Izdavačka kuća: Nova poetika iz Zemuna, ovih dana objavila je zbirku poezije: GRADITELJI MOSTOVA: Zbornik lirike i proze. Ovaj regionalni izdavački projekat predvodili su Karmen Medija Velagić i Tanja Zubčević Alečković.
"Nakon osnivanja grupe Kluba umjetnosti „Tanja i prijatelji“, nastala je ideja da se objavi zbirka s djelima članova grupe. Ono što nas je vodilo ka cilju bila je raznolikost članova. Različitost je prednost u kojoj smo se upoznavali i u mislima podijeljenim uzajamno raspoznavali. Sagraditi mostove riječima nije lako, ali nije nemoguće. Graditelji u ovoj zbirci su to dokazali i dalje dokazuju", naglasila je Zubčević Alečković, dodajući da ovaj Zbornik krasi llijepa riječ, jedini prihvatljiv način komunikacije među ljudima.
Koautorica knjige "Graditelji mostova" govoreći o djelu, kazala je da joj je bila velika želja dati šansu onim autorima, pogotovo mladima, koji nisu objavili svoja djela.
"Tanja i ja smo odlučile same finansirati zbirku, u kojoj ne bi bila zastupljena samo naša, nego i djela neafirmisanih autora. Pored toga velika nam je želja bila okupiti autore iz BiH i susjednih država u jednoj zbirci. Upravo to nas je i podstaklo da pokrenemo natječaj za najbolje autore. Odjek nas je iznenadio i obradovao. Čak su nam se javili neki već afirmisani pisci, izdavači i drugi likovni umjetnici, koji su svojim radovima podržali ovaj naš projekat koji je porušio sve granice", kazala je Karmen Medija Velagić.
Predgovor ove zanimljive zbirke je odlomak iz romana "Sjećanja bez reda +13" Samira Hasanbegovića - Horiona, dok je recenziju napisao Halil Džananović koji, između ostalog, kaže:
"...Ali, prije svega želim naglasiti da su ''roditeljke'' ove zbirke Karmen Medija Velagić i Tanja Zubčević- Alečković, takođe vrsne pjesnikinje, u ovom slučaju, i kapriciozne inadžije jer su im ideju u startu pokušali "uhapsiti" i donijeti "presudu", bez izvođenja dokaza, svijedoka ili budućih čitaoca... Glavni koncept ideje i njeno ''pogonsko gorivo'' bila je i ostala želja pjesnikinja (Karmen i Tanja) da se da šansa onima koji zaista vrijede, ali zbog već pominjanih crno-bijelih detalja nisu, bar do sad, imali nikakve šanse na javnoj sumornoj sceni, dodatno opterećenoj olujnim ciklonima kibernizovanih nadriumjetnika. Knjiga ima sve kulturološke predispozicije i neograničenost u bilo kakvim prizemnim oblicima koji su, u ovim nevremenima, zaposjeli i čovjeka i umjetnost. Pošto su, kako kazah, roditeljke ove zbirke moje neprikosnovene favoritkinje (van svake konkurencije) logično je da se ovaj put neću izjašnjavati o njihovim antologijskim ostvarenjima.
Kao što je neko već rekao: Potrudite se da vas smrt zatekne žive, tako i moja malenkost, mamuzajući prste iznad crne tastature, preporučuje da vas ova zbirka zatekne trijezne od života i njegovih sanja. Jer ćete tokom čitanja uploviti u čudestan svijet tako dalek i tako blizu. Za ovakvu zbirku nikad nije rano, a u ovom slučaju ni kasno, taman u dobri čas.Ako su po A.B. Šimiću pjesnici čuđenje u svijetu onda je i ova knjiga svojom pojavom čudo nad čudima. Jer, današne vrijeme zakonom jačeg ili logikom sile sve više postaje globalno, napredujući, u tehnološkom smislu, brže nego što to savremen čovjek može izdržati, pa stog i ne čudi što su vrednovanja literature (proučavanja-analiziranja....) kao i sama literatura gurnuti na margine sve žešćih borbi za goli opstanak. Poslednji bastion (knjiga) čovjekove slobode kao da je postao siva zona koju svi zaobilaze. Tako da se dojmimo utiscima po kojima je prestala ona nasušna potreba za utješno- okrepljujućom snagom koju samo umjetnost zna ponuditi. Sve se, na neki način, ispolitizovalo kroz prazne odjeke utihnulih glasova i u akademskim i u građanskim krugovima. Tu i tamo, oglase se oni ''neizliječivi'' zaljubljenici u lijepotu umjetnosti, neraskidivo vezani kao arhitekte ili provodnici u ovom slučaju odašiljači k vama koji možda i ne čekate. “Knjiga je posljednji bastion čovjekove slobode”. Kazao je čuveni holandski pjesnik koji je 2004 proglašen pjesnikom domovine. Simon Vinkenoog, rođen 1928, preminuo 2009. Blago njemu, u odnosu, recimo, na mene koji nema ni knjigu ni domovine u pravom smislu te riječi. Jedino se na slobodu ne žalim, a ni ona na mene, trošimo se uzajamno po prećutnom dogovoru.
