Pasivna agresija je ono što, na primjer, ustrajno radi Milorad Dodik, negirajući suverenitet Bosne i Hercegovine, sustavno hodajući po rubu državnog udara, uz reteriranja, kad postane previše opasno.
August je tradicionalno težak mjesec na Zapadnom Balkanu. Međunarodna pozornost popušta, iako je vrlo rijetko moguće vidjeti tako nekompetentnog aktera, kao što je to sadašnji Visoki predstavnik za vanjsku politiku i sigurnost Joseph Borell, koji je posve prostodušno objavio kako prekida razgovore s akterima uključenima u balkansku krizu i odlazi na odmor.
Vrijeme kad bivši španjolski diplomat misli da ima legitimno pravo skrenuti pogled s Balkana, ujedno je vrijeme u kojem tradicionalno Aleksandar Vučić, zajedno sa svojim suradnicima, nema odmora, kad dosljedno i aktivno provodi strategiju pasivne agresije prema susjednim državama, koju su osmislili autoritarizmu skloni nacionalisti iz SANU, kao svojevrstan follow up njihovom zloglasnom dokumentu s kraja osamdesetih, u kojem „cvijet akademske zajednice” doduše nije vidio slom cijele epohe i val demokratizacije, koji se spremao raspadom autoritarnog komunističkog sustava, ali su itekako vidjeli nišu za razvoj kombinacije autoritarnoga režima koji nacionalizmom nadomješta propalu komunističku legitimaciju u „uvidu u povijesne nužnosti”, a istovremeno osigurava ekspanziju velikodržavnog projekta.
Koncept, koji su ponudili Miloševiću, a ovaj ga je iskoristio kao matricu svojeg učvršćivanja i opstanka na vlasti, morao je propasti, ali u istom je krugu za Miloševićeve nasljednike osmišljena „izlazna strategija”, Memorandum 2, kojem su ishodišne vrijednosti jednake kao inicijalnom dokumentu, ali je kao važno oruđe osmišljena metoda „pasivne agresije” .
Pasivna agresija je ono što, na primjer, ustrajno radi Milorad Dodik, negirajući suverenitet Bosne i Hercegovine, sustavno hodajući po rubu državnog udara, uz reteriranja, kad postane previše opasno. Kad netko na njegove pasivno-agresivne provokacije odgovori emotivno, da ne kažemo ljudski, kao što je to politički nekorektnom psovkom učinio bosansko-hercegovački ministar obrane Zukan Helez, kreće iskorištavanje te strategije i govori se o govoru mržnje. Dakle, tvrdi se da takva osoba diskriminira pojedinog aktera, ali zapravo i cijelu (nacionalnu) zajednicu kojoj on pripada, zbog njenih osobina i posebnih obilježja, te da je cilj stvoriti atmosferu progona, ne samo u odnosu na pojedinca, nego i na cijelu zajednicu.
Nije ministar Helez jedini koji u modelu pasivne agresivnosti biva optužen za govor mržnje, a optužbe za govor mržnje ne „padaju” samo u Bosni i Hercegovini, prioritetno u odnosu na bošnjačke aktere, ali i u odnosu na sve koji zagovaraju matricu patriotskog odnosa prema jedinstvenoj funkcionalnoj BiH. Jednak obrazac, pa i jednak izraz, ovih su dana u upotrebi i u Crnoj Gori, gdje profesionalan medij, Gradsku televiziju, optužuju za govor mržnje, zato što njeni suradnici i sugovornici sustavno brane koncept suverene, liberalne, građanske države Crne Gore i oštro kritiziraju one koji Crnu Goru nastoje svesti u model ograničenog suvereniteta unutar „Srpskog sveta”, a kritični su i prema nekompetentnoj izvršnoj vlasti, koja odavno nema čak niti proceduralnog legitimiteta.
