Zašto pominjem svoju historiju? Pa, zato što je nemoguće da sam ja kao dijete od 11 ili 14 godina znala ono što svi tvrde da nisu znali! Pa, kako je moguće da nisu znali šta su prevozili autobusi loznički i šabački kad sam to i ja znala?! Zar sam samo ja znala da Drinom plutaju leševi i da se pecaju dijelovi ljudskih tijela? Pa, i ako ima neko ko nije znao, zar je mogao da ne čuje detonacije i rafale i ne osjeti kako se tlo trese pod nogama? Nije moguće. Svi su znali i svi ćute...
Čini mi se da Srebrenicu još samo aveti posjećuju i da samo aveti u njoj borave. Grad duhova. Jedva da ima poneki trag života. Nisam očekivala bosanski Menhetn na nekadašnjem ratištu, ali nisam očekivala ni da su kuće još uvijek razrušene, izbušene, spaljene. Nisam vjerovala da kuća bez dva zida može da stoji, da se nije srušila. To sam samo u filmu viđala. Nekako se protivi elementarnim zakonima fizike. Zakone razuma da ne pominjem, razum je davno napustio ove prostore. O ratu u Bosni sam znala dosta za pojmove osobe koja je imala 11 godina kad je isti počeo i 15 kad se desila Srebrenica. Nisu me obaviještavali Slobini ni Tadićevi mediji već usmena predanja preživelih i, naravno, moje dragocjene knjige. Ali jedno je teorija, a nešto sasvim drugo kad sve to vidiš u praksi. Da mi nisu rekli, otišla bih uvjerena da tamo ljudi više nema. Prosto mi djeluje nevjerovatno da bi neko mogao da živi tamo. Nekako mi riječ ‘živjeti’ zvuči apsurdno, možda prije ‘obitavati’. Pomislio bi čovjek da poslije tako užasnog zločina cio svijet stane, da nije moguće da svijet ide dalje, da i same zvijezde prestanu da sijaju, da se sve smrzne od užasa. Ali ne.
Kao omađijana čitam danas komentare tzv. građana ove bjede od države, onih što prate B92 i smatraju se demokratama. To je da plačeš. Daleko bolje podnosim Obraz i slične pojave od ovog elitističkog šljama. Fašisti iz fotelje, tzv. pristojan svijet što nas je u petak posmatrao nemo dok smo prolazile Obilićevim vencem. Tako bi nas isto nemo posmatrali i da su nas gospoda u uniformama sprovodila na streljanje. Kao što su isto tako posmatrali mirno, sve ispijajući svoje kafice, dok su nas tukli na gay prajdu. Sad sam sigurna da su isto tako mirno posmatrali dok je ubijana Srebrenica. E, ti Pristojni Građani su kudikamo gori od onih parolaša na Trgu. Ti čistunci i demokrate. Ti koji stalno, vijekovima, ćute. Čini mi se da je upravo pristojnost ono što ubija. Nije me moj otac nasilnik toliko unakazio koliko me je dotuklo ćutanje Pristojnih. Tih mediokriteta palanačkih. Možda zvuči grubo, ali isto tako mi se čini da sve presude Haškog suda, taman i da Ratka Mladića objese na sred Srebrenice, neće tim ljudima značiti onoliko koliko bi im značilo da Srbija prizna zločin. Ona zlokobna tišina ih ubija svake godine iznova, kako one već ubijene tako i one žive, i tako već 14 godina. Tamo gdje treba da se čuju krici njih nema, ostala je samo tišina. Ta tišina je ono sto je poražavajuće. Gotovo da je strašnija od samog zločina. Sve vrijeme se pitam kako je moguće. Kako je moguće da se u Srbiji mirno spava.
