Šta motiviše ponašanje država u međunarodnim odnosima? Različite teorijske struje daju različita objašnjenja o tom pitanju, fokusirajući se prvenstveno na potrebu država za fizičkom sigurnošću.
Realistička škola ima za polazište veoma mračan pogled na ljudsku prirodu. Prema realistima, stanje sukoba među državama je zakon prirode, stoga svaka država mora da pođe od premise da je fizički ugrožena i u stalnoj konkurenciji sa drugima. Kao rezultat toga, države su u beskrajnom ciklusu odbrambenih napora, pa čak i hegemonije i dominacije u odbrani (logično: "ako ja to ne uradim, drugi će!").
S druge strane, liberalna škola je idealističnija i polazi od pozitivnijeg pogleda na svijet o ljudskoj prirodi. Ona vidi svijet kao arenu u kojoj države uspjevaju da vide zajedničke interese, teže univerzalnim vrijednostima i sarađuju kroz multilateralne institucije, kao način za postizanje bezbjednosti i mira.
Te i druge teorije, iako se razlikuju u ideološkim pristupima, ipak pretpostavljaju izvesnu racionalnost država u definisanju i ostvarivanju sopstvenih interesa. Tvrde da se države, na kraju, ponašaju na relativno predvidljiv i objašnjiv način.
Poenta je u tome da savremene društvene nauke, uključujući i one iz studija međunarodnih odnosa, generalno pate od precjenjivanja ljudske racionalnosti, a time i država.
Novija škola teorije međunarodnih odnosa, uzima u obzir iracionalne i psihološke dimenzije ljudskog ponašanja, tvrdi da države kao kolektivni proizvodi ljudskih bića ne ciljaju samo na fizičku sigurnost već i na nešto što se naziva „ontološka sigurnost“, što je u stvari često u sukobu sa fizičkom bezbjednošću.
Ontološka sigurnost ima veze sa potrebom da države budu mentalno u miru same sa sobom; da imaju odgovore i jasnoću o osnovnim pitanjima kao što su postojanje, dugovečnost, odnosi sa drugima, otuda potreba za nekom vrstom autobiografije, osovinom i stabilnim identitetom države.
Prema ovoj školi mišljenja, baš kao i pojedinci, države se osjećaju ontološki nesigurno kada se suoče sa okolnostima koje ugrožavaju psihološki poredak stvari i kontinuitet priče o sebi.
Međunarodna politika Srbije u odnosu na Kosovo tipičan je primjer državne iracionalnosti izazvane ontološkom neizvjesnošću. To je argument knjige koju je nedavno objavio profesor bezbjednosne politike Univerziteta u Beogradu Filip Ejdus. Autor stavlja poseban naglasak na period od Miloševića (kada je Srbija otišla toliko daleko da ju je NATO bombardovao) do današnjih dana kada Srbija nastavlja da odbacuje stvarnost nezavisnosti Kosova (po cijenu teških odnosa sa Zapadom).
Prateći istoriju i evoluciju proizvodnje srpskog mita o Kosovu, Ejdus tvrdi da je srpski nacionalizam duboko ukorenio u društvu ideju o Kosovu kao "kolijevci Srbije". Ideja o otcjepljenju Kosova proizvodi toliko egzistencijalne uznemirenosti u ideji (autobiografiji) koju je Srbija sama proizvela, pa Srbija i dalje nije u stanju da racionalno raspravlja o toj temi, pa čak pokazuje i spremnost da plati veliku i samouništavajuću cijenu.
Čitanje Ejdusove knjige, osim što je poslužilo kao uvod u teoriju ontološke bezbjednosti (za koju ranije nisam čuo), pružilo mi je i koristan teorijski okvir za razmišljanje o iracionalnosti spoljne politike Kosova posljednjih godina, koja proizilazi iz slične ontološke neizvjesnosti nedovršenog stanja.