Iako je prethodnih tjedana događanje na Kosovu imalo i svoje otvoreno agresivne epizode, i ovdje se radi uglavnom o slijeđenju modela pasivne agresije: razorene su institucije u kojima su Srbi s Kosova sudjelovali, a sada se državu optužuje da provodi nacionalnu represiju nad srpskom zajednicom. To je bit nagazne mine o kojoj sada govore u europskim institucijama, ali ipak sustavno nastavljaju retoriku „deeskalacije”, zanemarujući ključno pitanje, a to je na kome leži odgovornost za eskalaciju koja se dogodila.
Ipak, središnji performans augustovske šarade pasivne agresije tek se priprema. Netko će reći da je nazvati ono što režim u Beogradu i njegovi podizvođači nazivaju „Pomenom za Oluju” performansom opet govor mržnje, ali radi se upravo o tome, o izvedbenoj umjetnosti u kojem se izvođači, performeri, za publiku ponašaju na određeni unaprijed planiran način, a obilježje te akcije je da se prikriva razgraničenje između performera i publike, pa publika svojim reakcijama postaje sastavnim dijelom performansa.
Racionalan govor o Oluji i 1.800 žrtava koje su stradale u toj operaciji, koja je bila legitimna operacija oslobađanja dijela okupiranog teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali je imala i svoju tamnu stranu, posebice nakon završetka temeljnih vojnih operacija, kad su uslijedila ubojstva civila, uništavanje njihove imovine i sustavno sprečavanje povratka, jednostavno nije moguć iz Doboja, gradića koji je tri godine prije Oluje, u ljeto 1992. bio poprište onoga što su neki pravnici definirali kao genocid nad nesrpskim stanovništvom (Bošnjacima i Hrvatima), a taj je genocid bio praćen otvorenim manifestacijama fašizma (bijele zastave na kućama „nesrba”, bijele trake oko njihovih ruku, kad se odvaže izaći iz kuće, koncentracijski logori). U tom strašnom zločinu stradalo je 3170 uglavnom civilnih žrtava, a rezultati operacije lokalnog genocida vidljivi su i danas, jer je Doboj, od grada sa bošnjačko-hrvatskom većinom postao dominantno srpsko uporište, obrazac onoga što je napravljeno u cijelom manjem BiH entitetu.
Trojac izvedbenih umjetnika iz Beograda, autoritarni vladar Srbije i Srpskog sveta, njegov satrap u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik, i komesar za duhovnost Prvoslav Perić (nekadašnji komesar za dodjelu radio-televizijskih koncesija u državnom sustavu Srbije), sukladno strategiji pasivne agresije osmišljene u Memorandumu 2, svoj ovogodišnji performans, kojem nije cilj samo prikriti razlikovanje između izvedbenih umjetnika i publike, nego i razlikovanje između ratnog zločina agresije, pa i lokalnih genocida, od kojih je samo onaj najstrašniju u Srebrenici međunarodno -pravno valoriziran, i legitimnih oslobodilačkih operacija onih koji su se branili pred agresijom. Simbolika Doboja je višeslojna, jer neizravno podsjeća na „uspjeh” strategije iz inicijalnog Memoranduma, homogenim etnički očišćenim prostorom, pri čemu se svaki spomen toga kako je to postignuto smatra „govorom mržnje”.
Akteri koji zagovaraju autoritarizam i rastakanje liberalno demokratskog poretka vješti su performeri, koji skrivaju razlučnicu između izvedbenih umjetnika i prostodušne publike, a svaka kritika onoga što oni čine napad je na cijelu tu publiku, unutar koje su se prikrili.
Naravno, po njihovoj logici radi se o progonu njihove publike, zbog njihove nacionalne pripadnosti i zbog „vrijednosti” koje prihvaćaju. Posve jednaka strategija rabi se i u Bosni i Hercegovini, i u Crnoj Gori, i na Kosovu, ali, naravno i u Srbiji, prije svega, u odnosu na „domaće izdajnike”, zagovornike liberalno demokratskih vrijednosti, vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Svi oni su prema logici ovih „izvedbenih umjetnika”, oni koji se koriste govorom mržnje, zadojeni nacionalnom isključivošću i nacionalnom mržnjom.
