Izvršni direktor Kosovskog instituta za istraživanje politike i razvoj Lulzim Peci kaže da bi, ukoliko bi sporazum zasnovan na francusko-njemačkom planu rezultirao priznanjem svih zemalja, Kosovo bilo stabilizovano.
Peci je u intervjuu za Gazetu express dodao da bi to otvorilo put Kosovu za integraciju u NATO i EU, ali je i dodao dodajući da Španija neće priznati Kosovo dok to ne učini Srbija.
Kosovo obilježava 15. godišnjicu nezavisnosti. I pored toga što postoje brojna priznanja i mišljenje Međunarodnog suda pravde da nezavisnost nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom, koliko Kosovu otežava „život“ činjenica da nije član svjetske porodice naroda?
Život Kosova nije otežan zato što nije članica UN, već zbog osporavanja njegove nezavisnosti od strane značajnog broja država, uprkos činjenici da članstvo u ovoj organizaciji znači punu integraciju u međunarodnu zajednicu. Ovo se može ilustrovati slučajem Južne Koreje, kojoj državljanstvo nije osporeno od sticanja 1952. godine, uprkos činjenici da je zemlja postala članica UN 1992. Imajući privilegiju, zaštitu od SAD, iako Južna Koreja ima opasnog susjeda u Sjevernoj Koreji, Seul decenijama pripada klubu najrazvijenijih zemalja svijeta.
Hipotetičko pitanje, da smo imali efikasnu vladu sa jasnom vizijom iz februara 2008, da li bismo imali probleme ove prirode? Da li je međunarodno nedefinisan status omeo ekonomski razvoj i rast blagostanja?
Status Kosova je međunarodno definisan, ali ostaju problemi pune integracije Kosova u međunarodnu zajednicu, koji su političke, a ne ekonomske prirode, kao i prioriteti međunarodne zajednice, odnosno Zapada, pošto Kosovo nije centar svijeta. U ovom slučaju ne treba zaboraviti da su krize koje su se pojavile u svijetu nakon proglašenja nezavisnosti, kakva je bila finansijska kriza 2008. godine, ruska agresija u Gruziji iste godine, arapsko proljeće i rat u Siriji, pojava ISIS, kao i ruska okupacija Krima, u velikoj mjeri je skrenula fokus Zapada sa Kosova. Kao posljedica toga, normalizacija odnosa sa Srbijom je uglavnom ostala u punoj pažnji samo visokih predstavnika EU za spoljnu i bezbjednosnu politiku, uz komplementarnu koncentraciju SAD. Kosovo je u međuvremenu napravilo velike greške, kao što je prvobitno odbijanje da ratifikuje sporazum o demarkaciji sa Crnom Gorom, zbog čeka je propustilo voz za liberalizaciju viznog režima, zatim pokušaj ukidanja Specijalizovanih komora, kao i ulazak u razgovore sa Srbijom o promjeni granice, sa kojima smo doveli u zabunu i nedoumicu zemlje koje nas najviše podržavaju. Ovu situaciju obilježila je i unutrašnja politička nestabilnost Kosova tokom ovih godina, koja je uticala na gubitak tempa ekonomskog razvoja, kobnu stagnaciju reformi i gubitak kompasa u spoljnoj politici. Svi ovi faktori su uticali da završimo u sadašnjem stanju.
Da li je, po vašem mišljenju, prije 15 godina bilo lako predvideti da će se Kosovo suočiti sa problemima ove prirode, dijalogom sa Srbijom, situacijom na sjeveru Kosova koja je ponovo povezana sa Srbijom, ili se činilo da će Deklaracijom nezavisosti i uz svu tu međunarodnu podršku stvari krenuti u drugom pravcu?
Prije 15 godina bilo je entuzijazma da će stvari ići u dobrom pravcu uz podršku međunarodne zajednice. Kosovo je u početku pobjedilo na MSP, ali je potom dijalog nastavljen u Briselu i iz gore navedenih razloga tokovi su krenuli u drugom pravcu. Međutim, ovde ne treba zanemariti ni dostignuća u normalizaciji funkcionisanja državnih institucija na sjeveru kao rezultat dijaloga u Briselu, koja su de fakto poništena prošle godine izlaskom Srba iz ovih institucija. Po Vučićevim uputstvima, Srbi na sjeveru su ovu odluku doneli u trenutku kada je premijer Kurti, u ulozi neskrivenog suvereniste, sa izuzetnom lakoćom odbio savjet sekretara Blinkena da se odluka o nelegalnim tablicama na sjeveru odloži, sa kojom je Kosovo ušao u direktnu koliziju sa SAD za rangiranje koraka ka postizanju sporazuma sa Srbijom, u trenutku kada se Vašington i njegovi saveznici suočavaju sa ratom u Ukrajini.
