Tri dana nakon početka ruske agresije na Ukrajinu, njemački premijer Olaf Scholz sažeo je u jednu riječ ono što su mnogi analitičari pokušavali da objasne u dugim i dobro potkrepljenim spisima. Riječ je "cajtenvende" i jednostavno prevedena znači "prekretnica". U kontekstu u kom je izrečena i vjerujem da će se ovako čitati, "cajtenvende" će biti trenutak koji ćemo pamtiti za nekoliko godina i obilježiće trenutak promene u našim životima na evropskom kontinentu.
Imao sam osjećaj zadovoljstva što su riječi njemačkog premijera potvrdile moj utisak izrečen na konferencijama i pisanju da je rat u Ukrajini imao dimenziju istorijske promjene koja je bila slična rušenju Berlinskog zida, iako u suprotni pravac, dakle ne oslobođenja (kao 1989.), već okupacije i narušavanja mira.
Riječ "cajtenvende" mogla bi se lako izgovoriti kao opis koji u apstraktnom obliku bilježi nešto što još ne znamo. Dakle, da, to će biti prekretnica, ali bez utvrđivanja kuda će smjer promjena ići. Nedefinisana definicija pružila bi dovoljnu utjehu svakom političaru i državniku da potroši vrijeme mandata, možda ga i završi i ostane veran izgovoru riječi u kontekstu nedovršene promjene. Može se desiti da promjena dobije ime sa sljedećom vladom, a možda i sa nekom drugom osobom na njenom čelu.
Kancelar Scholz je održao, šest mjeseci nakon što je izgovorio riječ "cajtenvende", programski govor kojim ga je ispunio smislenim sadržajem. I, u ovom značenju nalazi se vizija koja kaže da dok se uspostavljaju granice između (evropske) demokratije i (ruskog) autoritarizma. Ovo je trenutak koji će odrediti cjelinu te evropske demokratije i njenu dubinu. Dakle, radi se o geografskom obimu EU (sa 30 i više članica) i efikasnosti odlučivanja proširene EU.
Postoji jasnoća u obe tačke. Za kancelara (između ostalih) EU će imati Zapadni Balkan (koji je, prema njegovim riječima, čekao 20 godina na članstvo), Ukrajinu, Moldaviju i eventualno Gruziju. A ove države članice bi morale da budu dio EU koja ima suverenitet (uključujući, na primjer, sopstveni jedinstveni vazdušni prostor, koji zahtjeva jedinstvenu vojnu zaštitu) i EU koja donosi odluke na osnovu glasova kvalifikovane većine, a ne na osnovu punog konsenzusa, koji blokira donošenje odluka, kao što je to slučaj danas.
Konceptualno pokriće ovakvog projekta je ideja pomjeranja evropskog centra ka istoku, nešto što je Zbignjev Bžežinski opisao prije 20 godina. Dakle, pomjeranje "uporišta istorije" ka istoku, rekao je Bžežinski, to se dešava i Evropi.
Po riječima njemačkog kancelara, prekretnica je kada EU kao geopolitička zajednica mora da bude nosilac evropskog projekta. Evropska politička zajednica, koja ne mora da čeka izmjene ugovora i birokratske procedure u Briselu, politički je projekat koji je ranije izrazio francuski predsjednik Macron. Sljedeći ovu ideju, njemački kancelar se nadovezao, dodajući dva suštinska elementa. Prvi je da će se evropska politička zajednica, koja će uključivati zemlje EU, zemlje koje žele i zemlje koje nisu članice EU, kao što je Velika Britanija, baviti pitanjima kao što su bezbjednost, energija i životna sredina. Drugi je da evropska politička zajednica ne treba da bude zamjena za članstvo država, kao one Zapadnog Balkana.
EU koja se proteže od Lisabona do Harkova (Ukrajina) izgleda ili nemoguć projekat, ili teško izvodljiv, ili san za koji će biti potrebno vrijeme.
Ali, kada je projekcija snova osnovni dio njihove konkretizacije.
U tom smislu kancelar Scholz je napravio dva "cajtenvende". Jedan, kada je izgovorio ovu riječ. I dva, kada je, vodeći državu na političkoj teritoriji do sada neutabanoj (o vojnoj podršci Ukrajini sa 100 milijardi eura, pokušaju razbijanja energetske zavisnosti od Rusije), uspio da kaže da je "cajtenvende" sada promišljena politika za mijenjajući evropski kontinent. Dimenzije te promjene neće biti manje od onih iz 1989. godine.
Zapadni Balkan ima razloga ne samo da pažljivo prati, već i da osmišljava sopstvene politike koje obuhvataju ovu promjenu u istoriji koja se dešava pred njihovim očima.
