Država Srbija nije zaboravila zasluge Kapetana Dragana, niti se odrekla ciljeva za koje ga je angažovala; na hiljade mobilisanih učesnika ratova nije bilo te sreće, ranjeni su, osakaćeni, ili posramljeni nose svoje posttraumatske stresne poremećaje
Srbija ne napušta heroje svoje zločinačke hegemonističke avanture i najpoznatije eksponente agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i oružanu intervenciju na Kosovu neštedimice nagrađuje; slučaj ratnog zločinca i probisveta Dragana Vasiljkovića, poznatijeg kao Kapetan Dragan, ukazuje na činjenicu da za takve spodobe još ima posla. Nakon što je izdržao robiju na koju ga je osudio Županijski sud u Splitu (20 godina, minus godine provedene u ekstradicionom pritvoru u Australiji), Dragan se Vasiljković iz kaznionice u Lepoglavi državnim autom prevezao do granice, kad tu - odbor za doček, sve poštovaoci njegovog ratnog angažmana.
"Okupili su se neki Srbi koje ne poznajem, skupili su vreću para, koju su mi dali na granici. Dali su mi tridesetak hiljada dolara, ključeve od automobila i ključeve od stana od 45 kvadrata. To nije bilo iz budžeta, da se razumemo. U tome su učestvovali sin predsjednika Srbije Aleksandra Vučića - hvala mu na tome - Zvezdini navijači… To su stvarno patriote. Svakog od njih koji su tamo bili možete pogledati ravno u oči i u njima vidjeti pravog rodoljuba. Hvala im puno za to", izustiće zlikovac prošle nedjelje na televiziji K1, vidljivo tronut gestama mladih rodoljuba.
Sugerisali su mu i za koje namjene može da iskoristi novce: "Rekli su mi: 'Ovo ti je, Kapetane, da kupiš novo odjelo.' Stvarno me to dirnulo, nisam to očekivao", Dragan će.
Kapetan Dragan vratio se u javnost oraganizujući, uz sasluženje pripadnika Levijatana, potpisivanje peticije za aboliciju Zvezdana Jovanovića, ubice predsjednika Vlade Srbije Zorana Đinđića. Možda je neko povjerovao u to da mu je cilj, kako kaže, da pomogne u otkrivanju pravog ubice Zorana Đinđića.
Reakcije u Srbiji bile su rijetke i prećutane u državnim medijima.
“Evropska unija ima jasan i čvrst stav o potrebi efikasnog prevazilaženja nasljeđa iz prošlosti, uzdržavanja od bilo kakvog veličanja ratnih zločina i podsticanja pomirenja”, bio je komentar je Evropske komisije.
Reagovala je i Ambasada SAD, izrazivši “nerazumijevanje”: “Teško je razumijeti zašto osuđeni ratni zločinac raspolaže javnim prostorom u kojem promoviše oslobađanje osuđenika za ubistvo prvog demokratski izabranog premijera u Srbiji“, navodi se u odgovoru portparola ambasade SAD u Beogradu povodom peticije kojom se traži oslobađanje ubice premijera Zorana Đinđića”, kazao je portparol Ambasade.
Demokratska stranka ocjenila je najprije da iza potpisivanja stoji režim srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, a potom zatražila i polaganje računa o novcu koji je Vasiljković dobio na poklon od predsjednikovog sina i njegovih (sinovljevih) prijatelja.
“Aleksandar Vučić može da se ljuti koliko hoće i vrišti po režimskim medijima kako mu opozicija napada porodicu, ali je u obavezi da odgovori otkud njegovom sinu i njegovom društvu ‘džak para’, ili da dokaže kako je Kapetan Dragan lagao kada je govorio o pomoći koju je dobio od ljudi povezanih sa samim vrhom vlasti“, saopštila je Demokratska stranka.
Ova bi nas hronologija mogla dovesti do logičnog pitanja: zašto, ako, recimo, nije naložio, predsjednik nije presjekao ovo iživljavanje i rekao da mu ne pada na pamet da potpiše pomilovanje - ubice, a samo tim činom ubica može iz požarevačkog “Alkatraza”. Ali bi prije njega, kad ne bi bilo suvišno, trebalo postaviti pitanja o tome može li se zaustaviti kontinuitet ratne politike koji njeguje i sadašnja vlast u Beogradu i kakve veze ima slavodobitno potpisivanje ove peticije sa evropskim putem i evropskim vrijednostima. Valjda taman toliko kao i Vučićevo prelepljivanje table Bulevar Zorana Đinđića natpisom Bulevar Ratka Mladića. Biće da ima neku fascinaciju zločincima.
Kapetan Dragan bio je s početka devedesetih godina prošlog vijeka hodajući foto robot ključnog aktera u propagandnoj potpori agresiji na Hrvatsku; novi mitski junak, legionar u ostavci (zapravo vlasnik neregistrovane javne kuće u Australiji, zbog čega je prvi put upoznao tamošnji zatvor) smjestio se udobno u nedotupavne stripove, bio je mistični zaštitnik srpskih “ognjišta” i prateće “čeljadi”, te opjevani komandant koji je Krajišnika podučavao ratovanju: "Svi smo čuli ovih dana/Za Dragana, kapetana/Stigao je iz daleka/Sudbina ga baci neka/Borio se kod Obrovca/Kod Plitvica i Benkovca", izvijao je tih dana Bora Drljača.
