Najmanje što Ujedinjeni narodi mogu uraditi 20 godina nakon genocida u 'zaštićenoj zoni' jest definirati ga i osuditi.
Pobjeda nad nacizmom i fašizmom u Drugom svjetskom ratu bila je pretpostavka za izgradnju nove političke infrastrukture, koja je trebala osigurati trajan mir. U krivičnom su pravu prirodna prava dobila prioritet pred pozitivnima, čime je omogućeno veliko suđenje nacističkim zločincima u Nuernberškim procesima, a česta obrana pred tim sudištem, kako su zločinci samo "vršili svoju dužnost" i "poštivali zakone", kojima su genocid i holokaust bili regulirani, zahvaljujući povratku prirodnim pravima, postala je besmislenom.
U poslijeratnoj Njemačkoj, podijeljenoj na četiri okupacijske zone, najprije je trebalo provesti denacifikaciju - suočavanje građana sa zločinima što ih je počinio nacistički režim. Oni koji su Njemačkoj željeli dobro, prije svega snage Sjedinjenih Američkih Država, u svojoj su okupacijskoj zoni dosljedno provodile denacifikaciju, a u ruskoj okupacijskoj zoni ona je posve izostala. U toj zoni, koja je postala "Istočnom Njemačkom", denacifikacija je svedena na tvrdnju kako su nacisti bili zapravo oni u Zapadnoj, kapitalističkoj Njemačkoj.
Najčvršće mirovne institucije izgrađene su u Zapadnoj Europi. Paralelno su se odvijala dva procesa: proces ekonomske integracije i političke standardizacije. Standardizaciju političkih institucija i izgradnju demokratske kulture predvodio je Europski pokret, prije svega posredstvom institucije koju je stvorila - Parlamentarna skupštine Vijeća Europe. Ona je izgrađivala standarde zaštite individualnih i kolektivnih ljudskih prava i demokratske procedure, što je trebalo biti garancija da se više ne bi moglo dogoditi da neka urotnička protudemokratska skupina, frakcija, formalno demokratskom procedurom ovlada svim izvodima političke moći u nekoj zemlji, kao što se to zbilo 1922. godine u Italiji, odnosno 1933. godine u Njemačkoj.
Istovremeno, od Schumanove deklaracije od 9. svibnja 1950. godine, europske privrede tako se integriraju da, zahvaljujući mehanizmima razvijenima u Europskoj uniji za ugljen i čelik, Europske ekonomske zajednice i Europske unije, niti jedna država u tom savezu ne može koncentrirati tešku industriju koja bi omogućila ratnu proizvodnju, potrebnu za neki novi rat u Europi.
Ranjivi ostali na marginama
Problem s Europskom unijom i drugim institucijama europske integracije danas je samo jedan - Europljani mir uzimaju zdravo za gotovo, a dvije temeljne svrhe EU-a: osiguranje mira i sprečavanje gladi za srce europskog kontinenta, tako su davno ostvarene vrijednosti da ih se više nitko niti ne sjeća. Značenje propusta u denacifikaciji Njemačke osjetilo se tek nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja države, kad se u političkom životu, doduše na njegovim marginama, pojavio pomalo zaboravljeni desni radikalizam.
Najveći problem Europske unije danas, barem kad je riječ o njenoj zajedničkoj politici proširenja, upravo je to što su Europljani zaboravili svrhu europske integracije. Da nije tako, ne bi se dogodilo da dvije posebno ranjive države, Bosna i Hercegovina i Makedonija, ostanu posve na marginama zajedničke politike proširenja, a da više od sedam godina nakon proglašenja neovisnosti Kosova još nema jasne slike o integracijskoj perspektivi te zemlje.
Disfunkciju europskih institucija mirovne arhitekture, nastalih nakon Drugoga svjetskog rata, nažalost, ne kompenzira niti globalna institucija koja je trebala osigurati komunikaciju u bipolarnom ili multipolarnom svijetu - organizacija Ujedinjenih naroda.
Iako su u Bosni i Hercegovini predstavnici UN-a bili prisutni prije početka agresije režima Slobodana Miloševića na tu zemlju, to nije spriječilo agresiju, a svi procesi uspostavljanja i održavanja mira pokazali su se neuspješnima. Najgora mrlja, koju će nakon rata u Bosni i Hercegovini sustav UN-a zauvijek nositi, jest genocid u Srebrenici, koja je trebala biti UN-ova zaštićena zona, a postala je mjestom "industrijaliziranog ubijanja".
Osim predumišljaja, organiziranost i industrijska forma zločina, njegova pripremljenost i razrađenost, pa onda i brojne radnje radi njegova zatajivanja i prikrivanja, obilježja su genocida. Upravo po tome se genocid razlikuje od "običnoga" etničkog čišćenja nekog prostora.
