Astrit Dehari bio je u državnim rukama kada je umro. U rukama države čijoj se moći protivio. Ako nije počinio samoubistvo, onda država mora da otkrije ko ga je ubio. Ali to se vjerovatno neće dogoditi u zemlji sa zarobljenom pravdom i kukavičkim, korumpiranim i ucjenjenim tužiocima.
Trebalo je gotovo tri godine da jedan švicarski institut, odbaci verziju samoubistva Astrita Deharija u Pritvorskom centru u Prizrenu i predloži novu istragu o tom slučaju. Tri godine nakon što je umro od ruke države, čitava država nije uspjela da istodobno sprovede pravdu do jednog od najtragičnijih i najzanimljivijih slučajeva.
Zaključci švicarskih stručnjaka, iako su prevedeni kao nerazumljivi na albanski, daju jasne pokazatelje da je istina vjerovatno drugačija od onoga što su odjednom proglasili vrh policije, tužilaštva i državne političke institucije poslije tragičnog slučaja 5. novembra prije tri godine.
Astrit je zajedno sa pet aktivista Pokreta Samoopredjeljenje uhapšen kao osumnjičeni za napad na Skupštinu Kosova. Pritvor je proveo bez optužnice. Umro je od ruke države i država je odgovorna za njegovu smrt. Kao i odgovornost za izbjeljivanje slučaja i kažnjavanje krivca.
Zatvori su najsigurnija mjesta u svakoj državi. Tamo borave osumnjičeni i osuđivani za razna krivična djela, štite državu, a država je odgovorna za sve što im se desi. Država je odgovorna ne za ubistva i samoubistva, već i za prirodnu smrt koja se desi u zatvorima. I mora da odgovori. U slučaju Astrita situacija je mnogo složenija.
Kontroverzne izjave i procjene pratile su slučaj od samog početka. Šef regionalne policije izjavio je da je Astrit umro od upotrebe lijekova, a tadašnji regionalni tužilac rekao je da je smrt nastala zbog zagušivanja. Nakon forenzičkog izvještaja, izjavio je da dokazi pokazuju da je riječ o samoubistvu.
Ministarka pravde za tragediju kritikovala političke protivnike Pokreta Samoopredjeljenje, a oni su sumnjali da je Astrit ubijen. Niko od ovih zvaničnika danas ne govori. Kao da se ne radi o slučaju koji je potresao državu i društvo, slučaju koji i dalje ostaje crna tačka ne samo u kosovskom pravosudnom sistemu.
* * *
U bilo kojoj normalnoj zemlji smrt Astrita morala bi biti praćena moralnom i krivičnom odgovornošću. Za smrt poput Astritove, sa političkim konotacijama, istraga bi morala biti obavljene veoma pažljivo. Smrt poput ove Astritove zahtjevala bi nezavisnu, profesionalnu istragu i nikako brzoplete zaključke.
Ali nepovjerenje u pravosudni sistem je toliko duboko da je teško vjerovati da bilo koji ishod može smiriti uznemirene duše, naročito Astritinu porodicu. Oni su tražili nezavisnu ekspertizu i ekspertiza je bila opravdana. Ali kako dalje? Ko sprovodi dalje istrage? Kako se može vjerovati institucijama koje su ih u ranoj fazi istrage, umjesto da razjašnjavaju okolnosti slučaja, dodatno zamaglile? Kako se može vjerovati institucijama, na čijem čelu su i još uvijek stoje ljudi poput glavnog policajca i glavnog tužioca Prizrena? Kako vjerovati institucijama koje u medijima predstavljaju važne dokaze, a istovremeno se kaže da njihovo ispitivanje još nije završeno?
Astrit Dehari je žrtva državnog sistema građenog tokom svih poslijeratnih godina. Žrtva je sistema koji je stvorio selektivnu i nepovjerljivu pravdu, sistema koji ne zna šta je odgovornost. Sistem koji nema hrabrosti da rasvjetli slučaj, ali zahtjeva pomoć izvana.
* * *
Oni koji bi mogli da ometaju istragu do kraja slučaja Dehari trebalo bi da budu kažnjeni. Do sada je trebalo ponuditi niz moralnih ostavki. Istrage bi tada trebale otkriti i krivičnu odgovornost. Svima nam je potrebna potpuna istina.
Astritov slučaj pokazuje da niko nije siguran u ovom stanju, pokazuje da svako od nas može biti uhapšen i završiti mrtav u zatvorskoj ćeliji. Ako je neko, prije tri godine, imao interes da prikrije istinu, iz bilo kojeg razloga, ne treba prestati da traži da se ona otkrije.
