Historija žrtava seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu je nepoznata koliko je nepoznat i tačan broj slučajeva. Neliječene traume pojedinih preživjelih uticale su i na njihovu djecu. Radio Slobodna Evropa donosi priču o majci koja skriva ovu najtragičniju traumu u svom životu. Međutim, uspjela je da nastavi dalje sa životom. Snagu je pronašla u mužu i djeci.
Ime preživjele seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu redakcija Radija Slobodna Evropa je promijenila kako bi sačuvali identitet žrtve.
Kazaljke na satu u maloj, ali šarenoj sobi pokazuju kako vrijeme prolazi. Ali za Yllku, obučenu u smeđe i crno, vrijeme se često vraća u 1999. godinu kada je imala 18 godina.
Same u porodičnoj kući negdje u Lapa regiji, na sjeveroistoku Kosova, Yllka i njena rodica Drita, suočile su se sa srpskim snagama. Tog dana Yllka je silovana u svojoj kući.
"Kada sam otišla [nakon rata] na vrata kuće, osjećaji su se pojavili... Ali sam pokušavala da ih sakrijem, da niko ne sazna. Kasnije su se u kući promijenile neke stvari i više nije izgledala kao isto mjesto", priča Yllka.
Osmjehom koji se vidi i u ponekad suznim očima, Yllka pokazuje da je kao dijete bila sretna, puna energije i da je imala brojne snove za budućnost.
Dok šapatom i glasom koji se stapa pod zvukom kazaljki na satu, priča kako joj je taj dan, prije 24 godine, promijenio život.
"Imala sam sve ispred sebe. Ali, rat me uništio", kaže Yllka.
"Jedno vrijeme nisam bila baš dobro. Sve mi je bila prepreka, čak i sunce kada bi izašlo. Nisam htjela očima da vidim sunce, ni svjetlost, ni bilo šta", dodaje.
Prije nego što je tokom rata doživjela seksualno nasilje Yllka je upoznala Endrita.
Kada je rat završio, on je pokušao ponovo da se sretne sa Yllkom, ali u početku nije imao sreće.
Slomljena zbog onog što je doživjela Yllka kaže da nije željela nikoga sretati iz straha da će njena tajna biti otkrivena.
Ali, kasnije je Endriti uspio da ubijedi Dritu iz Yllkine porodice da se njih troje sretnu - to su bili jedini ljudi koji su znali Yllkinu tajnu.
"Osjećala sam kao da je samo dolazio da vidi kako sam. Mislila sam da se time ništa ne može dobiti."
"Ali on je uradio sve za mene. Imala sam sve, ljubav i sve, rame na koje se mogu osloniti", kaže ona.
Yllka i njen muž do danas nisu razgovarali o tome šta joj se dogodilo tokom rata.
Za nju to je bila najbolja podrška koju joj je mogao pružiti.
"Kad sam imala loš momenat, plakala sam, toliko sam plakala da sam se skoro onesvijestila. Pokušavala sam da dušu izbacim na usta. On bi kucao na vrata, otišao bi kroz prozor. Govorio bi 'hajmo kod doktora ili izađi u grad'. Nije ga bilo briga šta će komšije reći", dodaje Yllka.
'Da nemam dece, potpuno bih poludila'
Osjeća bol zbog žena koje nemaju podršku svojih muževa.
"Bog mi je dao... kako se kaže, gdje ima tame, ima i svjetlosti. Ali ne za svakoga. Za neke, gdje je bio teror, postao je mrak. Ali zašto?! Ona to neće, oni moraju shvatiti... koja žena bi htjela tu tragediju?", priznaje 42-godišnjakinja.
Osim u mužu, Yllka je snagu pronašla i u petoro djece.
"Kako kažu, majke su jako snažne, napravljene od kamena. Ponekad kažem da bih potpuno poludila da nemam djecu", kaže ona.
Međutim, Yllka kaže da je često brinula za dobrobit svoje djece, strahujući da se trauma koju je proživjela prenijela i na njih.
Istraživanje koje je u martu 2023. godine predstavio Kosovski centar za rehabilitaciju preživjelih od torture (QKRMT) u saradnji sa Danskim institutom protiv torture, otkrilo je da djeca žena zlostavljanih tokom rata na Kosovu imaju viši nivo kortizola - hormona koji reguliše stres.