Heroj je bio namještenik srbijanske Državne bezbjednosti, u Golubiću kod Knina obavljao je edukativnu pripremu krajiških odmetnika za učešće u velikosrpskom državnom projektu, započetom balvan revolucijom, koja je osmišljena u kalemegdanskom Akademsko-vojnom i političkom stožeru. Osuđen je za ratni zločin nad zarobljenicima u zatvoru u Kninu na kninskoj tvrđavi sredinom 1991, kao i za napad na Glinu i okolna mjesta.
Država Srbija nije zaboravila njegove zasluge, niti se odrekla ciljeva za koje ga je angažovala; na hiljade mobilisanih učesnika ratova nije bilo te sreće, ranjeni su, osakaćeni, ili posramljeni nose svoje posttraumatske stresne poremećaje.
Stid zbog učešća u sumanutom projektu uništenja drugih i drugačijih nije kategorija koja se primila u Srbiji. Danas već nije realno očekivati od većine saučesnika da prizna vlastiti poraz i sramotu.
Levijatan je trenutno jedna od ključnih režimskih nevladinih organizacija, militantna skupina vaspitno zapuštenih mladih osoba, spremnih na obračun sa svakim ko je protiv režima, nagrađena novostečenim pravom da proganja migrante i isijava svoj bijes i iživljava patološku mržnju. Pokret slobodnih građana je prije tri mjeseca Republičkom javnom tužilaštvu predao inicijativu za zabranu Levijatana, ali o njenoj sudbini se još ništa ne zna.
Groteskna priča čelnik Levijatana Pavla Bihalija o tome da je njegovim “momcima” zabranjen ulazak na Kosovo, gdje su se uputili da pruže podršku pobunjenim Srbima, zbog toga što nisu vakcinisani, ili nisu imali PCR testove, tek je ornamentalni detalj u ovoj tragičnoj priči. Niko nije stradao, a momci u crnom, obrijanih glava, nisu stigli na odredište, za razliku od Vasiljkovića one nesrećne 1991.
Jedan lijep dan, 18. oktobar, Vasiljković i pomagači iskoristili su da nastave započeti posao, sve prkoseći Amerikancima i Evropljanima, te poštovaocima Zorana Đinđića i, uopšte, normalnom svijetu. Mjesto radnje je početak Knez Mihailove, a moglo bi da bude i kod broja 35 (SANU), u Francuskoj 7, na Andrićevom vencu.
Još jedna činjenica i pitanje koje se nameće: Dragan Vasiljković je na predsjedničkim izborima 1992. osvojio nešto manje od 88 hiljada glasova. Da li bi danas osvojio više.
Izvor: xxzmagazin.com
"Okupili su se neki Srbi koje ne poznajem, skupili su vreću para, koju su mi dali na granici. Dali su mi tridesetak hiljada dolara, ključeve od automobila i ključeve od stana od 45 kvadrata. To nije bilo iz budžeta, da se razumemo. U tome su učestvovali sin predsjednika Srbije Aleksandra Vučića - hvala mu na tome - Zvezdini navijači… To su stvarno patriote. Svakog od njih koji su tamo bili možete pogledati ravno u oči i u njima vidjeti pravog rodoljuba. Hvala im puno za to", izustiće zlikovac prošle nedjelje na televiziji K1, vidljivo tronut gestama mladih rodoljuba.
Sugerisali su mu i za koje namjene može da iskoristi novce: "Rekli su mi: 'Ovo ti je, Kapetane, da kupiš novo odjelo.' Stvarno me to dirnulo, nisam to očekivao", Dragan će.
Teško razumljiva dijagnoza
Kapetan Dragan vratio se u javnost oraganizujući, uz sasluženje pripadnika Levijatana, potpisivanje peticije za aboliciju Zvezdana Jovanovića, ubice predsjednika Vlade Srbije Zorana Đinđića. Možda je neko povjerovao u to da mu je cilj, kako kaže, da pomogne u otkrivanju pravog ubice Zorana Đinđića.
Reakcije u Srbiji bile su rijetke i prećutane u državnim medijima.
“Evropska unija ima jasan i čvrst stav o potrebi efikasnog prevazilaženja nasljeđa iz prošlosti, uzdržavanja od bilo kakvog veličanja ratnih zločina i podsticanja pomirenja”, bio je komentar je Evropske komisije.
Reagovala je i Ambasada SAD, izrazivši “nerazumijevanje”: “Teško je razumijeti zašto osuđeni ratni zločinac raspolaže javnim prostorom u kojem promoviše oslobađanje osuđenika za ubistvo prvog demokratski izabranog premijera u Srbiji“, navodi se u odgovoru portparola ambasade SAD u Beogradu povodom peticije kojom se traži oslobađanje ubice premijera Zorana Đinđića”, kazao je portparol Ambasade.