Tokom ovih 15 godina, politička scena Kosova bila je zarobljena svojim varijacijama između rudimentarnog nacionalizma i anarhizma, praćenog velikim nedostatkom građanskog patriotizma, što je rezultiralo produbljivanjem etničkih podjela. Posebno nakon 2015. godine. kada je dat veliki poklon Srbiji da podriva unutrašnjost Kosova, preko Srpske liste koja je predstavljala interese Beograda mnogo više od interesa lokalnih Srba, tako i spolja, intenziviranjem koordinacije sa Rusijom protiv Kosova, što se nije slučajno poklopilo sa aneksijom Krima.
Kuda francusko-njemački prijedlog može da odvede Kosovo ako dođe do dogovora?
Gdje ovaj sporazum može da odvede Kosovo zavisiće mnogo od završnih odredbi ovog sporazuma, kao i od njegove primjene. Ako ovaj sporazum rezultira priznanjem svih zemalja EU/NATO, to bi stabilizovalo Kosovo iznutra i otvorilo put ka integraciji u NATO i EU. Ipak, bojim se da ova priznanja neće doći u blok. U početku je vjerovatno da će dvije ili tri zemlje priznati Kosovo za kratko vreme, dok bi nas druge mogle priznati nakon što Evropska unija proglasi da je sporazum u potpunosti sproveden. U ovom vremenskom okviru, najviše od čega bi Kosovo moglo da ima koristi bilo bi članstvo u Savjetu Evrope i eventualno članstvo u Interpolu i Unesku.
Koliko sam razumeo, najveći rizik u vezi sa ovim sporazumom je u vezi sa Španijom, koja možda neće priznati Kosovo, dok ga i Srbija ne prizna, odnosno dok Evropska komisija ne proglasi da je postignut pravno obavezujući sporazum između Kosova i Srbije, a što sadašnji sporazum ne predviđa. To može umnogome da zakomplikuje poziciju Kosova, jer će tada vjerovatno morati još jednom da razgovaramo sa Srbijom o priznanju, a to će posledično značiti i novi kompromis. Dakle, Španija ne smatra model dvije Njemačke, koji ovaj sporazum drži, dovoljnim za priznanje Kosova.
S druge strane, ako nas u međuvremenu sve zemlje EU/NATO priznaju, onda će priznanje od Srbije postati problem za Srbiju a ne za Kosovo, a konačni razgovori o normalizaciji odnosiće se samo na bilateralne odnose.
Međutim, sa druge strane, ovaj sporazum može pomoći Kosovu u ispunjavanju kriterijuma za fer tretman manjina, poštovanje i zaštitu njihovih prava, kao i u rešavanju ključnih problema sa susedima (Srbijom), koji su od suštinskog značaja za članstvo u NATO i EU.
Imate li ideju kako Kosovo može da izbjegne veto Rusije i Kine u UN da bi obezbjedilo stolicu u UN?
Kosovo ni na koji način ne može da izbjegne ruski i kineski veto u trenutnoj međunarodnoj situaciji. Aplikacija Kosova u UN može se ostvariti tek kada se postigne konsenzus među stalnim članicama Savjeta bezbjednosti, a to će zavisiti od globalne geopolitičke dinamike, a posebno od epiloga rata u Ukrajini. Ali, srećom, Kosovu nije potrebno članstvo u UN da bi postalo član NATO-a i EU. Integracija u ove dvije institucije je mnogo važnija za budućnost Kosova od članstva u UN.
Pošto je glavni argument za sporazum Kosova i Srbije kretanje ka EU, da li se može reći da će Kosovo lakše postati dio EU uprkos zemljama koje ga nisu priznale? Isto pitanje važi i za eventualno članstvo u NATO.
