Kriminalna djela treba individuizirati, jer kolektivizacija pokreće mase, a kad se mase zapale suživot postaje naučna fantastika.
Profesor Ali Pajaziti predavač je na Univerzitetu jugoistočne Evrope u Tetovu (SEEU), gdje drži časove etičke sociologije i antropologije. Uz doktorat turskog Marmara univerziteta, objavio je više knjiga, te veliki broj naučnih radova koji su uvijek budili pažnju makedonske i regionalne javnosti. Povoda za razgovor je bezbroj.
• Profesore Pajaziti, pročitao sam više vaših naučnih radova, u kojim vrlo otvoreno razmatrate položaj Albanaca u raznim razdobljima Makedonije, uvijek naglašavajući da je vaša država multikulturalna zajednica i da jedino takva može funkcionirati. Kako bi ste danas opisali Makedoniju: multikulturalnim društvom u punom smislu te riječi i uz podršku države ili je zakon jedno, a život drugo?
- Slobodno možemo reći da je multikulturalizam prirodno stanje Makedonije, ona je jedan kulturni mozaik gdje se isprepliću elementi različitih civilizacijskih elemenata, gdje se susreću islam i kršćanstvo, Istok i Zapad, gdje vjekovima žive pripadnici raznih nacija i etničkih grupacija. Nažalost, poslije odlaska Otomanskog carstva, proces etnocentrističkih i raznih fobija obuhvatio je i ovo podneblje, pa su se tako politički subjekti, tj. vladari vremena potrudili da promijene to prirodno pluralno stanje, taj sistem identiteta koji ne žive sa emocijama ekskluzivizma, nego sa pozitivnom interakcijom. Makedoniziranje države u nacionalnom kontekstu je najveći problem današnje Makedonije, gdje većinska zajednica, bolje kazano politički establišment, želi krojiti jedan lebenswelt gdje će vladati jedan element: slavensko-pravoslavni.
• U naučnom radu "Multikulturalizam: nova vizija za budućnost Makedonije", detaljno opisujete načine tretiranja Albanaca, poručujući kako je na njima primjenjivana latinska poslovica: „Slušaj, gledaj i budi miran, ako želiš živjeti u miru!“ Kakav je danas položaj Albanaca u Makedoniji? Podsjećam Vas da ste jednom prilikom nazvali Albance "nigerima" Makedonije, kako rasisti u SAD-u pogrdno nazivaju crnce.
- Ovo ću ilustrirati jednim spotom najpopularnije makedonske rock-grupe Leb i Sol, "Skopje", gdje se profil Albanaca pokazuje kroz jednog starca koji usred urbane sredine, sa štapom u ruci, prelazeći pješački na zebri, “totalno se izgubi u akciji”. Znači da je Albanac ruralni čovjek, što ćemo oficijelno vidjeti u još frustriračkoj definiciji Enciklopedije Makedonske Akademije nauka i umjetnosti (2008), gdje se Albanci opisuju kao montanjeri, ljudi sa planine, maltene divljaci koji se sišli sa planine skoro, shudre govoreći brahmanističkim izrazima. Zatim naslovna strana jednog nedjeljnika: Crnac sa celesom (albanskom kapom), i pitanje: Koja je razlika između crnaca i Albanaca? Razlika je u tome što ovi drugi nemaju veze sa košarkom.
• Opširno pišete o diskriminaciji. Jedna od vaših teza je da su ulice u dominantno albanskim sredinama nosila imena makedonskih i slavenskih ličnosti. Slično je bilo i u Sarajevu i BiH prije rata. Na primjer ulice i parkovi u većinski muslimanskom Starom gradu su nosili imena srbijanskih Miloša Obilića, cara Dušana, raznih vojvoda. U Sarajevu su ulice promijenjene, nekada se išlo i u drugu krajnost, izbacajući sve redom. Kakva je situacija u Makedoniji nakon Ohridskog mirovnog sporazuma? Da li su Albanci dobili svoje ulice?
