Šta je Goru učinilo i čini tako dalekom? Udaljenost? Ne, nego siromaštvo i nebriga svih vlasti koje su vladale sa svih strana Gore čini je dalekom, tvrdi novinar, pisac i političar Namik Dokle.
Sarajevska izdavačka kuća Connectum uskoro objavljuje četvrto djelo Namika Dokle u prijevodu Sadika Idriza sa albanskog jezika. Njegova tri romana Gorske sage predstavljaju otkrovenje za bosanskohercegovačku i regionalnu publiku koja se kroz djela Dokle upoznala sa zagonetnim svijetom Gore. To je zasebna geografska, historijska i etnička regija na tromeđi Kosova, Albanije i Sjeverne Makedonije.
Namik Dokle je rođen 1946. godine u Draču. Studirao je novinarstvo i agrarnu ekonomiju. Gotovo 20 godina radio je u medijima kao novinar i glavni urednik u dvije glavne novine u zemlji. Nakon pada diktatorskog režima u Albaniji (1990.) uključuje se u politički život, kada je izabran za zastupnika u Parlamentu Albanije. Posebno je angažiran u parlamentarnoj diplomatiji, predstavljajući Albaniju u mnogim međunarodnim organizacijama.
Piše još od rane mladosti. Autor je više knjige priča, drama i radio drama koje su izvođene na Radio Tirani. Posljednjih desetak godina posvetio se prozi te je objavio šest romana. Njegov najpoznatiji roman Kćeri magle doživio je tri izdanja na albanskom jeziku, a preveden je na bosanski, španski, turski, bugarski i engleski, dok naredne godine izlazi i na grčkom jeziku. Preveo je nekoliko knjiga proze i poezije sa španskog i [tadašnjeg] srpsko-hrvatskog jezika.
U povodu prevođenja njegove četvrte knjige Legende Gore na bosanski jezik razgovaramo sa Doklom o Gori i Gorancima, Albaniji, Balkanu, demokratiji i identitetu.
Geografska i historijska regija Gora, na tromeđi Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije se i dalje smatra za neotkriveni dio Balkana. To se posebno odnosi na devet sela na albanskoj strani. Kako se trenutno živi u albanskom dijelu Gore, tri decenije nakon pada komunizma?
– Istina, Gora je malo poznata, kao da se nalazi na kraju svijeta, a ne usred Evrope. U drevnoj goranskoj legendi govori se da je Bog jednom pozvao ljude iz cijelog svijeta da im podijeli dobra koja je imao. Otišao je i Goranin, a kad ga je Bog upitao odakle je, on je drhtavim glasom i tužno odgovorio: „Dolazim s kraja svijeta“.
Šta je Goru učinilo i čini tako dalekom? Udaljenost? Ne, siromaštvo, nebriga svih vlasti koje su vladale sa svih strana Gore čini je dalekom. Ni 30 godina nakon pada komunizma stanje u Gori nije se bitno promijenilo. Isto siromaštvo kao i prije, samo malo ublaženo novcem koji šalje dijaspora. Novca je sve više, a stanovnika Gore sve manje, mnogi je ljudi u potrazi za boljim životom napuštaju. Posljednjih godina razvoj turizma budi nade, ali su i one male. Jednog sam dana sreo ambasadora Evropske unije koji je prespavao u Šištevcu, najvećem selu Gore na albanskoj strani. „Kakva divota“, rekao mi je. „Za jednu noć – da“, odgovorio sam mu. „Ovdje se teško živi, iako Gora ima ogroman turistički potencijal, kao dio čuvene Šar-planine.“
U Vašim romanima se često spominje Bosna i Hercegovina i njeni gradovi. Kakve historijske i kulturne veze je imala Gora, odnosno njen albanski dio sa Bosnom ranije, a kakvo je trenutno stanje?
– Siromaštvo je natjeralo Gorane na velika iseljavanja i u vremenu između dva svjetska rata. I u Bosni je, možda zbog iste vjere, bilo mnogo Gorana, više nego u drugim zemljama u njenom okruženju. Gorana je bilo i ima u gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine, a posebno u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Bihaću, ali i Novom Pazaru. Gotovo svi bili su slastičari. Čak je i čuvena sarajevska Olomanka, slastičarnica u centru grada, nekada bila vlasništvo Gorana, od kojih je jedan bio brat moje nane po majci. A bosanski književnik Mesud Islamović (Medo Goranin) bio je unuk bratstva Dokle. Dvije majčine sestre živjele su u Bosni i zbog komunističke izolacije nikad se nisu mogle vidjeti.
Sasvim je prirodno da su kultura, umjetnost, način života, pjesme Bosne vrlo pozitivno utjecale na Goru i Gorane. Dok smo sada svi pod prijetnjom globalizacije.
Jedan lik u Vašem romanu Kćeri magle kaže: ‘Presjekli su Goru kao mačem. Tito tamo, Enver ovamo, magla u sredini’. Možemo li kroz sudbinu Gore promatrati i historijske i političke izazove Balkana kao prostora na granici civilizacija i kontinenata?