Neizbježno je bilo da se prisjetim gdje sam ja bila tih godina. Kao što znaš, iz tih sam krajeva, isuviše blizu tih užasa. Loznica je na samo 90 minuta od Srebrenice. Imala sam rodbinu u Bratuncu, dolazile su nam reke izbjeglica, mnogi su spas pronašli u kući moga strica. Sa mnom u razredu je bilo puno izbjegle djece. Moj stric, rođeni brat mog oca, je pecao svako jutro u Drini i znam šta je Drina nosila. Svi su znali i svi znaju šta je Drina nosila. Čini mi se da smo mogli da čujemo svaki metak ispaljen preko Drine. Svi su imali rodbinu i prijatelje preko Drine. Mi nismo putovali u Beograd već u Zvornik na razne događaje. Zvornik je udaljen pola sata od mog sela, Beograd skoro tri sata. Kad se tamo pucalo ja sam uglavnom bila u školi. Često se sve treslo od siline detonacija. Sa prozora moje sobe se vidi Bosna. Svake večeri bismo moja sestra i ja stajale pored njega i gledale Bosnu. Gledale smo svijetla. Ako je bilo svijetla čuo bi se uzdah olakšanja. A najčešće svijetla nije bilo.
Sjećam se da je jedina osoba s kojom sam se razumijela tokom srednje škole bila djevojčica iz Sekovića, izbjeglica. Nju su smatrali čudnom i mračnom, a mene istom takvom zato što se ne razdvajam od nje. Pisala mi je turobne pjesme, govorila o samoubistvu i jedina razumijela zašto volim Nirvanu, a da nikad ništa nisam morala da joj objašnjavam. Još čuvam dvije njene pjesme kao najveću dragocenost. To je djevojka koju nikad nisam vidjela da se smije.
Zašto pominjem svoju historiju? Pa, zato što je nemoguće da sam ja kao dijete od 11 ili 14 godina znala ono što svi tvrde da nisu znali! Pa, kako je moguće da nisu znali šta su prevozili autobusi loznički i šabački kad sam to i ja znala?! Zar sam samo ja znala da Drinom plutaju leševi i da se pecaju dijelovi ljudskih tijela? Pa, i ako ima neko ko nije znao, zar je mogao da ne čuje detonacije i rafale i ne oseti kako se tlo trese pod nogama? Nije moguće. Svi su znali i svi ćute.
Bosna je prelijepa, bar ono malo što sam uspjela da vidim. One planine, brda, drveće, rijeke, vazduh…. Još od Sarajeva dosadih svima pričajući o ljepoti Bosne. I njenoj tragediji. Mislila sam da Sarajevo izgleda čemerno, ali me Srebrenica demantovala. Kad mi je konobar u lokalnom kafiću rekao da ne služe tursku kafu već samo eKspreso, došlo mi je da ga pljunem. Zna li on gdje živi? Kako može da spava na mjestu zločina?
Sve se nešto tešim da ovi nemi likovi po Beogradu (ne kažem po Srbiji, jer nema Srbije van Beograda) pričaju gluposti zato što nisu videli onaj horor. A istovremeno se plašim da bi ostali isti takvi i da su ga videli. Tako sam u situaciji u kojoj više poštujem fašiste koji me/nas otvoreno mrze od onih Finih i Pristojnih Građana koji nemaju dovoljno ni hrabrosti niti pameti da iskažu čak ni poslovičnu neudobnost ako za više od toga nisu sposobnosti.
Postala sam opsjednuta Bosnom. Prelistavam sve što nađem na netu i u knjigama. Hoću da znam svaki detalj koji je moguće saznati. Hoću da se podsjetim. A kad sam se vraćala iz Srebrenice, prolazeći mojim rodnim gradom, obuzela me je potreba da odem tamo. Moram da odem tamo, da vidim sve te ljude, da vidim drugarice iz škole, da se uvjerim da su i dalje ljudi. Nemoguće da su svi zaboravili, nemoguće da niko ništa ne zna, da su svi sve relativizovali. Nemoguće da ni tamo više nema ljudi.