Dizajn politike mora da premosti veliki jaz između "cajtenvende" za ceo kontinent i trenutne situacije kada najveći uspjeh EU u normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije, na primjer, dostiže tačku u kojoj dvije države priznaju jedna drugoj lične karte.
Kontinent će vjerovatno ući u novu brzinu integracije i Zapadni Balkan bi trebalo da bude barem dio te brzine.
Piše: Veton Surroi, novinar i publicista
Izvor: Kosovo Online/Koha ditore
Riječ "cajtenvende" mogla bi se lako izgovoriti kao opis koji u apstraktnom obliku bilježi nešto što još ne znamo. Dakle, da, to će biti prekretnica, ali bez utvrđivanja kuda će smjer promjena ići. Nedefinisana definicija pružila bi dovoljnu utjehu svakom političaru i državniku da potroši vrijeme mandata, možda ga i završi i ostane veran izgovoru riječi u kontekstu nedovršene promjene. Može se desiti da promjena dobije ime sa sljedećom vladom, a možda i sa nekom drugom osobom na njenom čelu.
Kancelar Scholz je održao, šest mjeseci nakon što je izgovorio riječ "cajtenvende", programski govor kojim ga je ispunio smislenim sadržajem. I, u ovom značenju nalazi se vizija koja kaže da dok se uspostavljaju granice između (evropske) demokratije i (ruskog) autoritarizma. Ovo je trenutak koji će odrediti cjelinu te evropske demokratije i njenu dubinu. Dakle, radi se o geografskom obimu EU (sa 30 i više članica) i efikasnosti odlučivanja proširene EU.
Postoji jasnoća u obe tačke. Za kancelara (između ostalih) EU će imati Zapadni Balkan (koji je, prema njegovim riječima, čekao 20 godina na članstvo), Ukrajinu, Moldaviju i eventualno Gruziju. A ove države članice bi morale da budu dio EU koja ima suverenitet (uključujući, na primjer, sopstveni jedinstveni vazdušni prostor, koji zahtjeva jedinstvenu vojnu zaštitu) i EU koja donosi odluke na osnovu glasova kvalifikovane većine, a ne na osnovu punog konsenzusa, koji blokira donošenje odluka, kao što je to slučaj danas.
Konceptualno pokriće ovakvog projekta je ideja pomjeranja evropskog centra ka istoku, nešto što je Zbignjev Bžežinski opisao prije 20 godina. Dakle, pomjeranje "uporišta istorije" ka istoku, rekao je Bžežinski, to se dešava i Evropi.
Po riječima njemačkog kancelara, prekretnica je kada EU kao geopolitička zajednica mora da bude nosilac evropskog projekta. Evropska politička zajednica, koja ne mora da čeka izmjene ugovora i birokratske procedure u Briselu, politički je projekat koji je ranije izrazio francuski predsjednik Macron. Sljedeći ovu ideju, njemački kancelar se nadovezao, dodajući dva suštinska elementa. Prvi je da će se evropska politička zajednica, koja će uključivati zemlje EU, zemlje koje žele i zemlje koje nisu članice EU, kao što je Velika Britanija, baviti pitanjima kao što su bezbjednost, energija i životna sredina. Drugi je da evropska politička zajednica ne treba da bude zamjena za članstvo država, kao one Zapadnog Balkana.
EU koja se proteže od Lisabona do Harkova (Ukrajina) izgleda ili nemoguć projekat, ili teško izvodljiv, ili san za koji će biti potrebno vrijeme.
Ali, kada je projekcija snova osnovni dio njihove konkretizacije.
U tom smislu kancelar Scholz je napravio dva "cajtenvende". Jedan, kada je izgovorio ovu riječ. I dva, kada je, vodeći državu na političkoj teritoriji do sada neutabanoj (o vojnoj podršci Ukrajini sa 100 milijardi eura, pokušaju razbijanja energetske zavisnosti od Rusije), uspio da kaže da je "cajtenvende" sada promišljena politika za mijenjajući evropski kontinent. Dimenzije te promjene neće biti manje od onih iz 1989. godine.
Zapadni Balkan ima razloga ne samo da pažljivo prati, već i da osmišljava sopstvene politike koje obuhvataju ovu promjenu u istoriji koja se dešava pred njihovim očima.
Dizajn politike mora da premosti veliki jaz između "cajtenvende" za ceo kontinent i trenutne situacije kada najveći uspjeh EU u normalizaciji odnosa između Kosova i Srbije, na primjer, dostiže tačku u kojoj dvije države priznaju jedna drugoj lične karte.
Kontinent će vjerovatno ući u novu brzinu integracije i Zapadni Balkan bi trebalo da bude barem dio te brzine.
Piše: Veton Surroi, novinar i publicista
Izvor: Kosovo Online/Koha ditore