– Da, istina je da je i Gora bila žrtva politike koja se odvijala preko leđa balkanskih naroda. Ova regija sa 29 sela, posebne duhovne i materijalne etnokulture, podijeljena je u tri države. Ali vjerujem da u evropskoj političkoj zbilji ideje i apetiti politika “velike Srbije”, “velike Grčke”, “velike Bugarske”, “velike Albanije” nemaju budućnost. Na dnevnom redu je “velika Evropa”. Bilo bi dobro da svaki narod, ulazeći u ujedinjenu Evropu, sačuva svoj kulturni identitet i duhovnu konstituciju. Isto tako i Gora.
Kroz Vaše romane publika iz nekadašnje Jugoslavije može da usporedi dva komunistička sistema. Mogu li čovjek i vlast ići zajedno kroz život u demokratiji?
– „Čak ni demokratija“, rekao je Churchill, „nije dobra, ali ne možemo naći ništa bolje od nje“. Vlast i čovjek oduvijek su teško koegzistirali, pogotovo u represivnim režimima. Uvijek, pa i sada, političari, da bi došli na vlast, od siromašnih traže glasove, od bogatih novac i obećavaju objema stranama da će štititi jedne od drugih. Prošlo stoljeće bilo je stoljeće države, a stoljeće u kojem živimo nastoji se učiniti stoljećem čovjeka. Da bi se to postiglo, potrebne su velike političke, ekonomske, strukturne i kulturne reforme. Bez njih, euroskepticizam bi osušio korijenje i grane našeg zajedničkog stabla.
Pitanje očuvanja identiteta je jedno od suštinskih pitanja vremena u kojem živimo. Kakvu ulogu Vaši romani imaju u očuvanju identiteta Gore i Gorana?
– Svako ko iole poznaje Goru, njenu historiju, njenu političku geografiju, a posebno njenu izvornu kulturu, prirodno se pita: kako su goranska kultura i jezik mogli opstati, iako nisu zapisani ni u jednoj knjizi, kada se nije učio ni u jednoj školi, nije emitiran na radiju ili televiziji? Živjela je i živi kroz hiljadugodišnju tradiciju i dobre običaje, kroz svoje pjesme, balade i legende. I danas se u mnogim goranskim selima djevojke svake večeri okupljaju ispred svojih kapija i pjevaju lirske pjesme kroz koje komuniciraju s momcima, pticama, zvijezdama i Mjesecom, iskazuju nebu i zemlji svoje želje i patnje, snove i životna razočaranja. Nosioci te kulture, tog identiteta nisu novine, radiji i televizije, nego sami Gorani. Bez njih bi Gora izumrla. Nadam se da sam sa tri romana Gorske sage (Kćeri magle, Dani slijepih miševa, Gora bez ptica) dao svoj skromni doprinos očuvanju tog identiteta.
Namik Dokle je rođen 1946. godine u Draču. Studirao je novinarstvo i agrarnu ekonomiju. Gotovo 20 godina radio je u medijima kao novinar i glavni urednik u dvije glavne novine u zemlji. Nakon pada diktatorskog režima u Albaniji (1990.) uključuje se u politički život, kada je izabran za zastupnika u Parlamentu Albanije. Posebno je angažiran u parlamentarnoj diplomatiji, predstavljajući Albaniju u mnogim međunarodnim organizacijama.
Piše još od rane mladosti. Autor je više knjige priča, drama i radio drama koje su izvođene na Radio Tirani. Posljednjih desetak godina posvetio se prozi te je objavio šest romana. Njegov najpoznatiji roman Kćeri magle doživio je tri izdanja na albanskom jeziku, a preveden je na bosanski, španski, turski, bugarski i engleski, dok naredne godine izlazi i na grčkom jeziku. Preveo je nekoliko knjiga proze i poezije sa španskog i [tadašnjeg] srpsko-hrvatskog jezika.
U povodu prevođenja njegove četvrte knjige Legende Gore na bosanski jezik razgovaramo sa Doklom o Gori i Gorancima, Albaniji, Balkanu, demokratiji i identitetu.
Geografska i historijska regija Gora, na tromeđi Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije se i dalje smatra za neotkriveni dio Balkana. To se posebno odnosi na devet sela na albanskoj strani. Kako se trenutno živi u albanskom dijelu Gore, tri decenije nakon pada komunizma?
– Istina, Gora je malo poznata, kao da se nalazi na kraju svijeta, a ne usred Evrope. U drevnoj goranskoj legendi govori se da je Bog jednom pozvao ljude iz cijelog svijeta da im podijeli dobra koja je imao. Otišao je i Goranin, a kad ga je Bog upitao odakle je, on je drhtavim glasom i tužno odgovorio: „Dolazim s kraja svijeta“.
