"Moramo vratiti ono što su nam nasilno oduzeli. Jer su radili na tome da nestanemo, da nas ne bude…Da ništa svoje nemamo, pa ni svoj književni jezik. Zar im u tome treba i dalje pomagati?"
U povodu 12. juna, Dana Slobode Republike Kosova, predsjednica Kosova Atifete Jahjaga donijela je odluku o uručenju priznanja PREDSJEDNIČKA MEDALJA ZA ZASLUGE Nadiri Avdić-Vllasi, za doprinos dat na polju obrazovanja i kulture.
Nadira Avdić-Vllasi, dugogodišnji novinar i urednik, radila je u mnogim inozemnim i domaćim medijima. Bošnjakinja je rođena u Banja Luci, Bosna i Hercegovina. Udata, majka dvoje djece, sina Adema i kćerke Selme. Završila Fakultet političkih nauka - odsjek žurnalistika na Univerzitetu u Beogradu.
Još je tokom studija počela sarađivati u časopisu "Student", a od 1982- 1996. godine bila je dopisnik sa Kosova dnevnog lista “Vjesnik” iz Zagreba. Jedno vrijeme bila i šef dopisništva Vijesnik-a u Prištini. U periodu od 1997- 1999. bila dopisnik sa Kosova Voice of America - bosanskog servisa kao i dopisnik Deutsche Wellea, te do 2001. godine Radio Free Europe – South Slavic language.
Od 2001. godine urednica je programa na bosanskom jeziku RTK.
Poslije rata veoma aktivna u civilnom društvu, direktor nevladine organizacije UBKA, a od 2001-2011. godine bila je glavni i odgovorni urednik nezavisnog lista na bosanskom jeziku “Alem” te jedan od osnivača Foruma Bošnjaka Kosova.
Objavljivala u raznim zbirkama i časopisima. 1989. objavila zbirku članaka "U odbranu Azema Vllasija” a 2000. knjigu "Ostati na Kosovu".
Čestitamo vam na priznanju koje ste dobili od predsjednice Atifete Jahjage. Šta za vas osobno to znači?
Nadira Avdić-Vllasi: Bilo je to pravo iznenađenje! Nisam nikada očekivala nikakva priznanja. No, zanimljivo, stiglo je tačno na tridesetogodišnjicu mog izvještavanja, novinarskog i uredničkog rada na Kosovu. Jer, baš 1992. godine počela sam raditi sa Kosova za hrvatski dnevni list Vijesnik! Naravno da je to mnogo prijatnije od, na primjer, uvrijeda nekih psihopata koji pretenduju da su bošnjački političari, a pojma nemaju šta su to mediji! Ovim povodom želim da zahvalim predsjednici Atifete Jahjaga prije svega što je Ordenom Heroja Kosova odlikovala bošnjačkog šehida Šefku Salkovića. Njegovo ubistvo na sjeveru Kosova u miru velika je bol svih Bošnjaka, a posebno naše redakcije na bosanskom TV Kosova, jer smo često sarađivali s njim. Moram reći da su i bošnjački političari, civilni sektor kao i mi u medijima, svi smo se angažovali da Šefko dobije ovo priznanje. Trudimo se i da pomognemo Edinu Islamoviću koji je bio zajedno sa Šefkom i Božijom milošću preživio izrešetan sa osam metaka. Uputila bih poziv vladi Kosova da se pobrinu za Edina. Da ga zaštite i obezbjede kako bi ozdravio i nastavio svoj život. Među 30 odlikovanih je i Ylfete Humolli sedamnaestogodišnja djevojčica koju je srpski vojnik snajperom ubio dok je trčala ka kapiji svoje kuće. Prije 22 godine! Sjećam se tih teških dana. Hapšenja, izolacija, štrajkova, protesta, ubistava ... Tada su se svi digli da odbrane demokratskim sredstvima u onim okolnostima, slobodu i prava Kosova. To nije bilo moguće. Tada su svi u bivšoj SFRJ pravili kompromise na račun Kosova. Ali, ne mogu da ne primjetim u povodu dodjeljivanja ovog priznanja da ga je mnogo prije posebno prije mene zaslužio moj suprug Azem Vllasi! On se prvi suprotstavio Miloševiću, strpali su ga u zatvor da bi oduzeli Kosovu ustavna prava koje je imalo… a da je cijeli svijet čuo za Kosovo. Bio je na prvim stranama svjetskih medija, Američki kongres i Europski parlament je tražio njegovo i oslobođenje rudara Trepče koji su bili i ostali pravi heroji Kosova!