U nastojanjima da konsolidujemo svoju državnost, mi smo zarobljeni u nekoj vrsti iluzornog narativa iz 1999. godine, tačnije, u kratkovido uvjerenje da je dovoljno podsjetiti naše saveznike da je naš cilj nezavisnosti pravedan ili da smo žrtve (rata koji je svet zaboravio). U međuvremenu, međunarodni poredak (gdje moć vrijedi više od apstraktnog pojma pravde) pretrpeo je toliko povoljnih promjena za Srbiju, da se ne treba čuditi ako preokret poslednjih godina sa priznanjima ili idejama o promjeni granica može biti hladni pljusak koji će razbiti naše iluzije.
Sa ovom novom stvarnošću u pozadini, spoljna politika Kosova posljednjih godina pokazala se krajnje iracionalnom i nezrelom jer se suočila sa idejama saveznika i sagovornika državnosti da zaključe to pitanje sa Srbijom ili da obezbjede naše približavanje EU i NATO. Udarci u grudi i suvereni, populistički diskurs doveli su do toga da spoljna politika sklizne u trenutke čiste histerije. Ta histerija je uglavnom bila proizvod domaćih političkih bitaka koje su zaslepile javno mnjenje promjenljivom međunarodnom stvarnošću i svele je na interese domaćih aktera.
Ali i ta iracionalnost u javnim raspravama (o demarkaciji sa Crnom Gorom, o Zajednici, o promjeni granica) sa kojom je suočeno Kosovo sa svojim saveznicima, čak i sa Albanijom, nikako nije bila rezultat dobro smišljene strategije, već jednostavno iracionalan ispad proizašao iz dubokih ontoloških neizvjesnosti.
Kosovo je godinama u stanju identitetskih previranja. Još nije izliječilo traume i unutrašnje nejedinstvo iz iskustva bivše Jugoslavije; zbunjeno identitetskim dimenzijama Ahtisaarijevog paketa; zabrinuto pitanjem nacionalnog identiteta i odnosa sa Albanijom. Iznad svega, Kosovo ostaje ontološki nesigurno zbog zavisnosti od Zapada i postkolonijalne traume "desubjektivizacije".
Država Kosovo liči na tinejdžera duboko nesigurnog u pogledu identiteta i granica slobode. Kao rezultat toga, u pokušaju da dokaže drugima u porodici (ali i sebi) nezavisnost i subjektivnost, ide u drugu krajnost histeričnim i arogantnim ponašanjem, precenjujući svoju stvarnu moć. Ekstremni suvereni i populistički diskurs nalaze podršku upravo zbog neizvesnosti u pogledu stvarnosti suvereniteta i ironično potvrđuju njegovo ograničenje.
Velika potreba koju neki osjećaju da „pokažu zemlju“ Americi ili čak Albaniji, kako bi zaštitili suverenitet i međunarodni subjektivitet države od stvarnih i izmišljenih neprijatelja, proizlazi iz njihove potrebe da se prije svega uvjere da je Kosovo država. Efekat proizveden u očima drugih je prilično komičan.
Problem sa adolescentnim i suverenim pristupom međunarodnim odnosima predstavlja činjenica da je Kosovo nedovršen projekat i da na tom putu mora biti svesno svoje stvarne moći da gura stvari naprijed. A stvarna moć Kosova je sve očiglednija. Kosovo je geostrateški veoma beznačajno za saveznike, manje važno od Srbije, koja sa dobro osmišljenom strategijom postaje glavni partner u regionu.
Iznad svega, moć Kosova umanjuje činjenica da ono ni u kom slučaju nije vjerodostojan i stabilan partner, uprkos prozapadnoj retorici. Zbog nemogućnosti stvaranja stabilnosti i razvoja, ali i zbog nedostatka kapaciteta za izgradnju države, Kosovo je danas saveznicima više teret nego prednost. Savezi se mjere dijelima, a ne slatkim riječima, postavljanjem statua zapadnih lidera i izjavama prozapadnih orijentacija u anketama.
