Zašto se odricati prava na zločinački kontinuitet i isplaćivati novac Albancima za nešto što je bilo legitimni interes države, koja je, naravno, i njihova. Pogotovu kad ih progna u susjedne, ako već mogu da hodaju... Evropa samo traži, ovo i ono, dotle došlo, da plaćamo konzerve što ih neko utopio, ili ih vojska pojela, da ne idu gladni u progon, pljačku, ubijanje civila, zakopavanje i prekopavanje primarnih grobnica... I, umjesto da sudski čuvamo kontinuitet, čak i Ustavni sud tvrdi da nešto dugujemo, na svetoj srpskoj zemlji. Taj što je opljačkao magacin, pa prodao tuđe, častan je oficir, svi ga znamo. Vanredno unapređivan. I odlikovan. Naše malo je njemu sve.
Država Srbija je, preko svoje naoružane formacije koja se tokom rata na Kosovu zvala Vojska Jugoslavije, opljačkala kompaniju "Buçaj", otevši joj iz magacina u Sportsko-poslovnom centru "Boro i Ramiz" u Prištini prehrambenu robu u vrijednosti od 2,47 miliona dinara, a Ustavni sud Srbije odlučio je da država obešteti ovu trgovinsku kuću iznosom od 32,47 miliona dinara. Do ovog se iznosa došlo uračunavanjem kamate od juna 1999. Presuda koja znači tek komadić pravde za bezumno haranje srbijanskih bezbjednosnih snaga na Kosovu izazvala je pavlovljevske reflekse u patriotskim utrobama diljem Srbije; naglašavaju pravovjerni Srbi da je presudio srpski sud protiv srpske vojske, da je Albance zastupao Srbin (pripadnik te Vojske, kaže "Blic", valjda po logici da smo svi jedna armija, čak i oni koji nisu ubijali, silovali, palili, pljačkali po Kosovu). Nije kraj, firma "Buçaj" je, po riječima Hashima Thaçija, "među onima koje su najviše dale kosovskoj privredi". Umjesto da je spalimo, imamo posla sa izdajom, koja pravazilazi okvire uobičajene i u Srbiji.
A sve je počelo unekoliko neobično, u kampanji progona Albanaca bilo je najnormalnije da im se zaplijeni ono što im ionako neće više biti potrebno, ali u slučaju "Buçaj" izdate su potvrde. Pokrenuvši tužbu protiv Srbije, kompanija "Buçaj" tvrdila je, naravno utemeljeno, da nije riječ o javnom interesu, već o ratnom plenu i povredi imovinskih prava pripadnika albanske manjine. Firma je zahtjevala devet miliona dinara, ali je Trgovinski sud u Nišu 2007. odbacio zahtjev navodeći da je potraživanje zastarelo, budući da je rok za podnošenje zahtjeva za naknadu štete bio tri godine.
Diskriminacija Šiptara je oksimoron
U međuvremenu, a to tek treba da bude predmet interesovanja pravosuđa (možda će i biti), neko je robu prodao i dobro zaradio, ali, kao što je i dio ovdašnjeg običajnog prava, ratni kriminal plaćaju svi.
Navodno je, međutim, roba kompanije oduzeta u skladu sa uredbom tadašnje SRJ kojom su građani bili u obavezi da za potrebe odbrane zemlje predaju skladišta hrane. Država nije kriva, ponajmanje Ministarstvo odbrane, za ratnu poharu, presudili su i Viši trgovinski i Vrhovni sud. Kompanija "Buçaj" dobila je proces pred Ustavnim sudom Srbije u martu 2011, kada je priznata povreda prava na imovinu i načela zabrane diskriminacije manjina. Svašta, diskriminisali smo Šiptare, djeluje kao cirkus.
Presuda Trgovinskog suda preinačena je, na taj način, presudom Privrednog apelacionog suda u jesen 2013. Konačno, prije mjesec dana, ovaj sud je izdao rješenje o naplati novca sa računa Vojne ustanove "Dedinje".
