Sa pravom veta pet zemalja članica čiji su stavovi uglavnom suprotni, Vijeće sigurnosti UN-a je na primjerima Ukrajine i Gaze izgubilo svoj smisao.
Destrukcija neviđenih razmjera, mnogobrojni očiti ratni zločini, hiljade mrtvih i ko zna koliko prisilno protjeranih. Suze, očaj, pokolj čitavih porodica… Malo je riječi kojima se može opisati ono što se već nekoliko sedmica dešava u opkoljenom Pojasu Gaze i na okupiranoj Zapadnoj obali.
Nakon 7. oktobra i smrtonosnih napada Hamasa na svom teritoriju, Izrael je, slobodno se može reći, dobio odriješene ruke da radi šta hoće, a svjedočanstvo iskorištavanja te privilegije vidimo svakodnevno – tijela ubijenih Palestinaca, među kojima hiljade djece, sa zemljom poravnate zgrade, urušene bolnice, potpuna blokada koja krši sve moguće međunarodne zakone… U najkraćem – horor za milione Palestinaca.
U svemu tome, međunarodna zajednica, kako se voli nazivati, apsolutno je inertna što ljudima na Balkanu i nije tako nepoznato. Ono što je počelo ruskom invazijom na Ukrajinu, kulminiralo je ratom u Gazi, a to je potpuna nemoć tijela koje bi na međunarodnom nivou trebalo brinuti da se scene kojima svjedoči svijet ne dešavaju, makar ne u ovom stoljeću.
Kao što nije uspijevalo u slučaju Ukrajine, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nije donijelo niti jednu obavezujuću rezoluciju koja bi, ako ne stavila tačku na masakre u Gazi, onda makar olakšala stanje u enklavi i ispunila svoju misiju očuvanja sigurnosti u svijetu. Štaviše, najveće svjetske sile, njih pet sa prvom veta (SAD, Kina, Francuska, Velika Britanija i Rusija), ne samo da ne mogu pronaći zajednički jezik, već ne mogu niti približiti stavove ne samo o tom, već i o mnogim drugim gorućim pitanjima.
Kakav je, onda, smisao takvog Vijeća sigurnosti?
„Vijeće sigurnosti ima primarnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Ima 15 članova, a svaki član ima jedan glas. Prema Povelji Ujedinjenih naroda, sve države članice obavezne su poštivati odluke Vijeća. Vijeće sigurnosti preuzima vodstvo u utvrđivanju postojanja prijetnje miru ili čina agresije. Poziva strane u sporu da ga riješe mirnim putem i preporučuje metode ili uslove dogovora. U nekim slučajevima, Vijeće sigurnosti može pribjeći nametanju sankcija ili čak odobriti upotrebu sile za održavanje ili obnovu međunarodnog mira i sigurnosti“.
Ovo stoji na internet stranici Vijeća sigurnosti UN-a. Jesmo li bilo šta od ovoga vidjeli, počev od ruske invazije na Ukrajinu, pa do rata u Gazi?
Odgovarajući na pitanje kakvu ulogu uopšte ima Vijeće sigurnosti UN-a kada se u sve polariziranijem svijetu ne može složiti niti oko jedne važne stvari, Boško Jakšić, vanjskopolitički analitičar iz Srbije, kaže da je, „ovakav kakav jeste, uopšte nema“.
„Već neko vreme sa raznih strana čujemo da je potrebna potpuna reforma sistema na kojem počivaju Ujedinjene nacije, jer, ovakve kakvi jesu, a posebno sa ovim sastavom Saveta bezbednosti, ne samo da su anahroni i ne predstavljaju realnost sveta, već po mehanizmima odlučivanja apsolutno podsećaju na Ligu naroda pre Drugog svetskog rata“, kaže Jakšić.
„Maksimalna impotencija. Tamo svako može govoriti šta hoće, predlagati šta hoće, ali se zna ko će staviti veto i na šta će ga staviti. I nikom ništa, tako da sam stava da zaista treba razmisliti o jednoj radikalnoj reformi sistema“, dodao je.