- Albanci su imali ulice komunjara, sluga sistema, u minornom broju, ali apsolutna većina je bila slavenska. U sredinama sa 100 posto Albanaca, ulice su bile nazvane po makedonskim ikonama, kao Ilindenska, Blagoja Toska, Druga Makedonska Brigada, Cvetan Dimov, Slavej Planina, H. Todorovski Karpos itd. U zadnje vrijeme velika se buka digla oko promjena imena četiri škole u opštini Čair, u kojima uče albanska djeca a škole se zovu "Cvetan Dimov", "Rajko Žinzifov", "Јane Sandanski" i "Нikola Valcarov". Možete samo zamisliti kakav je to apsurd. U mjestu gdje ja živim ime škole do prije nekoliko godina bilo je “Boris Kidrić”. I za ove četiri škole, bilo je velikih reakcija u javnosti, kao da se radi o nečemu iracionalnome. Demografija govori po sebi. Dali bi u Strumici bilo prihvaćeno da neka institucija nosi ime nekog albanskog velikana, kao na pr "Sami Frashëri"?
• U jednom članku pišete kako su vrlo vidljiva dva lica Skoplja: albanski opisujete kao geto (bez infrastrukture i kulturnih sadržaja), a makedonski moderan i opskrbljen sadržajem kojeg trebaju građani. Da li se ta slika u posljednje vrijeme išta promijenila? Da li su se ta 'dva Skoplja' približila jedan drugom?
- Ideja i utopija kreatora novog modernog Skoplja poslije zemljotresa 1963. godine, Japanca Kenzo Tange bila je otvoreni, racionalni i egalitarski grad (UN, 1963), fleksibilan most civilizarajućeg aparata, a danas imamo dva suprotna lica ovog grada, teneke mahallesi, kvart plehova, Gazi Baba, Serava, i ultramoderan grad, dva Skoplja koji dijeli Kameni most, koga poznati filozof Muhić zove čudom, a Vardar drugim Bosforom. Danas je Skoplje simbol podijeljenog i nefunkcionalnog grada. Projekt “Skoplje 2014”je mononacionalan, za koji će u doba recesije bit potrošeno oko 300 miliona eura svih građana još više pravi negativnom ovu diferencijaciju grada koji neki zovu l’ombelico del mondo (pupak svijeta). Tomislav Osmanli, poznati intelektualac nazvao je ovu varijantu Skoplja “ukradeni grad”, a publicista Gelevski govori o "arhitorturi i grobarizaciji". Sve je ovo rezultat jednog delirium tremensa i "barok-burek nacionalizma".
• Profesore Pajaziti, ako sam dobro shvatio iz vaših publikovanih radova, pišete kako je pokušaj stvaranja "pravoslavne Makedonije" bio uvod u sukob 2001. godine. To potkrepljujete postavljanjem križeva na sat-kule u Bitoli i Prilepu, te dizanje 67-metarskog "Millennium križa"na Vodnu, izgrađenog državnim, odnosno novcem građana svih konfesija. Sa druge strane, da li Albanci prihvataju Makedoniju svojom domovinom?
- Ne, to je samo jedna dimenzija koja je dovela do konflikta, postojao je i vrlo duboki interetnički jaz (gap), ekonomska, edukativna diskriminacija itd. Ne govorim o stvaranju pravoslavne Makedonije nego o pokušaju teokratizacije i religiocentrističkih tendencija oko pravoslavlja, predstavljanja kršćanstva kao dominantnog elementa social engineeringa, počevši od banknota, državne TV (MTV1), promotivnih spotova (Mančevski, Macedonia Timeless), Milenijumski Križ, defiliranja sveštenika kod postavljanja kamena temeljaca ili otvaranje novih državnih institucija, pokušaj izgradnje crkve na Skopskoj tvrđavi.