Ali, neće oni moći više tako, tvrdi ministar odbrane Bratislav Gašić. Oslanjajući se na vlastiti urođeni osjećaj za pravdu i pravičnost, po dikciji progona nesrpskih građana Srbije, srećnih što su preživjeli, ministar se žali da njegovo ministarstvo, "od kazni i sudskih sporova iz perioda od 2000. do 2012. ne može da digne glavu". "Vojska je 2011. i 2012. godine isplatila po 2,5 milijarde u te svrhe, 2013. 1,4 milijardu i 2014. 650 miliona dinara. Smanjujemo to, konačno, zato što pravnici u Vojsci više ne mogu da se ponašaju po sistemu 'Ima vojska para, nema veze!', rekao je za "Blic" ministar Gašić.
Zna čovek šta priča, čak i kada nije u njegovoj nadležnosti. Jasno je da ne želi da se pravnici drže zakona k'o pijan plota, nego treba da brane vojni budžet od zahtjeva za obeštećenjem, zbog nekakvih ubistava, paljevina, pljačke. Zašto se odricati prava na zločinački kontinuitet i isplaćivati novac Albancima za nešto što je bilo legitimni interes države, koja je, naravno, i njihova. Pogotovu kad ih progna u susjedne, ako već mogu da hodaju.
Ko kaže da su te tukli
Ne može ministar vojni da misli o suočenju s prošlošću, dok se suočava sa neizvesnom današnjicom, opstankom na vlasti, optužbama za korupciju i zabetonirani "mig 21" usred rodnog grada, o tome neka misle drugi. A neće niko. Evropa samo traži, ovo i ono, dotle došlo, da plaćamo konzerve što ih neko utopio, ili ih vojska pojela, da ne idu gladni u progon, pljačku, ubijanje civila, zakopavanje i prekopavanje primarnih grobnica. I, umesto da sudski čuvamo kontinuitet, čak i Ustavni sud tvrdi da nešto dugujemo, na svetoj srpskoj zemlji.
"Ovaj postupak govori o trendu koji možemo posljednjih petnaestak godina vidjeti u srpskom pravosuđu, a tiče se odnosa prema kršenjima ljudskih prava u prošlosti, devedesetih godina. Mislim da je u ovom predmetu tužilac, Kompanija, imala sve dokaze, ukazao na činjenicu da je postupak pokrenut u skladu sa rokom, tako da nije postojao ni najmanji manevarski prostor za sud da tužbu odbije. Na žalost, u mnogim ovakvim postupcima materijalni dokazi ne postoje, posebno kada je riječ o povredama fizičkog ili psihičkog integriteta. Sudovi od tužitelja traže dokaze koje je nemoguće obezbjediti, poput, recimo, potvrde da su bili u logorima, zatvorima, da ih je, u vrijeme dok su bili zatvoreni pregledao zatvorski ljekar i utvrdio da su bili izloženi torturi. Sudovi ne pokazuju senzibilnost, da razumiju da je kontekst u kojem su se dešavala masovna kršenja ljudskih prava takav da je nemoguće od žrtava očekivati da imaju sve dokaze. Nije riječ o saobraćajnoj nesreći, ili odšteti pod normalnim okolnostima", kaže za E-Novine Sandra Orlović, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo.
Ona podsjeća da do 2011. čak ni porodice ubijenih nisu mogle da traže odštetu, iako su osuđeni počinioci zločina.
