Kosovu je potrebna drugačija opozicija. Inspirišuća opozicija, a ne omalovažavajuća opozicija. Opozicija koja se bori protiv statusa kvo, a ne ona koja ga čuva. Opozicija koja otvara nove horizonte mogućnosti za budućnost, a ne ona koja nas drži zaglavljenima u prošlosti. Zemlja će imati koristi od opozicije koja zasenjuje vlast, a ne od one koja je degradira na njihov nivo.
Kada je 25. marta 2020. godine oborena prva Kurtijeva vlada, definitivno smo svi očekivali da će Kurti, Thaçi, Mustafa, Osmani biti glavni ljudi dana, ali apsolutno niko nije očekivao da će zvijezda dana biti bivši poslanik Haxhi Shala.
Vjerujem da je to bila naša greška jer smo potcjenili nekoga ko ima nadimak "Topi". I u tom smislu je tog dana ispaljena lopta. Ne vjerujem da je i bivši poslanik Shala, zvani Topi, bio svijestan da će taj dan eksplodirati i ući u istoriju svojom izjavom da "virusa nade više neće biti od danas”.
Ali takav je i život lopte, nikad se ne zna kada će pogoditi. Međutim, reakcija javnosti na ovu izjavu bila je trenutna i intenzivna. Topi je pokrenuo javnu lavinu. To se dogodilo, ne zato što je bivši poslanik Shala rekao nešto izuzetno, već zato što je javno otkrio šta sve njegove kolege misle privatno.
S druge strane, da budem fer prema bivšem poslaniku Shali, ne vjerujem da je mislio baš ono što je rekao. Ova njegova jezička greška bila je posljedica njegovog ograničenog iskustva u bilo kom složenijem dijalektičkom poduhvatu. Treba napomenuti da Topi nije baš fin. Vjerovatno je da bi bivši poslanik Shala, da može da vrati vrijeme, izabrao drugačiji rečnik. Međutim, iako bi vjerovatno promjenio rječnik, uvjeren sam da bivši poslanik u potpunosti stoji iza suštine koju je saopštio, a to je da je za opoziciju Kurtijeva vlast bila opasnost kojoj je trebalo stati na put.
Shala je ispravno uvideo opasnost od Kurtijeve vlade i uprkos kratkotrajnom uspjehu zaustavljanja Kurtijeve vlade, poslije nekoliko mjeseci nije uspio da bude ponovo izabran za poslanika, a ostalo je istorija. I dok je bivši poslanik sada dio istorije, njegove riječi i danas žive u opoziciji Kurtijeve vlade. U stvari, suspenzija nade postala je kredit opozicionizma. U izvesnom smislu, bivši poslanik Shala postao je apostol opozicije.
Tako je, poslije odlaska bivšeg poslanika Shale, savremena opozicija nastavila da pobožno negira nadu građana. Svojevrsni krstaški rat protiv napretka na Kosovu. Da bi se ovo razumelo, mora se pogledati ponašanje opozicije ispred tri stvari od velikog javnog interesa koje su u posljednje vrijeme dominirale: provjera u pravosudnom sistemu, povlaćenje sredstava iz Štednog fonda i obrazovanje.
Prvo, provjera. Dakle, cijelo naše društvo razumije u kakvom je teškom stanju naš pravosudni sistem. Posljedice slabog pravosudnog sistema se manifestuju u svim oblastima života. One ometaju naše integracione procese, podstiču nekažnjivost u državnim institucijama, narušavaju poslovnog okruženja i sprečavaju direktna strana ulaganja. Ali ne samo to: nedostatak efikasnog pravosudnog sistema košta života djevojaka, žena i porodica na Kosovu.
Eksperti u ovoj oblasti, kao što je Kosovski institut za pravosuđe, dosljedno su identifikovali provjeru u pravosudnom sistemu kao najefikasnije rješenje za unapređenje vladavine prava na Kosovu. Samoopredjeljenje već dugo obećava da će sprovesti provjeru. Tako je pravda bila glavna riječ posljednje izborne kampanje Samoopredjeljenja. Za građane je provjera nada za reformu pravosudnog sistema, ali za opoziciju nada je opasnost. Zato se ona tome usprotivila. Neki su se tome otvoreno usprotivili, dok su neki kamuflirali svoju opoziciju, ali je u suštini opozicija objavila rat provjerama.