Kosovu je lakše da se integriše u NATO nego u EU. Međutim, bez priznanja svih zemalja EU i NATO, ne može se napraviti nikakav pomak ka članstvu.
Sada imamo vladu koja je skeptična prema međunarodnim odnosima. Mislite li da smo prvi put možda u koliziji sa Zapadom ili čak premijer Kurti sarađuje sa Zapadom uprkos rezervama?
Sudar sa međunarodnom zajednicom je počeo od prvobitnog odbijanja sporazuma o demarkaciji sa Crnom Gorom, dok je sa Kurtijevom vladom došlo do eskalacije. Međutim, i u ovoj situaciji postoji saradnja sa Zapadom, ali je veoma slaba. Moramo da shvatimo da smo izgubili i „status“ da budemo „miliji“ SAD, koje su i najveći oslonac Kosova, bez čije podrške ne bismo ni mogli da postanemo država.
Ako ne obezbjedi priznanje, možemo li bar očekivati da se toksični i destruktivni odnosi Kosova i Srbije?
U ovom slučaju, ne mislim da će toksični odnosi biti prekinuti, već će se transformisati u nestabilni detant, koji u slučaju nepriznavanja Kosova od strane svih zemalja EU/NATO ostavlja prostor za reciklažu krize između Kosova i Srbije do postizanja sporazuma o međusobnom priznavanju.
Da li se usuđujete da prognozirate gdje će Kosovo biti za 15 godina?
Ne, jer nisam duboko razmišljao o mogućim scenarijima o globalnom, evropskom i domaćem razvoju koji bi se mogao dogoditi tokom narednih godina. Međutim, na osnovu sadašnjih parametara, nadam se da će Kosovo biti članica NATO-a i EU, u dobrim odnosima sa svim svojim susedima, uključujući pomirenje i potpuno rješavanje ratnih zločina. Pravda za žrtve ratnih zločina je preduslov za stabilan mir, pomirenje i dobrosusjedstvo među državama. Ako se to desi, onda Kosovo i Srbija mogu da se od neprijatelja pretvore u dobre susjede, a potom i u saveznike, iako to sada izgleda nemoguće. To je sudbina svih zemalja i društava koja imaju ambicije da postanu članice i EU i NATO. Zemlje EU i NATO nisu samo njihove članice, već i saveznici jedni drugima.
Izvor: Kosovo Online/Gazeta Express
Kosovo obilježava 15. godišnjicu nezavisnosti. I pored toga što postoje brojna priznanja i mišljenje Međunarodnog suda pravde da nezavisnost nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom, koliko Kosovu otežava „život“ činjenica da nije član svjetske porodice naroda?
Život Kosova nije otežan zato što nije članica UN, već zbog osporavanja njegove nezavisnosti od strane značajnog broja država, uprkos činjenici da članstvo u ovoj organizaciji znači punu integraciju u međunarodnu zajednicu. Ovo se može ilustrovati slučajem Južne Koreje, kojoj državljanstvo nije osporeno od sticanja 1952. godine, uprkos činjenici da je zemlja postala članica UN 1992. Imajući privilegiju, zaštitu od SAD, iako Južna Koreja ima opasnog susjeda u Sjevernoj Koreji, Seul decenijama pripada klubu najrazvijenijih zemalja svijeta.
Hipotetičko pitanje, da smo imali efikasnu vladu sa jasnom vizijom iz februara 2008, da li bismo imali probleme ove prirode? Da li je međunarodno nedefinisan status omeo ekonomski razvoj i rast blagostanja?