Ministar i čuvar banditskih tradicija
"Sudovi u Srbiji su zakonske norme o zastarelosti tretirali na izuzetno rigidan način, protivno interesima žrtava, a u skladu sa interesima države, da ne isplaćuje velike odštete. Obrt se desio 2011, kada je USS usvojio pravno shvatanje, prema kojem su rokovi za podnošenje tužbi za naknadu štete, nastale izvršenjem krivičnog djela, takvi da koincidiraju sa rokovima zastarelosti krivičnog progona. To, drugim riječima, u predmetima ratnih zločina, znači da tužbe za naknadu štete ne mogu da zastare. I da se žrtve ratnih zločina koji su pravosnažno presuđeni pred domaćim sudovima mogu obratiti sudu za naknadu štete u neograničenom roku. Ovde dolazimo do pitanja suđenja za ratne zločine, predmeta je jako malo, u Tužilaštvu ima oko 800 nerješenih predmeta. I postavlja se pitanje da li žrtve koje su pretrpele nasilje, nepravdu, od pripadnika vojske i policije, moraju da čekaju da se ta spora pravda dogodi pred srpskim pravosuđem, ili će institucije Srbije preduzeti nešto da žrtvama obezbjedi neku vrstu obeštećenja, bez pravosnažnih presuda, u predmetima ratnih zločina u kojima je jasno da su krivi pripadnici vojske i policije" ističe sagovornica E-Novina.
Presude kojima se priznaju ratni zločini i nasilje nad preživelima, njihov bol zbog izgubljenih članova porodice, tek su dio procesa suočenja sa prošlošću, civilizacijskog modela koji u Srbiji ne postoji, čak ni kao edukacija o tome da nije dobro ubijati ljude. A nije dobro, uprkos udžbenicima i ratobornoj epici, postoje žrtve države koja se zaklinje u izmišljotine i vođenje isključivo oslobodilačkih ratova. Postojali su neki izbjeglički kampovi, "zborna mjesta" za opljačkanu stoku i sajamske hale za oslobođene satelitske antene, pločice, prekidače, uopšte sve vidljivo.
Pljačka odlikovanog časnika
"Obeštećenje ne služi bogaćenju žrtava, ili neki lukrativni cilj, nego za vraćanje elementarnog dostojanstva žrtvama, priznanje i pružanje bar djelimične satisfakcije ljudima koji su preživjeli teško vrijeme, izgubili članove porodice, i sami preživjeli užasno nasilje. Činjenica je da se suočavanje s prošlošću ne može dogoditi sve dok žrtve ne budu priznate i dok suočenje ne bude iskreno i dok ga žrtve ne prihvate. Sudske odluke o obeštećenjima vidim kao neophodan element suočavanja. Na žalost, kao i inače na Balkanu, presude kojima se dosuđuje obeštećenje su incidenti i donose se jedino kada sudovi nemaju manevarski prostor da tužbe odbije. Još ne govorimo o sistemskom pristupu priznavanja žrtava i njihovom obeštećenju. Zakonom o pravima civilnih invalida rata sve žrtve vojske i policije su praktično izbrisane. Možemo reći da je pitanje obeštećenja srpskih i ostalih žrtava pravi test srpskih i drugih institucija u regionu, koliko su, zapravo, spremne da krenu u proces suočavanja s prošlošću. Jer, podsjetiću da su institucije koje se bave suđenjima za ratne zločine, uspostavljene na direktan pritisak međunarodne zajednice. Pitanje obeštećenja je u nadležnosti institucija Srbije, a imamo situaciju u kojoj se većina tužbi odbacuje, čak se u Zakonu o pravima civilnih invalida rata žrtvama ne priznaje taj status", zaključuje Sandra Orlović.
Daleke 2001, kada su otkrivane masovne grobnice iz akcije srbijanske policije "Dubina 2", mudre su patriote posmatrale tragove svog katastrofalnog učinka, konstatujući kako "svi zakopavaju, jedino mi otkopavamo". Država je pokazala svijetu tek dio posljedica vlastitog banditizma, a potom to više i nije bila tema. Počelo je pravosudno zakopavanje, koje, evo, Ustavni sud na trenutak prekida.
A taj što je opljačkao magacin, pa prodao tuđe, častan je oficir, svi ga znamo. Vanredno unapređivan. I odlikovan. Naše malo je njemu sve.