A za mene je najveće priznanje što normalno živimo i radimo i što su naša djeca uspješna pa maker bila daleko od nas, u SAD gdje smo ih poslali jako mlade kako bi bili sigurni i kako bi mogli da se obrazuju!
Koji su to, po vama, najveći uspjesi u vašem radu, a šta bi ste najprije zaboravili?
Nadira Avdić-Vllasi: Najveći uspijeh je što sam, prije svega profesionalno radila svoj posao, često i po cijenu sopstvene sigurnosti. Što sve ove godine nisam odustala od objektivnog informisanja. Čak ni onda kada su svi izvještavali sa Kosova po direktivama iz Beograda na jedan način. A ja sam bila vrijeđana i napadana zato što informišem onako kako vidim i čujem. Nikad nisam dozvolila da neko manipuliše sa mnom. Tako je bilo u vrijeme kada su beogradski mediji bili predhodnica policijskog i vojnog nasilja na Kosovu u cilju ostvarivanja velikosrpskih ciljeva dok sam izvještavala za Vijesnik, tako je bilo u vrijeme Miloševićeve okupacije Kosova.
Ima onih koji to nisu zaboravili. Kao ni da sam bila skoro posljednji novinar koji je izvještavao iz Prištine o NATO bombardovanju. Prve, pa druge i treće večeri bombardovanja sve dok ispred naše zgrade nisam ugledala paramilitarce. Ostala sam iako mi je urednica VOA rekla da više nema novinara u Prištini.
Uspijeh je što sam istinito i objektivno izvještavala, a istina i pravda je tih teških godina bila na strani Kosova.
Kako ocjenjujete položaj bošnjačke zajednice, koji su njeni najveći izazovi?
Nadira Avdić-Vllasi: Položaj Bošnjaka, gdje god da žive je jako težak… U posljednje vrijeme sami tome doprinosimo. Nažalost! Vidite šta rade nasi predstavnici u Bosni! Jako sam tužna zbog toga! Jeste li primjetili da u Bosni sve češće govore o nekom bosansko/hercegovačkom narodu! Pri tome su Srbi i dalje samo Srbi, a Hrvati i dalje samo Hrvati… A mi Bošnjaci smo bosansko/hercegovački narod! Kakva glupost! Može biti samo bh. državljanstvo za sve. Za Bošnjake, Srbe i Hrvate... Kao da nam je bilo malo tih besmislenih imena koje smo nosili cijelo stoljeće. Mi smo velikim dijelom već bili asimilirani, velikim dijelom protjerani, a i pobijeni! Bosna je zapravo pod srpskom vlašću. Vidite da mi sa kosovskim dokumentima ne možemo ni otići u Bosnu. A možemo u Srbiju! Oni koji su htjeli da je otmu, unište Bošnjake, ne žele da Bosna napreduje, da ide ka EU. Naravno da ne žele. Oni žele da je nema i da se pripoje Srbiji. Jasno kao dan!
Mi smo na Kosovu dobili prostora za obrazovanje što je jako važno, za informisanje, politički smo predstavljeni… Ali, ako nema mogušnosti za zapošljavanje, šta to vrijedi? Kome je uopšte lako na Kosovu?
Vi ste jedan od osnivača medija bosanskom jeziku, kako bi ste ocijenili trenutnu situaciju medijskog prostora koju koriste Bošnjaci?