Astrita je ubila njegova država. Žrtva je moći. Kada je umro, bio je u državnim rukama. U rukama države čijoj se moći protivio. Čije je protivljenje platio životom.
Imer Mushkolaj
Kolumnista Gazete Express
Izvor: Gazeta Express / Kosovo-online
Zaključci švicarskih stručnjaka, iako su prevedeni kao nerazumljivi na albanski, daju jasne pokazatelje da je istina vjerovatno drugačija od onoga što su odjednom proglasili vrh policije, tužilaštva i državne političke institucije poslije tragičnog slučaja 5. novembra prije tri godine.
Astrit je zajedno sa pet aktivista Pokreta Samoopredjeljenje uhapšen kao osumnjičeni za napad na Skupštinu Kosova. Pritvor je proveo bez optužnice. Umro je od ruke države i država je odgovorna za njegovu smrt. Kao i odgovornost za izbjeljivanje slučaja i kažnjavanje krivca.
Zatvori su najsigurnija mjesta u svakoj državi. Tamo borave osumnjičeni i osuđivani za razna krivična djela, štite državu, a država je odgovorna za sve što im se desi. Država je odgovorna ne za ubistva i samoubistva, već i za prirodnu smrt koja se desi u zatvorima. I mora da odgovori. U slučaju Astrita situacija je mnogo složenija.
Kontroverzne izjave i procjene pratile su slučaj od samog početka. Šef regionalne policije izjavio je da je Astrit umro od upotrebe lijekova, a tadašnji regionalni tužilac rekao je da je smrt nastala zbog zagušivanja. Nakon forenzičkog izvještaja, izjavio je da dokazi pokazuju da je riječ o samoubistvu.
Ministarka pravde za tragediju kritikovala političke protivnike Pokreta Samoopredjeljenje, a oni su sumnjali da je Astrit ubijen. Niko od ovih zvaničnika danas ne govori. Kao da se ne radi o slučaju koji je potresao državu i društvo, slučaju koji i dalje ostaje crna tačka ne samo u kosovskom pravosudnom sistemu.
* * *
U bilo kojoj normalnoj zemlji smrt Astrita morala bi biti praćena moralnom i krivičnom odgovornošću. Za smrt poput Astritove, sa političkim konotacijama, istraga bi morala biti obavljene veoma pažljivo. Smrt poput ove Astritove zahtjevala bi nezavisnu, profesionalnu istragu i nikako brzoplete zaključke.
Ali nepovjerenje u pravosudni sistem je toliko duboko da je teško vjerovati da bilo koji ishod može smiriti uznemirene duše, naročito Astritinu porodicu. Oni su tražili nezavisnu ekspertizu i ekspertiza je bila opravdana. Ali kako dalje? Ko sprovodi dalje istrage? Kako se može vjerovati institucijama koje su ih u ranoj fazi istrage, umjesto da razjašnjavaju okolnosti slučaja, dodatno zamaglile? Kako se može vjerovati institucijama, na čijem čelu su i još uvijek stoje ljudi poput glavnog policajca i glavnog tužioca Prizrena? Kako vjerovati institucijama koje u medijima predstavljaju važne dokaze, a istovremeno se kaže da njihovo ispitivanje još nije završeno?
Astrit Dehari je žrtva državnog sistema građenog tokom svih poslijeratnih godina. Žrtva je sistema koji je stvorio selektivnu i nepovjerljivu pravdu, sistema koji ne zna šta je odgovornost. Sistem koji nema hrabrosti da rasvjetli slučaj, ali zahtjeva pomoć izvana.
* * *
Oni koji bi mogli da ometaju istragu do kraja slučaja Dehari trebalo bi da budu kažnjeni. Do sada je trebalo ponuditi niz moralnih ostavki. Istrage bi tada trebale otkriti i krivičnu odgovornost. Svima nam je potrebna potpuna istina.
Astritov slučaj pokazuje da niko nije siguran u ovom stanju, pokazuje da svako od nas može biti uhapšen i završiti mrtav u zatvorskoj ćeliji. Ako je neko, prije tri godine, imao interes da prikrije istinu, iz bilo kojeg razloga, ne treba prestati da traži da se ona otkrije.
Astrita je ubila njegova država. Žrtva je moći. Kada je umro, bio je u državnim rukama. U rukama države čijoj se moći protivio. Čije je protivljenje platio životom.
Imer Mushkolaj
Kolumnista Gazete Express
Izvor: Gazeta Express / Kosovo-online