Zbog toga je ova nevladina organizacija pokrenula projekat u kojem je, osim individualnih terapija, žrtvama seksualnog nasilja ponuđena i porodična terapija.
Yllka je iskoristila ovu priliku i dovela djecu u centar.
"I sama sam bila smirenija nakon porodične terapije. Jer sam uvijek bila zabrinuta da nešto kriju od mene. Ali onda mi je psiholog rekao da su dobro i jako su mi se dopale te terapije", kaže ona.
Tokom protekle godine održano je deset porodičnih terapija, dok Yllka već četiri godine ide na individualne terapije sa psiholozima QKRMT-a.
"U početku je bilo jako teško otkriti šta mi se dogodilo. Tada mi se činilo da sam preživljavala te dane. Sada se, srećom, ovdje osjećam kao porodica", kaže Yllka.
Kaže da su joj terapije pomogle da "uskrsne", jer se više ne osjeća "pogaženo i posramljeno" svaki put kada je neko pogleda na ulici. Prije su je takvi pogledi plašili jer je mislila da su otkrili njenu tajnu.
"Vidjela sam da ima mnogo žena kada sam došla ovdje. Rekli su mi 'nisi jedina', a onda sam i ja rekla 'dobro, nisam samo ja'. I tada mi je bilo mnogo bolje. Sada se osjećam kao... o Bože, kao da sam ponovo rođena", kaže Yllka.
Dodaje da bi, ako bi mogla vratiti unazad, voljela bi da krene sa psiholozima mnogo ranije nego što je to učinila.
To preporučuje i ostalim preživjelima, jer kaže da je to imalo veoma pozitivan uticaj na nju.
"Čak su i djeca primjetila promjenu kod mene, posebno starija djeca. Primjetili su da sam sada smirenija i rekli su mi 'kako si sada dobro mama, mislili smo da ćeš uvijek biti kao prije'", kaže Yllka.
Yllka ne planira da svoju tajnu ikada podijeli sa djecom i ostalim članovima porodice, jer kaže da ne želi da oni budu uznemireni zbog toga što joj se dogodilo. Međutim, i dalje smatra da je neophodno da svaka žrtva ima s kim razgovarati o svojim iskustvima.
"Bilo kakav problem... kada o tome razgovaraš sa nekim kome vjeruješ, to pomaže. Čini se kao da otjera sve", dodaje ona, ukazujući da u ratu ima status žrtve seksualnog nasilja.
Selvi Izeti, psihologinja u QKRMT, kaže da liječenje trauma uzrokovanih seksualnim nasiljem mora biti stalno.
Pokazano je da se zahtjevi za individualnim saslušanjima povećavaju posebno kada se u medijima izvještava o slučajevima seksualnog nasilja, kada je rat u Ukrajini počeo i u periodu kada su počela NATO bombardovanja, jer je u tom periodu bilo najviše slučajeva silovanja.
"Sam izraz 'seksualno nasilje' je okidač traume za preživjele, jer odmah vraća neizvjesnost koju su osjećali kada se traumatski događaj dogodio", kaže Izeti.
Osim poslova koje od 2007. godine radi u QKRMT-u sa žrtvama nasilja, veoma važnim smatra i rad koji je u posljednje vrijeme obavljala kroz porodičnu terapiju.
"Za nas je ovo bio veoma značajan rezultat jer smo napravili promjene ne samo u životima majki, već i djece. Pokušavamo da prekinemo lanac nošenja traume", naglašava ona.
Na Kosovu je 2014. godine donesen zakon kojim se silovanim osobama priznaje status žrtve seksualnog nasilja u ratu, čime im je omogućena penzija od oko 230 eura mjesečno.
Rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje ovog statusa pomjeren je za još dvije godine, odnosno do 2025. godine. Do sada ovaj status ima ukupno 1.451 osoba.
Tačan broj žrtava seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu nije poznat. Prema izvještaju američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, ova brojka dostiže i do 20 hiljada slučajeva.
QKRMT raspolaže podacima o oko 900 žrtava.