{gallery}galerije/graditelj{/gallery}
Uvod u ovu zbirku poezije i naravno sjajne proze je adekvatan odlomkom iz knjige koja je, čini mi se 2007, bila svojevrsni bum, čitalački hit, antiratna potresna knjiga koju je Samir Hasanbegović (Hadrin Horion) napisao za sve uzraste osim nacionalista i sličnih crva i stajskih glista. U ovom odlomku autor veoma snažno osvjetljava ponore koje nosimo u sebi, u koje s vremena na vrijeme tonemo, nestajući ili nestajemo tonući : ''Podijelit ćemo s vama i zadnji komad hljeba, pa kako nam bude. Eto, prema vama bit ćemo dobri, ali prema sebi nećemo, jer takvi smo mi ljudi.'' Bože, zašto smo toliko teški sebi i la(h)ki drugom? La(h)ki kao prijatelji, kao ljudi pa i kao vjekovni ciljevi koje treba uništiti, kao da se između rečenica, u ovom odlomku, čuje pitanje bez ogovora, veoma srodno s naslovom: Sjećanja bez reda.
Benjamin isović u pjesmi: ''Pjesnik'' u dva stiha sažima život onih koji su ''zalutali u poeziju'': ''K'o luč u tmini, k'o žiška zore, PJESNICI NE MRU, ONI IZGORE!
Zaista, u ovim odabranim stihovima, pjesmama pobjednicama, na konkursu, svi autori dokazuju tezu da je poezija nepostojeći rukopis vaseljenje koji nam otkriva tajnu kako se stvaraju duge te zašto nestaju. Kako se na najneviniji način začinju gromovi i zog čega su namunjene sablje, koje sjeku naš mrak, tako svjetlosno bolne. Poezija u ovoj zbirci je svojevrsno hvatanje trenutka, postojeće a nevidljive fotografije, zvuka...hvatanje tragova iščeznuća kao predznaka rađanja. Svi, bez izuzetka, zaslužuju da se o njihovoj poeziji u najširem smislu, jer ima uporišta, bar naglasi početak diskusije, lijepe i poučne pa i, u ovim turobnim vremenima, osvježavajuće.
Onomatopejska pjesma Mile Jukića figurira kao centralna elipsa ove zbirke oko koje se granaju osjećanja, viđenja, snivanja i rzdanjivanja, gonetanje sebe u drugom i drugog u sebi, kao što je slučaj kod Marine Mihajlović-Živković, koja kaže: a ja za ljubavlju odavno ne žudim / uzela me / ubila me / šutnula me / i šta ćeš sada, pitam te / kada znaš da si prevario senku / a ne mene? Dok, Milo Jukić, u pjesmi : Usvemiren greb-kaže: Vojniku na mrtvoj straži sviće / Priklano janje u pubertetu / Uščuvan dobrom, pogani jezik / u celofanu bleji / Od stakla čizme, a suze blatne / Kroz lišće hrptom
verige stenju / Ašikli Kiš / I još i kiši.
Ova, citirana, pjesnička ostvarenja su odličan poligon ili osnova polazišta za raznolikim analizama u lingvističkom smislu pjesnika-nja i njihova jezika, kao glavnog sredstva s kojim proširuju sveru kodnog izbora i omogućuju lakši prodor u bit suštine".
U zbirci, među kojima su zastupljena i dva autora lirike sa Kosova - Ali Podrimja i Mustafa Balje te jedan iz Albanije - Visar Zhiti, su i sljedeći pjesnici i pjesnikinje te prozaisti:
Tanja Zubčević Alečković – lirika,Ivan Despotović – lirika, Darko Donevski - lirika, Danja Đokić – lirika, Samir Dizdarević – lirika, Goran Gatalica – lirika, Hanka Hamzagić – lirika, Milo Jukić – lirika, Vinko Kalinić – lirika, Anđelka Korčulanić – lirika, Minela Masleša – lirika, Mirzeta Memišević – lirika, Marija Mihajlović Davidović – lirika, Jasmina Marinković – lirika, Samir Omerović – lirika, Edin Pelko – lirika, Goran Tadić – lirika, Maxa Todorović – lirika, Žaklina Filipova Svećarovska – lirika, Karmen Medija Velagić – lirika, Aida Bilać – proza, Nedžad Husić – proza, Ognjen Pudar – proza, Karmen Medija Velagić – proza, Marina Mihajlović Živković, Nijaz Rujanac.
info-ks.net