Demokratska stranka ocjenila je najprije da iza potpisivanja stoji režim srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, a potom zatražila i polaganje računa o novcu koji je Vasiljković dobio na poklon od predsjednikovog sina i njegovih (sinovljevih) prijatelja.
“Aleksandar Vučić može da se ljuti koliko hoće i vrišti po režimskim medijima kako mu opozicija napada porodicu, ali je u obavezi da odgovori otkud njegovom sinu i njegovom društvu ‘džak para’, ili da dokaže kako je Kapetan Dragan lagao kada je govorio o pomoći koju je dobio od ljudi povezanih sa samim vrhom vlasti“, saopštila je Demokratska stranka.
Ova bi nas hronologija mogla dovesti do logičnog pitanja: zašto, ako, recimo, nije naložio, predsjednik nije presjekao ovo iživljavanje i rekao da mu ne pada na pamet da potpiše pomilovanje - ubice, a samo tim činom ubica može iz požarevačkog “Alkatraza”. Ali bi prije njega, kad ne bi bilo suvišno, trebalo postaviti pitanja o tome može li se zaustaviti kontinuitet ratne politike koji njeguje i sadašnja vlast u Beogradu i kakve veze ima slavodobitno potpisivanje ove peticije sa evropskim putem i evropskim vrijednostima. Valjda taman toliko kao i Vučićevo prelepljivanje table Bulevar Zorana Đinđića natpisom Bulevar Ratka Mladića. Biće da ima neku fascinaciju zločincima.
“... Sudbina ga baci neka”
Kapetan Dragan bio je s početka devedesetih godina prošlog vijeka hodajući foto robot ključnog aktera u propagandnoj potpori agresiji na Hrvatsku; novi mitski junak, legionar u ostavci (zapravo vlasnik neregistrovane javne kuće u Australiji, zbog čega je prvi put upoznao tamošnji zatvor) smjestio se udobno u nedotupavne stripove, bio je mistični zaštitnik srpskih “ognjišta” i prateće “čeljadi”, te opjevani komandant koji je Krajišnika podučavao ratovanju: "Svi smo čuli ovih dana/Za Dragana, kapetana/Stigao je iz daleka/Sudbina ga baci neka/Borio se kod Obrovca/Kod Plitvica i Benkovca", izvijao je tih dana Bora Drljača.
Heroj je bio namještenik srbijanske Državne bezbjednosti, u Golubiću kod Knina obavljao je edukativnu pripremu krajiških odmetnika za učešće u velikosrpskom državnom projektu, započetom balvan revolucijom, koja je osmišljena u kalemegdanskom Akademsko-vojnom i političkom stožeru. Osuđen je za ratni zločin nad zarobljenicima u zatvoru u Kninu na kninskoj tvrđavi sredinom 1991, kao i za napad na Glinu i okolna mjesta.
Država Srbija nije zaboravila njegove zasluge, niti se odrekla ciljeva za koje ga je angažovala; na hiljade mobilisanih učesnika ratova nije bilo te sreće, ranjeni su, osakaćeni, ili posramljeni nose svoje posttraumatske stresne poremećaje.
Nevakcinisani branitelji Kosova
Stid zbog učešća u sumanutom projektu uništenja drugih i drugačijih nije kategorija koja se primila u Srbiji. Danas već nije realno očekivati od većine saučesnika da prizna vlastiti poraz i sramotu.
Levijatan je trenutno jedna od ključnih režimskih nevladinih organizacija, militantna skupina vaspitno zapuštenih mladih osoba, spremnih na obračun sa svakim ko je protiv režima, nagrađena novostečenim pravom da proganja migrante i isijava svoj bijes i iživljava patološku mržnju. Pokret slobodnih građana je prije tri mjeseca Republičkom javnom tužilaštvu predao inicijativu za zabranu Levijatana, ali o njenoj sudbini se još ništa ne zna.
Groteskna priča čelnik Levijatana Pavla Bihalija o tome da je njegovim “momcima” zabranjen ulazak na Kosovo, gdje su se uputili da pruže podršku pobunjenim Srbima, zbog toga što nisu vakcinisani, ili nisu imali PCR testove, tek je ornamentalni detalj u ovoj tragičnoj priči. Niko nije stradao, a momci u crnom, obrijanih glava, nisu stigli na odredište, za razliku od Vasiljkovića one nesrećne 1991.
Jedan lijep dan, 18. oktobar, Vasiljković i pomagači iskoristili su da nastave započeti posao, sve prkoseći Amerikancima i Evropljanima, te poštovaocima Zorana Đinđića i, uopšte, normalnom svijetu. Mjesto radnje je početak Knez Mihailove, a moglo bi da bude i kod broja 35 (SANU), u Francuskoj 7, na Andrićevom vencu.
Još jedna činjenica i pitanje koje se nameće: Dragan Vasiljković je na predsjedničkim izborima 1992. osvojio nešto manje od 88 hiljada glasova. Da li bi danas osvojio više.
Izvor: xxzmagazin.com