Po prvi put ove godine na Kosovu se 14. april obilježava kao Dan žrtava seksualnog nasilja iz posljednjeg rata. Prema informacijama vlasti, ovaj dan služi da se "prepozna bol" svih preživjelih seksualnog nasilja tokom rata i za doprinos kolektivnom sjećanju.
Kazaljke na satu u maloj, ali šarenoj sobi pokazuju kako vrijeme prolazi. Ali za Yllku, obučenu u smeđe i crno, vrijeme se često vraća u 1999. godinu kada je imala 18 godina.
Same u porodičnoj kući negdje u Lapa regiji, na sjeveroistoku Kosova, Yllka i njena rodica Drita, suočile su se sa srpskim snagama. Tog dana Yllka je silovana u svojoj kući.
"Kada sam otišla [nakon rata] na vrata kuće, osjećaji su se pojavili... Ali sam pokušavala da ih sakrijem, da niko ne sazna. Kasnije su se u kući promijenile neke stvari i više nije izgledala kao isto mjesto", priča Yllka.
Osmjehom koji se vidi i u ponekad suznim očima, Yllka pokazuje da je kao dijete bila sretna, puna energije i da je imala brojne snove za budućnost.
Dok šapatom i glasom koji se stapa pod zvukom kazaljki na satu, priča kako joj je taj dan, prije 24 godine, promijenio život.
"Imala sam sve ispred sebe. Ali, rat me uništio", kaže Yllka.
"Jedno vrijeme nisam bila baš dobro. Sve mi je bila prepreka, čak i sunce kada bi izašlo. Nisam htjela očima da vidim sunce, ni svjetlost, ni bilo šta", dodaje.
Prije nego što je tokom rata doživjela seksualno nasilje Yllka je upoznala Endrita.
Kada je rat završio, on je pokušao ponovo da se sretne sa Yllkom, ali u početku nije imao sreće.
Slomljena zbog onog što je doživjela Yllka kaže da nije željela nikoga sretati iz straha da će njena tajna biti otkrivena.
Ali, kasnije je Endriti uspio da ubijedi Dritu iz Yllkine porodice da se njih troje sretnu - to su bili jedini ljudi koji su znali Yllkinu tajnu.
"Osjećala sam kao da je samo dolazio da vidi kako sam. Mislila sam da se time ništa ne može dobiti."
"Ali on je uradio sve za mene. Imala sam sve, ljubav i sve, rame na koje se mogu osloniti", kaže ona.
Yllka i njen muž do danas nisu razgovarali o tome šta joj se dogodilo tokom rata.
Za nju to je bila najbolja podrška koju joj je mogao pružiti.
"Kad sam imala loš momenat, plakala sam, toliko sam plakala da sam se skoro onesvijestila. Pokušavala sam da dušu izbacim na usta. On bi kucao na vrata, otišao bi kroz prozor. Govorio bi 'hajmo kod doktora ili izađi u grad'. Nije ga bilo briga šta će komšije reći", dodaje Yllka.
'Da nemam dece, potpuno bih poludila'
Osjeća bol zbog žena koje nemaju podršku svojih muževa.
"Bog mi je dao... kako se kaže, gdje ima tame, ima i svjetlosti. Ali ne za svakoga. Za neke, gdje je bio teror, postao je mrak. Ali zašto?! Ona to neće, oni moraju shvatiti... koja žena bi htjela tu tragediju?", priznaje 42-godišnjakinja.
Osim u mužu, Yllka je snagu pronašla i u petoro djece.
"Kako kažu, majke su jako snažne, napravljene od kamena. Ponekad kažem da bih potpuno poludila da nemam djecu", kaže ona.
Međutim, Yllka kaže da je često brinula za dobrobit svoje djece, strahujući da se trauma koju je proživjela prenijela i na njih.
Istraživanje koje je u martu 2023. godine predstavio Kosovski centar za rehabilitaciju preživjelih od torture (QKRMT) u saradnji sa Danskim institutom protiv torture, otkrilo je da djeca žena zlostavljanih tokom rata na Kosovu imaju viši nivo kortizola - hormona koji reguliše stres.
Zbog toga je ova nevladina organizacija pokrenula projekat u kojem je, osim individualnih terapija, žrtvama seksualnog nasilja ponuđena i porodična terapija.