Šta se, ako ćemo realno, može učiniti? Malo je vjerovatno da bi se bilo koja od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti odrekla moći kakvu daje pravo veta, jer bi time ostala bez snažnog oružja u borbi protiv narušavanja sopstvenih interesa, kakvo, recimo, ima SAD i njegovi zapadni saveznici u ratu u Gazi, Rusija po pitanju Ukrajine ili pak Kina u vezi bilo koje teme koju smatra značajnom za sebe.
Recimo, ako govorimo o Palestincima i Izraelu, SAD je u Vijeću sigurnosti upotrijebio svoje pravo veta najmanje 46 puta, u većini slučajeva se protiveći rezolucijama kojima se kritizira Izrael. Tako je, recimo, spriječio rezoluciju o izraelskoj invaziji na južni Liban ili onu o izraelskoj aneksiji sirijske Golanske visoravni, koja je još pod okupacijom.
I dok je tako, sadašnje riječi generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Antonija Guterresa i njegova odlučna osuda izraelskih postupaka u Gazi, samo su prazne priče.
No, u SAD-u, očito, ne prevladava takvo mišljenje. Na upit Al Jazeere o (be)smislu Vijeća sigurnosti UN-a, Laurie Nathan, profesor na Institutu za međunarodne mirovne studije Univerziteta Notre Dame iz SAD-a konstatirao je kako je normalno da tamo postoji sukob interesa, ali u odgovorima nije ponudio nikakvo rješenje, niti izrazio stav da bi se nešto trebalo promijeniti.
„Ujedinjeni narodi su organizacija zemalja članica i kao takva, odražava njihove interese i vrijednosti“, rekao je. „Kao forum država članica, Vijeće sigurnosti UN-a prirodno odražava stvarnost državnih interesa i ideologija koje su različite i prožete suparništvom i politikom moći. U onoj mjeri u kojoj su zemlje članice podijeljene po bilo kojem pitanju, tako će i UN biti podijeljen. To se posebno odnosi na Vijeće sigurnosti UN-a, gdje pet stalnih članica može primijeniti pravo veta. U odnosu prema Ukrajini, Gazi i drugim sukobima, Vijeće sigurnosti UN-a je paralizirano podjelama. To, međutim, ne znači da je ono beskorisno. Bolje je imati nesavršeno Vijeće, nego uopšte nemati Vijeće“.
Promjene koja bi poboljšale efikasnost Vijeća na provođenju njegove misije o „sigurnosti u svijetu“ su, kaže, teško izvodive. Složio se da će pet stalnih čanica, koje su pravo veta dobile zahvaljujući “doprinosu u formiranju UN-a”, teško prihvatiti veće reforme.
„Tačno. Budući da nijedan član grupe P5 (pet stalnih članica Vijeća, op. a.) ne bi podržao ukidanje veta, on neće biti ukinut. Jedna važnija reforma bila bi da se regijama poput Afrike ili Latinske Amerike da snažniji glas u Vijeću sigurnosti UN-a“, rekao je američki profesor, ne ulazeći u detalje koji bi objasnili smisao tog proširenja.
Sa, makar tom, reformom slaže se i Jakšić. Ipak, dodaje da je potrebno mnogo više od toga – ukidanje veta.
„Može se proširiti stalni sastav Saveza bezbednosti sa pet na devet ili 11…, nebitno. Ali dok god postoji pravo veta, biće apsolutna blokada bilo čega“, kaže Jakšić.
„U Generalnoj skupštini UN-a se može ići na nadglasavanje, ali dobiju se neobavezujuće rezolucije koje nemaju nikakvu težinu. Jedino što bi zaista promenilo stvari je ili da rezolucije Generalne skupštine UN-a postanu obavezujuće ili da se u Savetu bezbednosti UN-a ukine pravo veta, pa da se ide na prostu većinu u odlučivanju. Ali… teško“, zaključio je Jakšić.
Nakon 7. oktobra i smrtonosnih napada Hamasa na svom teritoriju, Izrael je, slobodno se može reći, dobio odriješene ruke da radi šta hoće, a svjedočanstvo iskorištavanja te privilegije vidimo svakodnevno – tijela ubijenih Palestinaca, među kojima hiljade djece, sa zemljom poravnate zgrade, urušene bolnice, potpuna blokada koja krši sve moguće međunarodne zakone… U najkraćem – horor za milione Palestinaca.