Drugo, Štedni fond. Dakle, većina nas razumije da povlačenje novca iz štednog fonda nije rješenje za trenutne ekonomske poteškoće. Novac iz Fonda nije rješenje ni za sebe ni za našu ekonomiju. Stručnjaci iz te oblasti, poput Instituta GAP, dosljedno su se protivili povlačenju štednog fonda. Dok prethodne vlade nisu uspjele da obuzdaju ovu populističku požudu, današnja većina se i dalje opire pozivima da se ukine Štedni fond. Ali opozicija nije zainteresovana za Fond, zainteresovana je da eliminiše rizik ove većine, pa je u borbi protiv "virusa nade" odlučila da militarizuje i naše penzijske doprinose.
Treće, štrajk u obrazovanju. Dakle, čitavo naše društvo razumije u kakvom je teškom stanju naš obrazovni sistem. Posljedice slabog obrazovnog sistema garantovale su nam posljednje mjesto u svijetu po kvalitetu obrazovanja. Loš kvalitet obrazovanja rezultat je pogrešne obrazovne politike, gdje smo umjesto učenika ulagali u školske zgrade, a umjesto u kvalitet nastavnika kupovali lojalnost birača. Stručnjaci u ovoj oblasti, poput KEC, ORCA i EdGuarda, kontinuirano su alarmirali loš kvalitet obrazovnog sistema. Poboljšanje kvaliteta obrazovanja bilo je jedno od obećanja Kurtijeve vlade.
Dakle, da rezimiramo, opozicija svojim opozicionim djelovanjem želi da nas ubjedi da je pravosudni sistem odličan, obrazovni sistem kvalitetan, a penzije luksuz. Shodno tome, provjera je nepotrebna, treba povećati plate nastavnika i potrošiti penzije. Drugim riječima, recept za državno samoubistvo.
Ono što želim da kažem sa ova tri primjera je da je opozicija dugo vremena smatrala Kurtijev neuspjeh svojim ciljem. Njihova cijela opklada i politička posvećenost nije da predlažu progresivne javne alternative, već da obezbjede Kurtijev neuspjeh. Mora propasti da bi nada umrla. Mora da propadne, da bi se građani uvjerili da Kurti ne može da ponudi bolje od onoga što je opozicija ponudila u svojoj vlasti. Dakle, u izvesnom smislu, opozicija je odlučila da se takmiči za posljednje mjesto.
U tom smislu, Kurti mora propasti u svakom pokušaju reformi. Mora da propadne u upravljanju pandemijom, mora da propadne u provjeri, mora da propadne u Fondu, mora da propadne u sprečavanju povećanja cijena, mora da propadne u obezbjeđivanju električne energije i mora da propadne ispred Saveza samostalnih sindikata. U izvesnoj mjeri takva negativna agenda je razumljiva. Opozicionizam se nikada ne može odvojiti od kritike vlasti. To je normalno u cijelom svijetu, ali problem sa opozicionizmom na Kosovu je što ide u krajnost.
Dakle, negativna agenda opozicionizma je u potpunoj neravnoteži sa formulisanjem progresivne opozicione politike. Pozitivna opoziciona agenda praktično ne postoji. Ono što postoji je bogat repertoar - "nade više neće biti“, "o čovječe, evo ga k***“ i "Albin Kurti može da me uhvati samo za k***". Stoga, u konkurenciji sa ovim rječnikom, optužbe za "diktatorsku državu” i "autoritarni režim” počinju da se normalizuju kao umereni opozicioni diskurs.