Denacifikacija i defašizacija
Industrijsku formu zločinu u Srebrenici nisu, naravno, mogli dati samo zločinački politički vrh paradržave na teritoriju Bosne i Hercegovine, niti paravojska predvođena brutalnim, ali neukim tipovima poput Ratka Mladića, nesposobnima artikulirati nekoliko suvislih rečenica, a kamoli organizirati konzistentan sistem, a sistem genocida u Srebrenici bio je baš takav. Budući da UN nije spriječio niti organiziranje genocida u Srebrenici, niti ozbiljno razmotrio do koje je mjere Miloševićev režim odgovoran za organizaciju tog genocida (utvrđeno je samo da ga nije spriječio, a mogao je, te da ga nije kaznio, a znao je za njeg i počinitelji su mu bili u dosegu). Najmanje što 20 godina nakon genocida, koji se dogodio u zoni UN-ove odgovornosti, ta institucija može napraviti definiranje je genocida, njegova osuda i identificiranje počinitelja.
Rusija je, međutim, odlučila napraviti Srbiji jednako zlo kakvo je učinila dijelu Njemačke, koji je do kraja osamdesetih držala pod neformalnom, ali stvarnom okupacijom: onemogućiti suočavanje te države s vlastitom prošlošću. Administracija u Beogradu grčevito se odupirala svakoj pomisli da se u Vijeću sigurnosti UN-a srebrenički genocid nazove pravim imenom i na kraju je pridobila Rusiju da poništi efekt činjenice da je u Vijeću sigurnosti uspostavljena dvotrećinska većina u korist rezolucije o genocidu u Srebrenici, što ju je pripremila britanska diplomacija.
Pomirenje, kakvo je nakon Drugoga svjetskog rata uspostavljeno samo u Zapadnoj, ali ne i u Istočnoj Europi, bilo je moguće jer se zasnivalo na procesima denacifikacije i defašizacije, na suočavanju građana i političara sa zločinima u nedavnoj prošlosti počinjenima "u njihovo ime". Za razliku od Zapada, koji je svoj demokratski razvitak temeljio na suočavanju s prošlošću, na Istoku su zločini "zaboravljeni i potisnuti", pa je ponegdje ostalo pitanje samo kad će se potisnuti rat nastaviti, kao da nije ni završio.
Upravo taj koncept Rusija sada nudi Bosni i Hercegovini, a Beograd ga glasno promovira. Naravno, uz Dodikovu "pratnju". Prema toj logici, nikad obavljeno suočavanje s prošlošću, pa i s činjenicom da je režim na Palama proveo industrijski način ubijanja bošnjačkog stanovništva, dakle genocid, a da Miloševićev režim u Beogradu to nije spriječio, zaustavio ili barem naknadno kaznio, narušava "proces pomirenja u regiji", a kao matrica pomirenja nudi se obrazac: "svi smo jednako krivi i svatko se mora pokajati za zločine svojih".
Institucionalizirano sjećanje
U ime te logike Moskva stavlja veto na rezoluciju o genocidu u Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a, a Beograd slavi "svoju veliku političku pobjedu", u savezu s "braćom Rusima".
Odluka Beograda da se u ovom pitanju obrati Moskvi za pomoć govori da Srbija niti danas ne razumije da je Europska unija, za članstvo za koje se službeni Beograd deklarativno zalaže, institut politike izgradnje mira, a da se u važnom trenutku, kad je trebao biti usvojen dokument koji bi doprinio poratnom suočavanju s prošlošću, opredijelila za politički savez s onima koji su uvijek opstruirali izgradnju demokratskih sustava, zasnovanih na vladavini prava i političkoj praksi suočavanja s vlastitom prošlošću.
Rusija danas misli da je jaka i da može u globalnom sustavu raditi ono što nije mogla u vrijeme Miloševićeva režima i UN-ovih sankcija Srbiji zbog serije agresija na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo.
Sada valja vidjeti postoji li u Europskoj uniji institucionalizirano sjećanje na to da je Unija nastala kao dio mirovne arhitekture, a da Srbija slavi veto Rusije, usmjeren protiv stabilnoga i održivog mira u državi na europskom rubu, koja je obuhvaćena zajedničkom europskom politikom proširenja. Nastranu sve mane Bosne i Hercegovine, ali ona jest definirana kao potencijalni kandidat za članstvo u EU.
S druge strane, Srbija je kandidat koji bi trebao otvoriti pregovore o članstvu, a zaziva Rusiju da opstruira stabilizaciju mira u Bosni i Hercegovini i onda slavi "rusku pobjedu" u protumirovnoj ofanzivi u Vijeću sigurnosti UN-a.
Kolikogod proces europeizacije Srbije bio važan za trajnu stabilnost Balkana, čini se da je ova "rusko-srpska pobjeda" golem cinizam. Još veći će biti dolazak premijera Srbije Aleksandra Vučića u Srebrenicu nakon ovoga njujorškog "trijumfa" nad institucijama za konsolidaciju mira, stvorenima nakon Drugoga svjetskog rata.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