Albanci prihvaćaju Makedoniju kao svoju domovinu pod uvjetom da ona bude konstrukcija koja radi istomjerno za sve građane, kao građansku državu, a ne nacionalnu državu Makedonaca, gdje su drugi samo dekor bez koga se može. Albanci u ovoj državi investiraju godišnje oko 700 milijuna eura iz inozemstva, što je melem na ranu u ovoj predugoj tranziciji. Oni žele da državni aparat bude na ekvidistancu za sve, da aplicira meritokraciju, a ne nacionalni ključ, da se država obamizira, da i Albanac može postati predsjednikom, premijerom, što je, nažalost, po trenutačnoj percepciji skoro nemoguće.
• U članku "Između multikulturalizma i kulturno-vjerske prevlasti", naglašavate da je Makedonija multikulturalno društvo i da svi umjetni i nebalansirani pokušaji ne mogu promijeniti prirodnu sliku o ovom okruženju, gdje „islam je organska i ključna komponenta.“ Kakav je danas općenito položaj islama u Makedoniji?
- Danas u Makedoniji neoficijelno živi oko milion muslimana, zajednica koju sačinjavaju Albanci, Turci, Torbeši, Bošnjaci, Romi... Gledano sa pozicije sociologije religije, muslimani Makedonije su najtradicionalna skupina na Balkanu, koja se drži tradicionalne otomanske linije islama, normalno, s primjesama novih vjerskih pokreta. Islam se oficijelno spominje u 19. članu Ustava, ali je diskriminiran u odnosu na pravoslavlje i po načinu kako se on spominje. Država de facto protežira pravoslavlje, osobito sada kad je na vlasti iliberalna politika desničarske VMRO-DPMNE. I povrh svega, muslimani uspijevaju ispoljiti svoj vjerski entuzijazam kroz izgradnju vjerskih objekata, objavljivanje knjiga, organizovanje raznih manifestacija, od ceremonija do naučnih simpozija. Nažalost, u ovom pravcu Islamska zajednica izostaje iz građanske inicijative. Možete zamisliti - kod nas ima privatnih izdavačkih kuća koje su izdale preko 600 naslova (među njima Hamidullah, Attas, Davutoglu, S.H. Nasr, Kardavi) a IZ-ov total ne prelazi ni pet posto ovoga, i to osnovna literatura (ilmihal, takvim i poneka knjiga).
• Policija Makedonije je optužila „radikalne islamiste“ za ubistvo pet Makedonaca, ocijenivši to terorizmom i povezavši sve sa Pakistanom, Afganistanom i talibanima, te učešćem Makedonije u operacijama NATO-a. Na protestima je odgovoreno: "Mi smo muslimani, nismo teroristi." Vaš pogled na ovu cjelokupnu situaciju: može li eskalirati i koje poteze smatrate najprimjerenijim za smirivanje tenzija.
- Nažalost, vlada RM bavi se sa generiranjem nekakvog ekstremizma na ovim prostorima, govoreći o vehabizmu, ekstremnom i radikalnom islamu, koristeći nomenklaturu koja etiketira ovdašnje muslimane kao zajednicu. Ministrica unutrašnjih poslova napravila jedan gaf koji u normalnim uslovima se ne tolerira. Opisala je ljude koji su bili privedeni kao sumljivi za gnusni čin ekzekucije petoro Skopljanaca kao "radikalne islamiste", ne uzevši uopće u obzir presumpciju nevinosti, neprikosnoveni univerzalni pravni princip. I sve se to kotrljalo oko nekakvog islama opasnog po društvo, i onda ispadne najkritičnija slika: antagonizmi sa etničkog prelaze u religijske vode, što je vrlo, vrlo opasno i u lokalnom i u globalnom kontekstu. Makedonija je mala država da importira jedan kompliciran fenomen kao što je globalni terorizam, rekao je nedavno jedan poznati politički analitičar (N. Malici). Tenzije se mogu smiriti ako funkcioniše pravna država, da se zločin smatra nenacionalnim i da se ne daje religiozna konotacija. Kriminalna djela se trebaju individuizirati, a ne kolektivizirati jer to pokreće mase, a kad se mase zapale tade, kohezija i suživot postaju naučna fantastika.
Izvor: Al Jazeera