U svemu tome, međunarodna zajednica, kako se voli nazivati, apsolutno je inertna što ljudima na Balkanu i nije tako nepoznato. Ono što je počelo ruskom invazijom na Ukrajinu, kulminiralo je ratom u Gazi, a to je potpuna nemoć tijela koje bi na međunarodnom nivou trebalo brinuti da se scene kojima svjedoči svijet ne dešavaju, makar ne u ovom stoljeću.
Kao što nije uspijevalo u slučaju Ukrajine, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nije donijelo niti jednu obavezujuću rezoluciju koja bi, ako ne stavila tačku na masakre u Gazi, onda makar olakšala stanje u enklavi i ispunila svoju misiju očuvanja sigurnosti u svijetu. Štaviše, najveće svjetske sile, njih pet sa prvom veta (SAD, Kina, Francuska, Velika Britanija i Rusija), ne samo da ne mogu pronaći zajednički jezik, već ne mogu niti približiti stavove ne samo o tom, već i o mnogim drugim gorućim pitanjima.
Šta piše u obavezama Vijeća sigurnosti
Tako su Rusija i Kina redovno koristile pravo veta kada je riječ o rezolucijama o ratu u Ukrajini, dok je rat u Gazi doveo do njegovog masovnog korištenja, pa čak i ona kada se supersile ne mogu dogovoriti oko terminologije. Tako, recimo, neki u Gazi žele prekid vatre, a ne humanitarnu pauzu ili obrnuto.Kakav je, onda, smisao takvog Vijeća sigurnosti?
„Vijeće sigurnosti ima primarnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti. Ima 15 članova, a svaki član ima jedan glas. Prema Povelji Ujedinjenih naroda, sve države članice obavezne su poštivati odluke Vijeća. Vijeće sigurnosti preuzima vodstvo u utvrđivanju postojanja prijetnje miru ili čina agresije. Poziva strane u sporu da ga riješe mirnim putem i preporučuje metode ili uslove dogovora. U nekim slučajevima, Vijeće sigurnosti može pribjeći nametanju sankcija ili čak odobriti upotrebu sile za održavanje ili obnovu međunarodnog mira i sigurnosti“.
Ovo stoji na internet stranici Vijeća sigurnosti UN-a. Jesmo li bilo šta od ovoga vidjeli, počev od ruske invazije na Ukrajinu, pa do rata u Gazi?
Odgovarajući na pitanje kakvu ulogu uopšte ima Vijeće sigurnosti UN-a kada se u sve polariziranijem svijetu ne može složiti niti oko jedne važne stvari, Boško Jakšić, vanjskopolitički analitičar iz Srbije, kaže da je, „ovakav kakav jeste, uopšte nema“.
„Već neko vreme sa raznih strana čujemo da je potrebna potpuna reforma sistema na kojem počivaju Ujedinjene nacije, jer, ovakve kakvi jesu, a posebno sa ovim sastavom Saveta bezbednosti, ne samo da su anahroni i ne predstavljaju realnost sveta, već po mehanizmima odlučivanja apsolutno podsećaju na Ligu naroda pre Drugog svetskog rata“, kaže Jakšić.
„Maksimalna impotencija. Tamo svako može govoriti šta hoće, predlagati šta hoće, ali se zna ko će staviti veto i na šta će ga staviti. I nikom ništa, tako da sam stava da zaista treba razmisliti o jednoj radikalnoj reformi sistema“, dodao je.
‘Bolje ikakvo, nego nikakvo Vijeće’
Generalna skupština Ujedinjenih naroda jeste izglasala rezoluciju kojom se traži “trenutno, trajno i održivo humanitarno primirje” u Gazi, uz 14 glasova protiv, uključujući i američki. No, za razliku od one koju usvoji Vijeće sigurnosti, rezolucije Generalne skupšine nisu obavezujuće. Više su simbolične prirode. U prijevodu: beskorisne.Šta se, ako ćemo realno, može učiniti? Malo je vjerovatno da bi se bilo koja od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti odrekla moći kakvu daje pravo veta, jer bi time ostala bez snažnog oružja u borbi protiv narušavanja sopstvenih interesa, kakvo, recimo, ima SAD i njegovi zapadni saveznici u ratu u Gazi, Rusija po pitanju Ukrajine ili pak Kina u vezi bilo koje teme koju smatra značajnom za sebe.