Sa svojim dubokim tinejdžerskim iluzijama i nesigurnošću, Kosovo nije čak ni samo sebi saveznik, već sopstveno najveće zlo.
Piše: politički analitičar Agon Maliqi
Izvor: Kosovo Online/Klan Kosova
S druge strane, liberalna škola je idealističnija i polazi od pozitivnijeg pogleda na svijet o ljudskoj prirodi. Ona vidi svijet kao arenu u kojoj države uspjevaju da vide zajedničke interese, teže univerzalnim vrijednostima i sarađuju kroz multilateralne institucije, kao način za postizanje bezbjednosti i mira.
Te i druge teorije, iako se razlikuju u ideološkim pristupima, ipak pretpostavljaju izvesnu racionalnost država u definisanju i ostvarivanju sopstvenih interesa. Tvrde da se države, na kraju, ponašaju na relativno predvidljiv i objašnjiv način.
Poenta je u tome da savremene društvene nauke, uključujući i one iz studija međunarodnih odnosa, generalno pate od precjenjivanja ljudske racionalnosti, a time i država.
Novija škola teorije međunarodnih odnosa, uzima u obzir iracionalne i psihološke dimenzije ljudskog ponašanja, tvrdi da države kao kolektivni proizvodi ljudskih bića ne ciljaju samo na fizičku sigurnost već i na nešto što se naziva „ontološka sigurnost“, što je u stvari često u sukobu sa fizičkom bezbjednošću.
Ontološka sigurnost ima veze sa potrebom da države budu mentalno u miru same sa sobom; da imaju odgovore i jasnoću o osnovnim pitanjima kao što su postojanje, dugovečnost, odnosi sa drugima, otuda potreba za nekom vrstom autobiografije, osovinom i stabilnim identitetom države.
Prema ovoj školi mišljenja, baš kao i pojedinci, države se osjećaju ontološki nesigurno kada se suoče sa okolnostima koje ugrožavaju psihološki poredak stvari i kontinuitet priče o sebi.
Međunarodna politika Srbije u odnosu na Kosovo tipičan je primjer državne iracionalnosti izazvane ontološkom neizvjesnošću. To je argument knjige koju je nedavno objavio profesor bezbjednosne politike Univerziteta u Beogradu Filip Ejdus. Autor stavlja poseban naglasak na period od Miloševića (kada je Srbija otišla toliko daleko da ju je NATO bombardovao) do današnjih dana kada Srbija nastavlja da odbacuje stvarnost nezavisnosti Kosova (po cijenu teških odnosa sa Zapadom).
Prateći istoriju i evoluciju proizvodnje srpskog mita o Kosovu, Ejdus tvrdi da je srpski nacionalizam duboko ukorenio u društvu ideju o Kosovu kao "kolijevci Srbije". Ideja o otcjepljenju Kosova proizvodi toliko egzistencijalne uznemirenosti u ideji (autobiografiji) koju je Srbija sama proizvela, pa Srbija i dalje nije u stanju da racionalno raspravlja o toj temi, pa čak pokazuje i spremnost da plati veliku i samouništavajuću cijenu.
Čitanje Ejdusove knjige, osim što je poslužilo kao uvod u teoriju ontološke bezbjednosti (za koju ranije nisam čuo), pružilo mi je i koristan teorijski okvir za razmišljanje o iracionalnosti spoljne politike Kosova posljednjih godina, koja proizilazi iz slične ontološke neizvjesnosti nedovršenog stanja.
U nastojanjima da konsolidujemo svoju državnost, mi smo zarobljeni u nekoj vrsti iluzornog narativa iz 1999. godine, tačnije, u kratkovido uvjerenje da je dovoljno podsjetiti naše saveznike da je naš cilj nezavisnosti pravedan ili da smo žrtve (rata koji je svet zaboravio). U međuvremenu, međunarodni poredak (gdje moć vrijedi više od apstraktnog pojma pravde) pretrpeo je toliko povoljnih promjena za Srbiju, da se ne treba čuditi ako preokret poslednjih godina sa priznanjima ili idejama o promjeni granica može biti hladni pljusak koji će razbiti naše iluzije.
