jačati. Pogledajte samo Francusku“, dodaje.
Potpuno različito Evropu i njenu ulogu u svjetskim odnosima danas i sutra vidi Muhasilović, koji smatra da je upravo ovaj kontinent najveći gubitnik ruske invazije na Ukrajinu i da Sjedinjene Američke Države, osim što preko Ukrajine slabe Rusije, istovremeno i „disciplinuju“ Evropu, koja je ne tako davno intenzivirala priču o bespotrebnosti američke sigurnosne arhitekture i vojnoj autonomnosti.
"Evropa koja prolazi kroz demografsku katastrofu i političku fragmentiranost je osuđena da izgubi primat na globalnoj sceni. Kontrakcija evropske geopolitičke moći je davno počela, a sada se intenzivira. Trenutno svijet preslaguju SAD i Kina, dok se u tom procesu Evropa gotovo ništa ne pita. Sve to je ovaj mali kontinent natjeralo u poslušnički položaj prema Washingtonu, koji je, pored svoje pokroviteljske uloge, vlastitim geopolitičkim ambicija gurnuo Evropu u sunovrat“.
Prije nego se dogodi erupcija, možda se još jednom pokuša sjesti za pregovarački stol i podijeli novi špil karata? Alternativa je treći svjetski rat koji bi se vodio nezamislivo ubojitim oružjima, nakon čega bi se eventualni četvrti vodio kopljima i kamenjem.