Ovom diskursu nije se moguće suprotstaviti onako kako to uglavnom rade međunarodni predstavnici, oslanjanjem na svojevrsnu ekvidistancu, strategijom „deeskalacije”. Nije politički korektno, misle neki od zagovornika te strategije, kad se u situaciji u kojoj s ovim „izvedbenim umjetnicima s kojima nije moguć razgovor, neki od javnih intelektualaca odluče za „političku nekorektnost”.
Naoko politički nekorektno znaju pisati i najbolja demokratska pera s ovih prostora, jer znaju ono što zagovornici ekvidistance, političke korektnosti i „deeskalacije” nastoje zanemariti: tolerancija je važna liberalno demokratska vrijednosti, ona je jedan od stupova uređenog društva ona omogućava život unutar sustava zasnovanih na vladavini prava, ljudskim pravima i slobodama. Tolerirati se moraju prava na drukčije mišljenje, tako dugo dok to drukčije mišljenje ne nastoji postati monopolom.
Sloboda je negativno određena, njena granica je sloboda drugih u društvu. Ali kad imamo posla s netolerantnima, s onima koji se ismijavaju načelima vladavine prava, koji otvoreno krše temeljna ljudska prava, jednostavno ne može biti tolerancije. Na kraju je uvijek bolje da nema grubih riječi, da nema prostote, da se ostane u okvirima političke korektnosti. Ako je to ikako moguće. Ali ako nije, tada ni politička nekorektnost prema netolerantnima nije govor mržnje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Vrijeme kad bivši španjolski diplomat misli da ima legitimno pravo skrenuti pogled s Balkana, ujedno je vrijeme u kojem tradicionalno Aleksandar Vučić, zajedno sa svojim suradnicima, nema odmora, kad dosljedno i aktivno provodi strategiju pasivne agresije prema susjednim državama, koju su osmislili autoritarizmu skloni nacionalisti iz SANU, kao svojevrstan follow up njihovom zloglasnom dokumentu s kraja osamdesetih, u kojem „cvijet akademske zajednice” doduše nije vidio slom cijele epohe i val demokratizacije, koji se spremao raspadom autoritarnog komunističkog sustava, ali su itekako vidjeli nišu za razvoj kombinacije autoritarnoga režima koji nacionalizmom nadomješta propalu komunističku legitimaciju u „uvidu u povijesne nužnosti”, a istovremeno osigurava ekspanziju velikodržavnog projekta.
Koncept, koji su ponudili Miloševiću, a ovaj ga je iskoristio kao matricu svojeg učvršćivanja i opstanka na vlasti, morao je propasti, ali u istom je krugu za Miloševićeve nasljednike osmišljena „izlazna strategija”, Memorandum 2, kojem su ishodišne vrijednosti jednake kao inicijalnom dokumentu, ali je kao važno oruđe osmišljena metoda „pasivne agresije” .
Pasivna agresija je ono što, na primjer, ustrajno radi Milorad Dodik, negirajući suverenitet Bosne i Hercegovine, sustavno hodajući po rubu državnog udara, uz reteriranja, kad postane previše opasno. Kad netko na njegove pasivno-agresivne provokacije odgovori emotivno, da ne kažemo ljudski, kao što je to politički nekorektnom psovkom učinio bosansko-hercegovački ministar obrane Zukan Helez, kreće iskorištavanje te strategije i govori se o govoru mržnje. Dakle, tvrdi se da takva osoba diskriminira pojedinog aktera, ali zapravo i cijelu (nacionalnu) zajednicu kojoj on pripada, zbog njenih osobina i posebnih obilježja, te da je cilj stvoriti atmosferu progona, ne samo u odnosu na pojedinca, nego i na cijelu zajednicu.