Kosovu ovo ne treba. Kosovu je potrebna drugačija opozicija. Inspirišuća opozicija, a ne omalovažavajuća opozicija. Opozicija koja se bori protiv statusa kvo, a ne ona koja ga čuva. Opozicija koja otvara nove horizonte mogućnosti za budućnost, a ne ona koja nas drži zaglavljenima u prošlosti. Zemlja će dobiti od opozicije koja zamrači vlast, a ne od one koja je degradira na njihov nivo.
Piše: Demush Shasha, izvršni direktor Instituta EPIK
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
Vjerujem da je to bila naša greška jer smo potcjenili nekoga ko ima nadimak "Topi". I u tom smislu je tog dana ispaljena lopta. Ne vjerujem da je i bivši poslanik Shala, zvani Topi, bio svijestan da će taj dan eksplodirati i ući u istoriju svojom izjavom da "virusa nade više neće biti od danas”.
Ali takav je i život lopte, nikad se ne zna kada će pogoditi. Međutim, reakcija javnosti na ovu izjavu bila je trenutna i intenzivna. Topi je pokrenuo javnu lavinu. To se dogodilo, ne zato što je bivši poslanik Shala rekao nešto izuzetno, već zato što je javno otkrio šta sve njegove kolege misle privatno.
S druge strane, da budem fer prema bivšem poslaniku Shali, ne vjerujem da je mislio baš ono što je rekao. Ova njegova jezička greška bila je posljedica njegovog ograničenog iskustva u bilo kom složenijem dijalektičkom poduhvatu. Treba napomenuti da Topi nije baš fin. Vjerovatno je da bi bivši poslanik Shala, da može da vrati vrijeme, izabrao drugačiji rečnik. Međutim, iako bi vjerovatno promjenio rječnik, uvjeren sam da bivši poslanik u potpunosti stoji iza suštine koju je saopštio, a to je da je za opoziciju Kurtijeva vlast bila opasnost kojoj je trebalo stati na put.
Shala je ispravno uvideo opasnost od Kurtijeve vlade i uprkos kratkotrajnom uspjehu zaustavljanja Kurtijeve vlade, poslije nekoliko mjeseci nije uspio da bude ponovo izabran za poslanika, a ostalo je istorija. I dok je bivši poslanik sada dio istorije, njegove riječi i danas žive u opoziciji Kurtijeve vlade. U stvari, suspenzija nade postala je kredit opozicionizma. U izvesnom smislu, bivši poslanik Shala postao je apostol opozicije.
Tako je, poslije odlaska bivšeg poslanika Shale, savremena opozicija nastavila da pobožno negira nadu građana. Svojevrsni krstaški rat protiv napretka na Kosovu. Da bi se ovo razumelo, mora se pogledati ponašanje opozicije ispred tri stvari od velikog javnog interesa koje su u posljednje vrijeme dominirale: provjera u pravosudnom sistemu, povlaćenje sredstava iz Štednog fonda i obrazovanje.
Prvo, provjera. Dakle, cijelo naše društvo razumije u kakvom je teškom stanju naš pravosudni sistem. Posljedice slabog pravosudnog sistema se manifestuju u svim oblastima života. One ometaju naše integracione procese, podstiču nekažnjivost u državnim institucijama, narušavaju poslovnog okruženja i sprečavaju direktna strana ulaganja. Ali ne samo to: nedostatak efikasnog pravosudnog sistema košta života djevojaka, žena i porodica na Kosovu.
Eksperti u ovoj oblasti, kao što je Kosovski institut za pravosuđe, dosljedno su identifikovali provjeru u pravosudnom sistemu kao najefikasnije rješenje za unapređenje vladavine prava na Kosovu. Samoopredjeljenje već dugo obećava da će sprovesti provjeru. Tako je pravda bila glavna riječ posljednje izborne kampanje Samoopredjeljenja. Za građane je provjera nada za reformu pravosudnog sistema, ali za opoziciju nada je opasnost. Zato se ona tome usprotivila. Neki su se tome otvoreno usprotivili, dok su neki kamuflirali svoju opoziciju, ali je u suštini opozicija objavila rat provjerama.