Šta je Goru učinilo i čini tako dalekom? Udaljenost? Ne, siromaštvo, nebriga svih vlasti koje su vladale sa svih strana Gore čini je dalekom. Ni 30 godina nakon pada komunizma stanje u Gori nije se bitno promijenilo. Isto siromaštvo kao i prije, samo malo ublaženo novcem koji šalje dijaspora. Novca je sve više, a stanovnika Gore sve manje, mnogi je ljudi u potrazi za boljim životom napuštaju. Posljednjih godina razvoj turizma budi nade, ali su i one male. Jednog sam dana sreo ambasadora Evropske unije koji je prespavao u Šištevcu, najvećem selu Gore na albanskoj strani. „Kakva divota“, rekao mi je. „Za jednu noć – da“, odgovorio sam mu. „Ovdje se teško živi, iako Gora ima ogroman turistički potencijal, kao dio čuvene Šar-planine.“
U Vašim romanima se često spominje Bosna i Hercegovina i njeni gradovi. Kakve historijske i kulturne veze je imala Gora, odnosno njen albanski dio sa Bosnom ranije, a kakvo je trenutno stanje?
– Siromaštvo je natjeralo Gorane na velika iseljavanja i u vremenu između dva svjetska rata. I u Bosni je, možda zbog iste vjere, bilo mnogo Gorana, više nego u drugim zemljama u njenom okruženju. Gorana je bilo i ima u gotovo svim gradovima Bosne i Hercegovine, a posebno u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Bihaću, ali i Novom Pazaru. Gotovo svi bili su slastičari. Čak je i čuvena sarajevska Olomanka, slastičarnica u centru grada, nekada bila vlasništvo Gorana, od kojih je jedan bio brat moje nane po majci. A bosanski književnik Mesud Islamović (Medo Goranin) bio je unuk bratstva Dokle. Dvije majčine sestre živjele su u Bosni i zbog komunističke izolacije nikad se nisu mogle vidjeti.
Sasvim je prirodno da su kultura, umjetnost, način života, pjesme Bosne vrlo pozitivno utjecale na Goru i Gorane. Dok smo sada svi pod prijetnjom globalizacije.
Jedan lik u Vašem romanu Kćeri magle kaže: ‘Presjekli su Goru kao mačem. Tito tamo, Enver ovamo, magla u sredini’. Možemo li kroz sudbinu Gore promatrati i historijske i političke izazove Balkana kao prostora na granici civilizacija i kontinenata?
– Da, istina je da je i Gora bila žrtva politike koja se odvijala preko leđa balkanskih naroda. Ova regija sa 29 sela, posebne duhovne i materijalne etnokulture, podijeljena je u tri države. Ali vjerujem da u evropskoj političkoj zbilji ideje i apetiti politika “velike Srbije”, “velike Grčke”, “velike Bugarske”, “velike Albanije” nemaju budućnost. Na dnevnom redu je “velika Evropa”. Bilo bi dobro da svaki narod, ulazeći u ujedinjenu Evropu, sačuva svoj kulturni identitet i duhovnu konstituciju. Isto tako i Gora.
Kroz Vaše romane publika iz nekadašnje Jugoslavije može da usporedi dva komunistička sistema. Mogu li čovjek i vlast ići zajedno kroz život u demokratiji?
– „Čak ni demokratija“, rekao je Churchill, „nije dobra, ali ne možemo naći ništa bolje od nje“. Vlast i čovjek oduvijek su teško koegzistirali, pogotovo u represivnim režimima. Uvijek, pa i sada, političari, da bi došli na vlast, od siromašnih traže glasove, od bogatih novac i obećavaju objema stranama da će štititi jedne od drugih. Prošlo stoljeće bilo je stoljeće države, a stoljeće u kojem živimo nastoji se učiniti stoljećem čovjeka. Da bi se to postiglo, potrebne su velike političke, ekonomske, strukturne i kulturne reforme. Bez njih, euroskepticizam bi osušio korijenje i grane našeg zajedničkog stabla.
Pitanje očuvanja identiteta je jedno od suštinskih pitanja vremena u kojem živimo. Kakvu ulogu Vaši romani imaju u očuvanju identiteta Gore i Gorana?
– Svako ko iole poznaje Goru, njenu historiju, njenu političku geografiju, a posebno njenu izvornu kulturu, prirodno se pita: kako su goranska kultura i jezik mogli opstati, iako nisu zapisani ni u jednoj knjizi, kada se nije učio ni u jednoj školi, nije emitiran na radiju ili televiziji? Živjela je i živi kroz hiljadugodišnju tradiciju i dobre običaje, kroz svoje pjesme, balade i legende. I danas se u mnogim goranskim selima djevojke svake večeri okupljaju ispred svojih kapija i pjevaju lirske pjesme kroz koje komuniciraju s momcima, pticama, zvijezdama i Mjesecom, iskazuju nebu i zemlji svoje želje i patnje, snove i životna razočaranja. Nosioci te kulture, tog identiteta nisu novine, radiji i televizije, nego sami Gorani. Bez njih bi Gora izumrla. Nadam se da sam sa tri romana Gorske sage (Kćeri magle, Dani slijepih miševa, Gora bez ptica) dao svoj skromni doprinos očuvanju tog identiteta.