Yllka je iskoristila ovu priliku i dovela djecu u centar.
"I sama sam bila smirenija nakon porodične terapije. Jer sam uvijek bila zabrinuta da nešto kriju od mene. Ali onda mi je psiholog rekao da su dobro i jako su mi se dopale te terapije", kaže ona.
Tokom protekle godine održano je deset porodičnih terapija, dok Yllka već četiri godine ide na individualne terapije sa psiholozima QKRMT-a.
"U početku je bilo jako teško otkriti šta mi se dogodilo. Tada mi se činilo da sam preživljavala te dane. Sada se, srećom, ovdje osjećam kao porodica", kaže Yllka.
Kaže da su joj terapije pomogle da "uskrsne", jer se više ne osjeća "pogaženo i posramljeno" svaki put kada je neko pogleda na ulici. Prije su je takvi pogledi plašili jer je mislila da su otkrili njenu tajnu.
"Vidjela sam da ima mnogo žena kada sam došla ovdje. Rekli su mi 'nisi jedina', a onda sam i ja rekla 'dobro, nisam samo ja'. I tada mi je bilo mnogo bolje. Sada se osjećam kao... o Bože, kao da sam ponovo rođena", kaže Yllka.
Dodaje da bi, ako bi mogla vratiti unazad, voljela bi da krene sa psiholozima mnogo ranije nego što je to učinila.
To preporučuje i ostalim preživjelima, jer kaže da je to imalo veoma pozitivan uticaj na nju.
"Čak su i djeca primjetila promjenu kod mene, posebno starija djeca. Primjetili su da sam sada smirenija i rekli su mi 'kako si sada dobro mama, mislili smo da ćeš uvijek biti kao prije'", kaže Yllka.
Yllka ne planira da svoju tajnu ikada podijeli sa djecom i ostalim članovima porodice, jer kaže da ne želi da oni budu uznemireni zbog toga što joj se dogodilo. Međutim, i dalje smatra da je neophodno da svaka žrtva ima s kim razgovarati o svojim iskustvima.
"Bilo kakav problem... kada o tome razgovaraš sa nekim kome vjeruješ, to pomaže. Čini se kao da otjera sve", dodaje ona, ukazujući da u ratu ima status žrtve seksualnog nasilja.
Selvi Izeti, psihologinja u QKRMT, kaže da liječenje trauma uzrokovanih seksualnim nasiljem mora biti stalno.
Pokazano je da se zahtjevi za individualnim saslušanjima povećavaju posebno kada se u medijima izvještava o slučajevima seksualnog nasilja, kada je rat u Ukrajini počeo i u periodu kada su počela NATO bombardovanja, jer je u tom periodu bilo najviše slučajeva silovanja.
"Sam izraz 'seksualno nasilje' je okidač traume za preživjele, jer odmah vraća neizvjesnost koju su osjećali kada se traumatski događaj dogodio", kaže Izeti.
Osim poslova koje od 2007. godine radi u QKRMT-u sa žrtvama nasilja, veoma važnim smatra i rad koji je u posljednje vrijeme obavljala kroz porodičnu terapiju.
"Za nas je ovo bio veoma značajan rezultat jer smo napravili promjene ne samo u životima majki, već i djece. Pokušavamo da prekinemo lanac nošenja traume", naglašava ona.
Na Kosovu je 2014. godine donesen zakon kojim se silovanim osobama priznaje status žrtve seksualnog nasilja u ratu, čime im je omogućena penzija od oko 230 eura mjesečno.
Rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje ovog statusa pomjeren je za još dvije godine, odnosno do 2025. godine. Do sada ovaj status ima ukupno 1.451 osoba.
Tačan broj žrtava seksualnog nasilja tokom rata na Kosovu nije poznat. Prema izvještaju američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, ova brojka dostiže i do 20 hiljada slučajeva.
QKRMT raspolaže podacima o oko 900 žrtava.
Po prvi put ove godine na Kosovu se 14. april obilježava kao Dan žrtava seksualnog nasilja iz posljednjeg rata. Prema informacijama vlasti, ovaj dan služi da se "prepozna bol" svih preživjelih seksualnog nasilja tokom rata i za doprinos kolektivnom sjećanju.