Svaki put kad prelazim Gazelu i kad ugledam svijetla Beograda pomislim koliko volim ovaj grad. Vjerovatno zato što nisam vidjela nijedan drugi grad bar po veličini sličan Beogradu. Pričam u Srebrenici sa Eminom o Sarajevu i njenoj želji da vidi Beograd i njegov famozni noćni život, kaže da ne može ni da zamisli kako izgleda grad sa dva miliona stanovnika. Uhvatim sebe kako se topim od sreće, jer eto jedna djevojka iz Sarajeva želi da upozna moj grad, a onda me obuzme tuga, jer taj grad ne želi da upozna Eminu.
Znaš, kad sam se vraćala iz Sarajeva, prolazim tramvajem Nemanjinom, gledam one sive zgrade i namrgođene, bjesne ljude pored mene. Oni već u četiri sata ujutru mrze cio svijet, čovječe. I onda shvatim. Beograd je ružan zato što ima prljavu savjest. I oni to znaju.
Kao omađijana čitam danas komentare tzv. građana ove bjede od države, onih što prate B92 i smatraju se demokratama. To je da plačeš. Daleko bolje podnosim Obraz i slične pojave od ovog elitističkog šljama. Fašisti iz fotelje, tzv. pristojan svijet što nas je u petak posmatrao nemo dok smo prolazile Obilićevim vencem. Tako bi nas isto nemo posmatrali i da su nas gospoda u uniformama sprovodila na streljanje. Kao što su isto tako posmatrali mirno, sve ispijajući svoje kafice, dok su nas tukli na gay prajdu. Sad sam sigurna da su isto tako mirno posmatrali dok je ubijana Srebrenica. E, ti Pristojni Građani su kudikamo gori od onih parolaša na Trgu. Ti čistunci i demokrate. Ti koji stalno, vijekovima, ćute. Čini mi se da je upravo pristojnost ono što ubija. Nije me moj otac nasilnik toliko unakazio koliko me je dotuklo ćutanje Pristojnih. Tih mediokriteta palanačkih. Možda zvuči grubo, ali isto tako mi se čini da sve presude Haškog suda, taman i da Ratka Mladića objese na sred Srebrenice, neće tim ljudima značiti onoliko koliko bi im značilo da Srbija prizna zločin. Ona zlokobna tišina ih ubija svake godine iznova, kako one već ubijene tako i one žive, i tako već 14 godina. Tamo gdje treba da se čuju krici njih nema, ostala je samo tišina. Ta tišina je ono sto je poražavajuće. Gotovo da je strašnija od samog zločina. Sve vrijeme se pitam kako je moguće. Kako je moguće da se u Srbiji mirno spava.
Neizbježno je bilo da se prisjetim gdje sam ja bila tih godina. Kao što znaš, iz tih sam krajeva, isuviše blizu tih užasa. Loznica je na samo 90 minuta od Srebrenice. Imala sam rodbinu u Bratuncu, dolazile su nam reke izbjeglica, mnogi su spas pronašli u kući moga strica. Sa mnom u razredu je bilo puno izbjegle djece. Moj stric, rođeni brat mog oca, je pecao svako jutro u Drini i znam šta je Drina nosila. Svi su znali i svi znaju šta je Drina nosila. Čini mi se da smo mogli da čujemo svaki metak ispaljen preko Drine. Svi su imali rodbinu i prijatelje preko Drine. Mi nismo putovali u Beograd već u Zvornik na razne događaje. Zvornik je udaljen pola sata od mog sela, Beograd skoro tri sata. Kad se tamo pucalo ja sam uglavnom bila u školi. Često se sve treslo od siline detonacija. Sa prozora moje sobe se vidi Bosna. Svake večeri bismo moja sestra i ja stajale pored njega i gledale Bosnu. Gledale smo svijetla. Ako je bilo svijetla čuo bi se uzdah olakšanja. A najčešće svijetla nije bilo.