Recimo, ako govorimo o Palestincima i Izraelu, SAD je u Vijeću sigurnosti upotrijebio svoje pravo veta najmanje 46 puta, u većini slučajeva se protiveći rezolucijama kojima se kritizira Izrael. Tako je, recimo, spriječio rezoluciju o izraelskoj invaziji na južni Liban ili onu o izraelskoj aneksiji sirijske Golanske visoravni, koja je još pod okupacijom.
I dok je tako, sadašnje riječi generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Antonija Guterresa i njegova odlučna osuda izraelskih postupaka u Gazi, samo su prazne priče.
No, u SAD-u, očito, ne prevladava takvo mišljenje. Na upit Al Jazeere o (be)smislu Vijeća sigurnosti UN-a, Laurie Nathan, profesor na Institutu za međunarodne mirovne studije Univerziteta Notre Dame iz SAD-a konstatirao je kako je normalno da tamo postoji sukob interesa, ali u odgovorima nije ponudio nikakvo rješenje, niti izrazio stav da bi se nešto trebalo promijeniti.
„Ujedinjeni narodi su organizacija zemalja članica i kao takva, odražava njihove interese i vrijednosti“, rekao je. „Kao forum država članica, Vijeće sigurnosti UN-a prirodno odražava stvarnost državnih interesa i ideologija koje su različite i prožete suparništvom i politikom moći. U onoj mjeri u kojoj su zemlje članice podijeljene po bilo kojem pitanju, tako će i UN biti podijeljen. To se posebno odnosi na Vijeće sigurnosti UN-a, gdje pet stalnih članica može primijeniti pravo veta. U odnosu prema Ukrajini, Gazi i drugim sukobima, Vijeće sigurnosti UN-a je paralizirano podjelama. To, međutim, ne znači da je ono beskorisno. Bolje je imati nesavršeno Vijeće, nego uopšte nemati Vijeće“.
Da li bi se velesile odrekle prava veta?
Na pitanje o efektu Rezolucije o Gazi koja je usvojena u Generalnoj skupštini UN-a sa velikom većinom glasova, ali koja je neobavezujuća, rekao je: „Svrha Rezolucije je dati glas savjesti, izraziti bijes i potvrditi međunarodni zakon o ljudskim pravima, kao i međunarodno humanitarno pravo“.Promjene koja bi poboljšale efikasnost Vijeća na provođenju njegove misije o „sigurnosti u svijetu“ su, kaže, teško izvodive. Složio se da će pet stalnih čanica, koje su pravo veta dobile zahvaljujući “doprinosu u formiranju UN-a”, teško prihvatiti veće reforme.
„Tačno. Budući da nijedan član grupe P5 (pet stalnih članica Vijeća, op. a.) ne bi podržao ukidanje veta, on neće biti ukinut. Jedna važnija reforma bila bi da se regijama poput Afrike ili Latinske Amerike da snažniji glas u Vijeću sigurnosti UN-a“, rekao je američki profesor, ne ulazeći u detalje koji bi objasnili smisao tog proširenja.
Sa, makar tom, reformom slaže se i Jakšić. Ipak, dodaje da je potrebno mnogo više od toga – ukidanje veta.
„Može se proširiti stalni sastav Saveza bezbednosti sa pet na devet ili 11…, nebitno. Ali dok god postoji pravo veta, biće apsolutna blokada bilo čega“, kaže Jakšić.
„U Generalnoj skupštini UN-a se može ići na nadglasavanje, ali dobiju se neobavezujuće rezolucije koje nemaju nikakvu težinu. Jedino što bi zaista promenilo stvari je ili da rezolucije Generalne skupštine UN-a postanu obavezujuće ili da se u Savetu bezbednosti UN-a ukine pravo veta, pa da se ide na prostu većinu u odlučivanju. Ali… teško“, zaključio je Jakšić.
