Srbija i Kosovo su međusobno postale utočište za kriminalce i bjegunce iz tih država, omogućavajući osumnjičenima za ubistva, dilerima droge i trgovcima ljudskih organa da izbjegnu pravdu prelaskom granice.
Kada je došao trenutak da ljekar sa Kosova Lufti Dervishi i njegov sin Arban budu poslati u zatvor 2016. zbog brutalnih poslijeratnih zločina, od njih nije bilo ni traga ni glasa.
Policija Kosova vjeruje da su ovaj urolog i njegov sin, koji su osumnjičeni za rukovođenje mrežom trgovine ljudskim organima iz klinike Medikus u Prištini, a koji su trenutno na ponovnom suđenju, prešli granicu i otišli u Srbiju, otkriva BIRN.
Tim činom pridružili su se rastućem broju onih koji izbjegavaju plaćanje kaucije ili zatvorsku kaznu tako što koriste nedostatak saradnje iz oblasti bezbjednosti između Srbije i Kosova, koje je 2008. proglasilo nezavisnost koju Beograd ne priznaje.
Na papiru, trebalo je da inicijative EU i UN utru put policijskoj saradnji, razmjeni obavještajnih podataka i priznavanju međunarodnih naloga za hapšenje.
U praksi, međutim, osumnjičeni za ubistvo i dileri droge izbjegavaju pravdu prelaskom granice, svjesni da do sada nije bilo nijednog slučaja izručivanja između Kosova i Srbije. Jedna ljekarka osumnjičena zbog ilegalne vještačke oplodnje na Kosovu je nudila slične usluge u Srbiji, nakon što je umakla policiji.
Porodice nestalih tokom sukoba na Kosovu se takođe žale da je njihova potraga za voljenima i pravdom znatno otežana, upravo zbog nedostatka saradnje između ove dvije države.
Ministarstvo pravde Srbije, Policija Kosova i Misija EULEX Evropske unije rekli su da proteklih godina postoji redovan protok informacija između Prištine i Beograda. Međutim, razgovori sa zvaničnicima iz EU i kosovskih institucija, kao i analitičarima koji su proučavali ovaj problem, ukazuju da je ovaj proces značajno otežan i da se rijetko završi odlučnom akcijom.
To je uglavnom posljedica činjenice da Srbija odbija da makar prećutno prizna nezavisnost Kosova, ali je takođe i rezultat nepovjerenja i nagomilane netrpeljivosti, kako objašnjavanju.
“Nedostatak saradnje u vezi sa pravnim i bezbjednosnim pitanjima primorava nas da nastavimo da posmatramo obje države kao `sigurna utočišta` za kriminalce,“ kaže za BIRN Florian Qehaja iz Kosovskog centra za bezbjednosne studije.
Jazbina osumljičenih trgovaca organima
Ljekar Lutfi Dervishi u sudu u Prištini negira da je vodio ilegalnu trgovinu organima. Foto:kallxo.com
U martu 2016, Apelacioni sud u Prištini potvrdio je prethodnu sudsku odluku kojom su doktor Lufti Dervishi iz klinike Medikus i njegov sin Arban proglašeni krivi zbog ilegalne trgovine organima u ozloglašenoj klinici u Prištini.
Njima je naloženo da se prijave na odsluženje dužih zatvorskih kazni zbog vađenja organa žrtava za transplantaciju u sada ozloglašenoj klinici u Prištini, ali ovaj urolog i njegov sin su prije toga nestali.
Ne zna se kako su Dervishijevi pobjegli sa Kosova, ali policija u Prištini vjeruje da su prešli granicu sa Srbijom, gdje se i dalje kriju uprkos postojanju „crvene potjernice“, koju je izdala kancelarija Interpola pri Misiji UN-a na Kosovu.
“Prema informacijama kojima raspolažemo, oni su bili su na teritoriji Srbije i tamo su se skrivali od pravosudnog sistema Kosova,” rekao je za BIRN portparol Policije Kosova Daut Hoxha.
Ipak, ostaje nejasno da li je ova informacija preneta nadležnima u Srbiji, jer su EULEX, UNMIK, kao i ministarstva pravde Srbije i Kosova odbili da odgovore na pitanja BIRN-a.
Nakon što je kosovski Vrhovni sud naložio da se postupak obnovi, Lufti Dervishi je januara 2017. ponovo ušao na Kosovo. On je ubrzo uhapšen, ali policija vjeruje da je Arban i dalje u Srbiji.
Postupak za Luftija Dervishija je obnovljen u julu 2017.
Tražena medicinska radnica u vezi sa veštačkom oplodnjom u bjekstvu
Gjina Zeqiri traži sigurnost u Srbiji, nakon pretresa njene kliniku za vještačku oplodnju od strane Policije Kosova. Foto: BIRN Kosovo
Ljekarka Gjina Zeqiri, ginekolog i osnivač Global Hospital klinike specijalizovane za vještačku oplodnju u Prištinije takođe iskoristila rupu u zakonu da bi izbjegla pravdu.
Kosovska policija upala je u njenu kliniku novembra 2014. sumnjajući da je doktorka Zeqiri povezana sa nizom prekršaja, omogućavajući roditeljima da biraju pol djeteta za određenu naknadu, kupujući spermu i jajne ćelije od ugroženih pojedinaca i zapošljavajući nelicencirane embriologe. Sve to stoji u optužnici koja je podiguta u januaru 2016. i čiju kopiju BIRN posjeduje.