Status Kosova je međunarodno definisan, ali ostaju problemi pune integracije Kosova u međunarodnu zajednicu, koji su političke, a ne ekonomske prirode, kao i prioriteti međunarodne zajednice, odnosno Zapada, pošto Kosovo nije centar svijeta. U ovom slučaju ne treba zaboraviti da su krize koje su se pojavile u svijetu nakon proglašenja nezavisnosti, kakva je bila finansijska kriza 2008. godine, ruska agresija u Gruziji iste godine, arapsko proljeće i rat u Siriji, pojava ISIS, kao i ruska okupacija Krima, u velikoj mjeri je skrenula fokus Zapada sa Kosova. Kao posljedica toga, normalizacija odnosa sa Srbijom je uglavnom ostala u punoj pažnji samo visokih predstavnika EU za spoljnu i bezbjednosnu politiku, uz komplementarnu koncentraciju SAD. Kosovo je u međuvremenu napravilo velike greške, kao što je prvobitno odbijanje da ratifikuje sporazum o demarkaciji sa Crnom Gorom, zbog čeka je propustilo voz za liberalizaciju viznog režima, zatim pokušaj ukidanja Specijalizovanih komora, kao i ulazak u razgovore sa Srbijom o promjeni granice, sa kojima smo doveli u zabunu i nedoumicu zemlje koje nas najviše podržavaju. Ovu situaciju obilježila je i unutrašnja politička nestabilnost Kosova tokom ovih godina, koja je uticala na gubitak tempa ekonomskog razvoja, kobnu stagnaciju reformi i gubitak kompasa u spoljnoj politici. Svi ovi faktori su uticali da završimo u sadašnjem stanju.
Da li je, po vašem mišljenju, prije 15 godina bilo lako predvideti da će se Kosovo suočiti sa problemima ove prirode, dijalogom sa Srbijom, situacijom na sjeveru Kosova koja je ponovo povezana sa Srbijom, ili se činilo da će Deklaracijom nezavisosti i uz svu tu međunarodnu podršku stvari krenuti u drugom pravcu?
Prije 15 godina bilo je entuzijazma da će stvari ići u dobrom pravcu uz podršku međunarodne zajednice. Kosovo je u početku pobjedilo na MSP, ali je potom dijalog nastavljen u Briselu i iz gore navedenih razloga tokovi su krenuli u drugom pravcu. Međutim, ovde ne treba zanemariti ni dostignuća u normalizaciji funkcionisanja državnih institucija na sjeveru kao rezultat dijaloga u Briselu, koja su de fakto poništena prošle godine izlaskom Srba iz ovih institucija. Po Vučićevim uputstvima, Srbi na sjeveru su ovu odluku doneli u trenutku kada je premijer Kurti, u ulozi neskrivenog suvereniste, sa izuzetnom lakoćom odbio savjet sekretara Blinkena da se odluka o nelegalnim tablicama na sjeveru odloži, sa kojom je Kosovo ušao u direktnu koliziju sa SAD za rangiranje koraka ka postizanju sporazuma sa Srbijom, u trenutku kada se Vašington i njegovi saveznici suočavaju sa ratom u Ukrajini.
Tokom ovih 15 godina, politička scena Kosova bila je zarobljena svojim varijacijama između rudimentarnog nacionalizma i anarhizma, praćenog velikim nedostatkom građanskog patriotizma, što je rezultiralo produbljivanjem etničkih podjela. Posebno nakon 2015. godine. kada je dat veliki poklon Srbiji da podriva unutrašnjost Kosova, preko Srpske liste koja je predstavljala interese Beograda mnogo više od interesa lokalnih Srba, tako i spolja, intenziviranjem koordinacije sa Rusijom protiv Kosova, što se nije slučajno poklopilo sa aneksijom Krima.
Kuda francusko-njemački prijedlog može da odvede Kosovo ako dođe do dogovora?
Gdje ovaj sporazum može da odvede Kosovo zavisiće mnogo od završnih odredbi ovog sporazuma, kao i od njegove primjene. Ako ovaj sporazum rezultira priznanjem svih zemalja EU/NATO, to bi stabilizovalo Kosovo iznutra i otvorilo put ka integraciji u NATO i EU. Ipak, bojim se da ova priznanja neće doći u blok. U početku je vjerovatno da će dvije ili tri zemlje priznati Kosovo za kratko vreme, dok bi nas druge mogle priznati nakon što Evropska unija proglasi da je sporazum u potpunosti sproveden. U ovom vremenskom okviru, najviše od čega bi Kosovo moglo da ima koristi bilo bi članstvo u Savjetu Evrope i eventualno članstvo u Interpolu i Unesku.