Sa ovom novom stvarnošću u pozadini, spoljna politika Kosova posljednjih godina pokazala se krajnje iracionalnom i nezrelom jer se suočila sa idejama saveznika i sagovornika državnosti da zaključe to pitanje sa Srbijom ili da obezbjede naše približavanje EU i NATO. Udarci u grudi i suvereni, populistički diskurs doveli su do toga da spoljna politika sklizne u trenutke čiste histerije. Ta histerija je uglavnom bila proizvod domaćih političkih bitaka koje su zaslepile javno mnjenje promjenljivom međunarodnom stvarnošću i svele je na interese domaćih aktera.
Ali i ta iracionalnost u javnim raspravama (o demarkaciji sa Crnom Gorom, o Zajednici, o promjeni granica) sa kojom je suočeno Kosovo sa svojim saveznicima, čak i sa Albanijom, nikako nije bila rezultat dobro smišljene strategije, već jednostavno iracionalan ispad proizašao iz dubokih ontoloških neizvjesnosti.
Kosovo je godinama u stanju identitetskih previranja. Još nije izliječilo traume i unutrašnje nejedinstvo iz iskustva bivše Jugoslavije; zbunjeno identitetskim dimenzijama Ahtisaarijevog paketa; zabrinuto pitanjem nacionalnog identiteta i odnosa sa Albanijom. Iznad svega, Kosovo ostaje ontološki nesigurno zbog zavisnosti od Zapada i postkolonijalne traume "desubjektivizacije".
Država Kosovo liči na tinejdžera duboko nesigurnog u pogledu identiteta i granica slobode. Kao rezultat toga, u pokušaju da dokaže drugima u porodici (ali i sebi) nezavisnost i subjektivnost, ide u drugu krajnost histeričnim i arogantnim ponašanjem, precenjujući svoju stvarnu moć. Ekstremni suvereni i populistički diskurs nalaze podršku upravo zbog neizvesnosti u pogledu stvarnosti suvereniteta i ironično potvrđuju njegovo ograničenje.
Velika potreba koju neki osjećaju da „pokažu zemlju“ Americi ili čak Albaniji, kako bi zaštitili suverenitet i međunarodni subjektivitet države od stvarnih i izmišljenih neprijatelja, proizlazi iz njihove potrebe da se prije svega uvjere da je Kosovo država. Efekat proizveden u očima drugih je prilično komičan.
Problem sa adolescentnim i suverenim pristupom međunarodnim odnosima predstavlja činjenica da je Kosovo nedovršen projekat i da na tom putu mora biti svesno svoje stvarne moći da gura stvari naprijed. A stvarna moć Kosova je sve očiglednija. Kosovo je geostrateški veoma beznačajno za saveznike, manje važno od Srbije, koja sa dobro osmišljenom strategijom postaje glavni partner u regionu.
Iznad svega, moć Kosova umanjuje činjenica da ono ni u kom slučaju nije vjerodostojan i stabilan partner, uprkos prozapadnoj retorici. Zbog nemogućnosti stvaranja stabilnosti i razvoja, ali i zbog nedostatka kapaciteta za izgradnju države, Kosovo je danas saveznicima više teret nego prednost. Savezi se mjere dijelima, a ne slatkim riječima, postavljanjem statua zapadnih lidera i izjavama prozapadnih orijentacija u anketama.
Sa svojim dubokim tinejdžerskim iluzijama i nesigurnošću, Kosovo nije čak ni samo sebi saveznik, već sopstveno najveće zlo.
Piše: politički analitičar Agon Maliqi
Izvor: Kosovo Online/Klan Kosova