Drugo, Štedni fond. Dakle, većina nas razumije da povlačenje novca iz štednog fonda nije rješenje za trenutne ekonomske poteškoće. Novac iz Fonda nije rješenje ni za sebe ni za našu ekonomiju. Stručnjaci iz te oblasti, poput Instituta GAP, dosljedno su se protivili povlačenju štednog fonda. Dok prethodne vlade nisu uspjele da obuzdaju ovu populističku požudu, današnja većina se i dalje opire pozivima da se ukine Štedni fond. Ali opozicija nije zainteresovana za Fond, zainteresovana je da eliminiše rizik ove većine, pa je u borbi protiv "virusa nade" odlučila da militarizuje i naše penzijske doprinose.
Treće, štrajk u obrazovanju. Dakle, čitavo naše društvo razumije u kakvom je teškom stanju naš obrazovni sistem. Posljedice slabog obrazovnog sistema garantovale su nam posljednje mjesto u svijetu po kvalitetu obrazovanja. Loš kvalitet obrazovanja rezultat je pogrešne obrazovne politike, gdje smo umjesto učenika ulagali u školske zgrade, a umjesto u kvalitet nastavnika kupovali lojalnost birača. Stručnjaci u ovoj oblasti, poput KEC, ORCA i EdGuarda, kontinuirano su alarmirali loš kvalitet obrazovnog sistema. Poboljšanje kvaliteta obrazovanja bilo je jedno od obećanja Kurtijeve vlade.
Dakle, da rezimiramo, opozicija svojim opozicionim djelovanjem želi da nas ubjedi da je pravosudni sistem odličan, obrazovni sistem kvalitetan, a penzije luksuz. Shodno tome, provjera je nepotrebna, treba povećati plate nastavnika i potrošiti penzije. Drugim riječima, recept za državno samoubistvo.
Ono što želim da kažem sa ova tri primjera je da je opozicija dugo vremena smatrala Kurtijev neuspjeh svojim ciljem. Njihova cijela opklada i politička posvećenost nije da predlažu progresivne javne alternative, već da obezbjede Kurtijev neuspjeh. Mora propasti da bi nada umrla. Mora da propadne, da bi se građani uvjerili da Kurti ne može da ponudi bolje od onoga što je opozicija ponudila u svojoj vlasti. Dakle, u izvesnom smislu, opozicija je odlučila da se takmiči za posljednje mjesto.
U tom smislu, Kurti mora propasti u svakom pokušaju reformi. Mora da propadne u upravljanju pandemijom, mora da propadne u provjeri, mora da propadne u Fondu, mora da propadne u sprečavanju povećanja cijena, mora da propadne u obezbjeđivanju električne energije i mora da propadne ispred Saveza samostalnih sindikata. U izvesnoj mjeri takva negativna agenda je razumljiva. Opozicionizam se nikada ne može odvojiti od kritike vlasti. To je normalno u cijelom svijetu, ali problem sa opozicionizmom na Kosovu je što ide u krajnost.
Dakle, negativna agenda opozicionizma je u potpunoj neravnoteži sa formulisanjem progresivne opozicione politike. Pozitivna opoziciona agenda praktično ne postoji. Ono što postoji je bogat repertoar - "nade više neće biti“, "o čovječe, evo ga k***“ i "Albin Kurti može da me uhvati samo za k***". Stoga, u konkurenciji sa ovim rječnikom, optužbe za "diktatorsku državu” i "autoritarni režim” počinju da se normalizuju kao umereni opozicioni diskurs.
Kosovu ovo ne treba. Kosovu je potrebna drugačija opozicija. Inspirišuća opozicija, a ne omalovažavajuća opozicija. Opozicija koja se bori protiv statusa kvo, a ne ona koja ga čuva. Opozicija koja otvara nove horizonte mogućnosti za budućnost, a ne ona koja nas drži zaglavljenima u prošlosti. Zemlja će dobiti od opozicije koja zamrači vlast, a ne od one koja je degradira na njihov nivo.
Piše: Demush Shasha, izvršni direktor Instituta EPIK
Izvor: Koha ditore/Kosovoonline