Nadira Avdić-Vllasi: Da, obradovala me ta mogućnost da radim za medije na svom jeziku. Na bosanskom! Cijelog života sam radila na tom kobajagi S/H jeziku, obrazovala se na S/H, učila srpsku istoriju, srpske književnike... Ništa o svom narodu…ništa za svoj narod. Zato sam prihvatila da radim na TV što inače nikada nisam voljela. Ali, bila sam u to vrijeme bukvalno jedini obrazovan i novinar sa iskustvom koji je govorio na bosanskom jeziku. Nikad ga nisam promjenila iako sam studirala i radila u Beogradu.
Trenutno, na Kosovu mediji na bosanskom kao da idu nizbrdo. Umjesto da se povećava, medijski prostor se smanjuje. Nadam se da je to privremeno stanje…
Kakav je vaš osobni stav o uvođenju trećeg kanala na RTK-u?
Nadira Avdić-Vllasi: Osobno ne volim da se tako zatvaramo samo u svoje atare. Osobno ne volim da se favorizuje srpska zajednica u odnosu na bošnjačku, tursku i druge…
Moj stav je da treba svi da imamo dobre uslove za rad, dovoljno prostora da bi uspješno i kvalitetno radili svoj posao. Bez obzira kojoj etničkoj zajednici pripadamo.
Kako će se to postići, drugo je pitanje… Ne vidim za sada mogućnosti za treći kanal.
Jedini pisani medij na bosanskom jeziku "Alem" je ugašen. Šta je na to uticalo?
Nadira Avdić-Vllasi: Mnogo je razloga. Ljudi uopšte, a posebno naši po selima, malo čitaju. Tu je TV, satelitski programi, kablovski operatori, internet… Novina ne može da bude samoodrživa. Nema marketinga, mi smo mala zajednica… Niko nije mogao, ni jedan jedini čovjek, raditi samo u Alem-u!
No, nikad se ne zna. Alem je mozda privremeno prestao da izlazi.
Ovo je već drugi put. Ne znači da je ugašen. Naprotiv!
Bošnjaci su počeli sa stvaranjem novinarskih kadrova uglavnom poslije rata. Da li su ti kapaciteti dovoljni i čime bi bila upotpunjena praznina medijskog prostora Bošnjaka?
Nadira Avdić-Vllasi: Nisu dovoljni. No, ima sve više mladih koji mogu i žele da se bave novinarstvom. Ali, medijskog prostora na bosanskom jeziku je malo. Siromašno smo društvo i to je najveći problem. Ravnopravne mogućnosti u svemu pa i u medijima su skupe. Osim toga mi imamo novinare koji i dalje govore ekavicu i srpski. Mislim da oni koji žele da se bave našim poslom, moraju savladati svoj književni jezik. Bosanski! Zašto bi mi i dalje govorili tuđi jezik? Srpski! Ako tako govorimo onda mediji na bosanskom ne mogu postojati. Kad sam zamolila jednog političara da pokuša makar da ne kaze deca već djeca, pjesma, a ne pesma, odgovoreno mi je da on nije prevrtljiv, pa da svaki čas mijenja svoj jezik i identitet… haha… Da nije tužno bilo bi smješno!
Jer, kaže, to je jezik na kojem se obrazovao. Pa tada nije bilo bosanskog! Ako hoće da sačuva srpski jezik neka radi neki drugi posao. Nikako ne u politici, obrazovanju i medijima… To su oblasti veoma važne za naš jezik. I nas identitet. Ako nemaš identiteta onda ne postojiš. To su kao ljudi oboljeli od demencije. Oni žive, ali su kao biljke, ne postoje, ne sjećaju se ničeg, ne prepoznaju ni najbliže… Strašno!
Moramo vratiti ono sto su nam nasilno oduzeli. Jer su radili na tome da nestanemo, da nas ne bude…Da ništa svoje nemamo, pa ni svoj književni jezik. Zar im u tome treba i dalje pomagati?
Koga vidite na mjestu budućeg urednika u redakciji na bosanskom jeziku na RTK?
Nadira Avdić-Vllasi: Zašto ste nestrpljivi? Još nigdje ne idem! Tu sam! Otom/potom… Uvjerena sam da će to biti neko ko govori bosanski jezik... haha…