Sjećam se da je jedina osoba s kojom sam se razumijela tokom srednje škole bila djevojčica iz Sekovića, izbjeglica. Nju su smatrali čudnom i mračnom, a mene istom takvom zato što se ne razdvajam od nje. Pisala mi je turobne pjesme, govorila o samoubistvu i jedina razumijela zašto volim Nirvanu, a da nikad ništa nisam morala da joj objašnjavam. Još čuvam dvije njene pjesme kao najveću dragocenost. To je djevojka koju nikad nisam vidjela da se smije.
Zašto pominjem svoju historiju? Pa, zato što je nemoguće da sam ja kao dijete od 11 ili 14 godina znala ono što svi tvrde da nisu znali! Pa, kako je moguće da nisu znali šta su prevozili autobusi loznički i šabački kad sam to i ja znala?! Zar sam samo ja znala da Drinom plutaju leševi i da se pecaju dijelovi ljudskih tijela? Pa, i ako ima neko ko nije znao, zar je mogao da ne čuje detonacije i rafale i ne oseti kako se tlo trese pod nogama? Nije moguće. Svi su znali i svi ćute.
Bosna je prelijepa, bar ono malo što sam uspjela da vidim. One planine, brda, drveće, rijeke, vazduh…. Još od Sarajeva dosadih svima pričajući o ljepoti Bosne. I njenoj tragediji. Mislila sam da Sarajevo izgleda čemerno, ali me Srebrenica demantovala. Kad mi je konobar u lokalnom kafiću rekao da ne služe tursku kafu već samo eKspreso, došlo mi je da ga pljunem. Zna li on gdje živi? Kako može da spava na mjestu zločina?
Sve se nešto tešim da ovi nemi likovi po Beogradu (ne kažem po Srbiji, jer nema Srbije van Beograda) pričaju gluposti zato što nisu videli onaj horor. A istovremeno se plašim da bi ostali isti takvi i da su ga videli. Tako sam u situaciji u kojoj više poštujem fašiste koji me/nas otvoreno mrze od onih Finih i Pristojnih Građana koji nemaju dovoljno ni hrabrosti niti pameti da iskažu čak ni poslovičnu neudobnost ako za više od toga nisu sposobnosti.
Postala sam opsjednuta Bosnom. Prelistavam sve što nađem na netu i u knjigama. Hoću da znam svaki detalj koji je moguće saznati. Hoću da se podsjetim. A kad sam se vraćala iz Srebrenice, prolazeći mojim rodnim gradom, obuzela me je potreba da odem tamo. Moram da odem tamo, da vidim sve te ljude, da vidim drugarice iz škole, da se uvjerim da su i dalje ljudi. Nemoguće da su svi zaboravili, nemoguće da niko ništa ne zna, da su svi sve relativizovali. Nemoguće da ni tamo više nema ljudi.
Svaki put kad prelazim Gazelu i kad ugledam svijetla Beograda pomislim koliko volim ovaj grad. Vjerovatno zato što nisam vidjela nijedan drugi grad bar po veličini sličan Beogradu. Pričam u Srebrenici sa Eminom o Sarajevu i njenoj želji da vidi Beograd i njegov famozni noćni život, kaže da ne može ni da zamisli kako izgleda grad sa dva miliona stanovnika. Uhvatim sebe kako se topim od sreće, jer eto jedna djevojka iz Sarajeva želi da upozna moj grad, a onda me obuzme tuga, jer taj grad ne želi da upozna Eminu.
Znaš, kad sam se vraćala iz Sarajeva, prolazim tramvajem Nemanjinom, gledam one sive zgrade i namrgođene, bjesne ljude pored mene. Oni već u četiri sata ujutru mrze cio svijet, čovječe. I onda shvatim. Beograd je ružan zato što ima prljavu savjest. I oni to znaju.