Koliko sam razumeo, najveći rizik u vezi sa ovim sporazumom je u vezi sa Španijom, koja možda neće priznati Kosovo, dok ga i Srbija ne prizna, odnosno dok Evropska komisija ne proglasi da je postignut pravno obavezujući sporazum između Kosova i Srbije, a što sadašnji sporazum ne predviđa. To može umnogome da zakomplikuje poziciju Kosova, jer će tada vjerovatno morati još jednom da razgovaramo sa Srbijom o priznanju, a to će posledično značiti i novi kompromis. Dakle, Španija ne smatra model dvije Njemačke, koji ovaj sporazum drži, dovoljnim za priznanje Kosova.
S druge strane, ako nas u međuvremenu sve zemlje EU/NATO priznaju, onda će priznanje od Srbije postati problem za Srbiju a ne za Kosovo, a konačni razgovori o normalizaciji odnosiće se samo na bilateralne odnose.
Međutim, sa druge strane, ovaj sporazum može pomoći Kosovu u ispunjavanju kriterijuma za fer tretman manjina, poštovanje i zaštitu njihovih prava, kao i u rešavanju ključnih problema sa susedima (Srbijom), koji su od suštinskog značaja za članstvo u NATO i EU.
Imate li ideju kako Kosovo može da izbjegne veto Rusije i Kine u UN da bi obezbjedilo stolicu u UN?
Kosovo ni na koji način ne može da izbjegne ruski i kineski veto u trenutnoj međunarodnoj situaciji. Aplikacija Kosova u UN može se ostvariti tek kada se postigne konsenzus među stalnim članicama Savjeta bezbjednosti, a to će zavisiti od globalne geopolitičke dinamike, a posebno od epiloga rata u Ukrajini. Ali, srećom, Kosovu nije potrebno članstvo u UN da bi postalo član NATO-a i EU. Integracija u ove dvije institucije je mnogo važnija za budućnost Kosova od članstva u UN.
Pošto je glavni argument za sporazum Kosova i Srbije kretanje ka EU, da li se može reći da će Kosovo lakše postati dio EU uprkos zemljama koje ga nisu priznale? Isto pitanje važi i za eventualno članstvo u NATO.
Kosovu je lakše da se integriše u NATO nego u EU. Međutim, bez priznanja svih zemalja EU i NATO, ne može se napraviti nikakav pomak ka članstvu.
Sada imamo vladu koja je skeptična prema međunarodnim odnosima. Mislite li da smo prvi put možda u koliziji sa Zapadom ili čak premijer Kurti sarađuje sa Zapadom uprkos rezervama?
Sudar sa međunarodnom zajednicom je počeo od prvobitnog odbijanja sporazuma o demarkaciji sa Crnom Gorom, dok je sa Kurtijevom vladom došlo do eskalacije. Međutim, i u ovoj situaciji postoji saradnja sa Zapadom, ali je veoma slaba. Moramo da shvatimo da smo izgubili i „status“ da budemo „miliji“ SAD, koje su i najveći oslonac Kosova, bez čije podrške ne bismo ni mogli da postanemo država.
Ako ne obezbjedi priznanje, možemo li bar očekivati da se toksični i destruktivni odnosi Kosova i Srbije?
U ovom slučaju, ne mislim da će toksični odnosi biti prekinuti, već će se transformisati u nestabilni detant, koji u slučaju nepriznavanja Kosova od strane svih zemalja EU/NATO ostavlja prostor za reciklažu krize između Kosova i Srbije do postizanja sporazuma o međusobnom priznavanju.
Da li se usuđujete da prognozirate gdje će Kosovo biti za 15 godina?
Ne, jer nisam duboko razmišljao o mogućim scenarijima o globalnom, evropskom i domaćem razvoju koji bi se mogao dogoditi tokom narednih godina. Međutim, na osnovu sadašnjih parametara, nadam se da će Kosovo biti članica NATO-a i EU, u dobrim odnosima sa svim svojim susedima, uključujući pomirenje i potpuno rješavanje ratnih zločina. Pravda za žrtve ratnih zločina je preduslov za stabilan mir, pomirenje i dobrosusjedstvo među državama. Ako se to desi, onda Kosovo i Srbija mogu da se od neprijatelja pretvore u dobre susjede, a potom i u saveznike, iako to sada izgleda nemoguće. To je sudbina svih zemalja i društava koja imaju ambicije da postanu članice i EU i NATO. Zemlje EU i NATO nisu samo njihove članice, već i saveznici jedni drugima.
Izvor: Kosovo Online/Gazeta Express