Nije ministar Helez jedini koji u modelu pasivne agresivnosti biva optužen za govor mržnje, a optužbe za govor mržnje ne „padaju” samo u Bosni i Hercegovini, prioritetno u odnosu na bošnjačke aktere, ali i u odnosu na sve koji zagovaraju matricu patriotskog odnosa prema jedinstvenoj funkcionalnoj BiH. Jednak obrazac, pa i jednak izraz, ovih su dana u upotrebi i u Crnoj Gori, gdje profesionalan medij, Gradsku televiziju, optužuju za govor mržnje, zato što njeni suradnici i sugovornici sustavno brane koncept suverene, liberalne, građanske države Crne Gore i oštro kritiziraju one koji Crnu Goru nastoje svesti u model ograničenog suvereniteta unutar „Srpskog sveta”, a kritični su i prema nekompetentnoj izvršnoj vlasti, koja odavno nema čak niti proceduralnog legitimiteta.
Pasivna agresija
Model pasivne agresije djeluje i na Kosovu. Tamo se sustavno zanemaruje činjenica da je lokalna franšiza autoritarnoga populističkog pokreta (SNS) Aleksandra Vučića, po nalogu gospodara povukla svoje ljude iz institucija i zabranila Srbima na Kosovu sudjelovanje u izborima, pa sad ispada da Kosovo snosi odgovornost za to što je upitan izborni legitimitet četvorice gradonačelnika, izabranih na prijevremenim izborima s izrazio malim odazivom, a te je izbore jednostavno, u skladu sa zakonom, bilo nužno provesti.Iako je prethodnih tjedana događanje na Kosovu imalo i svoje otvoreno agresivne epizode, i ovdje se radi uglavnom o slijeđenju modela pasivne agresije: razorene su institucije u kojima su Srbi s Kosova sudjelovali, a sada se državu optužuje da provodi nacionalnu represiju nad srpskom zajednicom. To je bit nagazne mine o kojoj sada govore u europskim institucijama, ali ipak sustavno nastavljaju retoriku „deeskalacije”, zanemarujući ključno pitanje, a to je na kome leži odgovornost za eskalaciju koja se dogodila.
Ipak, središnji performans augustovske šarade pasivne agresije tek se priprema. Netko će reći da je nazvati ono što režim u Beogradu i njegovi podizvođači nazivaju „Pomenom za Oluju” performansom opet govor mržnje, ali radi se upravo o tome, o izvedbenoj umjetnosti u kojem se izvođači, performeri, za publiku ponašaju na određeni unaprijed planiran način, a obilježje te akcije je da se prikriva razgraničenje između performera i publike, pa publika svojim reakcijama postaje sastavnim dijelom performansa.
Racionalan govor o Oluji i 1.800 žrtava koje su stradale u toj operaciji, koja je bila legitimna operacija oslobađanja dijela okupiranog teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali je imala i svoju tamnu stranu, posebice nakon završetka temeljnih vojnih operacija, kad su uslijedila ubojstva civila, uništavanje njihove imovine i sustavno sprečavanje povratka, jednostavno nije moguć iz Doboja, gradića koji je tri godine prije Oluje, u ljeto 1992. bio poprište onoga što su neki pravnici definirali kao genocid nad nesrpskim stanovništvom (Bošnjacima i Hrvatima), a taj je genocid bio praćen otvorenim manifestacijama fašizma (bijele zastave na kućama „nesrba”, bijele trake oko njihovih ruku, kad se odvaže izaći iz kuće, koncentracijski logori). U tom strašnom zločinu stradalo je 3170 uglavnom civilnih žrtava, a rezultati operacije lokalnog genocida vidljivi su i danas, jer je Doboj, od grada sa bošnjačko-hrvatskom većinom postao dominantno srpsko uporište, obrazac onoga što je napravljeno u cijelom manjem BiH entitetu.
Trojac izvedbenih umjetnika iz Beograda, autoritarni vladar Srbije i Srpskog sveta, njegov satrap u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik, i komesar za duhovnost Prvoslav Perić (nekadašnji komesar za dodjelu radio-televizijskih koncesija u državnom sustavu Srbije), sukladno strategiji pasivne agresije osmišljene u Memorandumu 2, svoj ovogodišnji performans, kojem nije cilj samo prikriti razlikovanje između izvedbenih umjetnika i publike, nego i razlikovanje između ratnog zločina agresije, pa i lokalnih genocida, od kojih je samo onaj najstrašniju u Srebrenici međunarodno -pravno valoriziran, i legitimnih oslobodilačkih operacija onih koji su se branili pred agresijom. Simbolika Doboja je višeslojna, jer neizravno podsjeća na „uspjeh” strategije iz inicijalnog Memoranduma, homogenim etnički očišćenim prostorom, pri čemu se svaki spomen toga kako je to postignuto smatra „govorom mržnje”.
Strategija deeskalacije
A genocid i etničko čišćenje: pa to je na drugoj strani, upravo kao što to poručuje ona sarajevska tabla o navodnom etničkom čišćenju sarajevskih Srba. Strategija pasivno agresivnih aktera, nadahnutih Memorandumom 2, vrlo je jednostavna: oni koji govore o ratnim zločinima i sustavnom kršenju ljudskih prava, oni koji zagovaraju pravnu državu i vladavinu prava, oni koji zagovaraju suverenu državu i suprotstavljaju se konceptu ograničenog suvereniteta u Vučić-Vulinovoj varijanti Putinova svijeta, oni se koriste govorom mržnje.Akteri koji zagovaraju autoritarizam i rastakanje liberalno demokratskog poretka vješti su performeri, koji skrivaju razlučnicu između izvedbenih umjetnika i prostodušne publike, a svaka kritika onoga što oni čine napad je na cijelu tu publiku, unutar koje su se prikrili.
Naravno, po njihovoj logici radi se o progonu njihove publike, zbog njihove nacionalne pripadnosti i zbog „vrijednosti” koje prihvaćaju. Posve jednaka strategija rabi se i u Bosni i Hercegovini, i u Crnoj Gori, i na Kosovu, ali, naravno i u Srbiji, prije svega, u odnosu na „domaće izdajnike”, zagovornike liberalno demokratskih vrijednosti, vladavine prava i zaštite ljudskih prava. Svi oni su prema logici ovih „izvedbenih umjetnika”, oni koji se koriste govorom mržnje, zadojeni nacionalnom isključivošću i nacionalnom mržnjom.
Ovom diskursu nije se moguće suprotstaviti onako kako to uglavnom rade međunarodni predstavnici, oslanjanjem na svojevrsnu ekvidistancu, strategijom „deeskalacije”. Nije politički korektno, misle neki od zagovornika te strategije, kad se u situaciji u kojoj s ovim „izvedbenim umjetnicima s kojima nije moguć razgovor, neki od javnih intelektualaca odluče za „političku nekorektnost”.
Naoko politički nekorektno znaju pisati i najbolja demokratska pera s ovih prostora, jer znaju ono što zagovornici ekvidistance, političke korektnosti i „deeskalacije” nastoje zanemariti: tolerancija je važna liberalno demokratska vrijednosti, ona je jedan od stupova uređenog društva ona omogućava život unutar sustava zasnovanih na vladavini prava, ljudskim pravima i slobodama. Tolerirati se moraju prava na drukčije mišljenje, tako dugo dok to drukčije mišljenje ne nastoji postati monopolom.
Sloboda je negativno određena, njena granica je sloboda drugih u društvu. Ali kad imamo posla s netolerantnima, s onima koji se ismijavaju načelima vladavine prava, koji otvoreno krše temeljna ljudska prava, jednostavno ne može biti tolerancije. Na kraju je uvijek bolje da nema grubih riječi, da nema prostote, da se ostane u okvirima političke korektnosti. Ako je to ikako moguće. Ali ako nije, tada ni politička nekorektnost prema netolerantnima nije govor mržnje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