Zeqiri je pobjegla u Srbiju gdje je nastavila da pruža slične usluge tik uz granicu i preko web stranice na spskom i albanskom jeziku, uprkos tome što je traži kosovska policija. Ona poriče da je ikada imala klijente.
Zeqiri je u februaru 2014. u Bujanovcu registrovala kompaniju pod imenom Global IVF, a mjesec dana kasnije iznajmila je kancelariju.
Nexhat Behluli, vlasnik navedene nekretnine koju je iznajmila Zeqiri, rekao je da je ljekarka u početku prodavala medicinsku opremu, ali u maju iste godine, kancelariju je pretvorila u kliniku za vještačku oplodnju.
„Upozoravao sam je da neću da dozvolim da tu bude ordinacija, uostalom i u našem ugovoru o zakupu stajalo je da će se tu prodavati medicinska oprema, a ne da bude ordinacija“, rekao je.
Nakon što je odbila da promjeni ugovor o zakupu, on je zamjenio brave na vratima. Zeqiri je zatim bezuspješno tužila Behluljija kako bi povratila novac koji je investirala.
Prema sudskim dokumentima u koje je BIRN imao uvid, Zeqiri je obavljala praksu vještačke oplodnje i abortusa u centru sa licencom Ministarstva zdravlja Srbije, mada ona to poriče.
U decembru je registrovana veb-stranica globalivf.net, preko koje je nastavila da pruža usluge u vezi sa neplodnošću na albanskom i srpskom jeziku preko „regionalnih i međunarodnih klinika“, kao i konsultantske usluge preko interneta.
Zeqiri, koja odbacuje sve optužbe, rekla je za BIRN da je planirala da pruža usluge vještačke oplodnje ali nije uspjela da razvije posao.
Odbacila je kao neistinite tvrdnje vlasnika poslovnog prostora.
Zeqiri je rekla i da ne želi da se vrati na Kosovo, jer vjeruje da neći imati pravično suđenje.
“Željela sam da ponovo otvorim kliniku, ali su me blokirali i sada čekam da vidim šta se dešava na Kosovu,“ rekla je. “Ne postoji nijedna država koja je zainteresovana [da mi dozvoli da radim], pošto sam žrtva nefunkcionalne države Kosovo.”
Osnovni sud u Prištini je u junu 2017. naložio da se izda međunarodni nalog za njeno hapšenje, ali Ministarstvo pravde Kosova odbilo je da kaže da li je izdata Interpolova „crvena potjernica“.
Institucije Kosova i Srbije odbile su da komentarišu ovaj slučaj, dok je Zeqiri za BIRN izjavila da i dalje slobodno putuje.
Bez izručenja osumnjičenih za ubistvo
Nisu samo osumnjičeni sa Kosova ti koji koriste nedostatak saradnje na polju vladavine prava između Prištine i Beograda kako bi umakli pravdi.
BIRN je otkrio tri slučaja gdje je kosovska policija uhapsila pojedince optužene ili osuđene zbog teških krivičnih djela u Srbiji, koji su kasnije pušteni na slobodu.
Ernad Biševac, koji je na potjernici u Srbiji od 2012, uhapšen je na Kosovu u septembru 2014, ali da su srpske vlasti navele da neće tražiti izručenje, kažu u kosovskoj policiji. Biševac je pušten na slobodu i nakon jedne godine je priveden u Srbiji. Trenutno je na odsluženju šesnaestogodišnje kazne zatvora zbog ubistva i pokušaja ubistva.
Predrag Vukosavljević, poznat i kao Predrag Vuličević, uhapšen je na Kosovu u martu 2015, na osnovu naloga za hapšenje iz Srbije gdje je bio osuđen na trogodišnju kaznu zatvora zbog šverca droge.
I u ovom slučaju, Srbija je odbila da zahtjeva njegovo izručenje, potvrđeno je BIRN-u u kosovskoj policiji.
Aleksandar Vukadinović je uhapšen na Kosovu u februaru 2016, mjesec dana nakon što je izdata „crvena potjernica“ Interpola u Srbiji, u kojoj je optužen za „mito i korupciju”.
Prema medijskim izvještajima Vukadinović je proglašen krivim kao član kriminalne grupe koja se bavila švercom robe iz Turske i drugih zemalja u Srbiju. Uhapšen je 2006. i osuđen na dvije godine i tri mjeseca zatvorske kazne 2012.
Priština je obavjestila srpsku policiju o njegovom hapšenju, a iz Beograda je potom traženo da se Vukadinović neformalno prebaci do najbliže pogranične tačke. Pošto je Vukadinović takođe imao i državljanstvo Kosova, nisu bili u mogućnosti da ga deportuju, tvrde u kosovskoj policiji.
“Na osnovu iskustva iz gorepomenutih slučajeva, reakcija je bila ista: Srbija neće tražiti izručivanje svojih državljana sa Kosova. Vjeruje se da je to uslijed činjenice da Srbija nije priznala Kosova,“ kaže portparol policije Daut Hoxha.
BIRN nije bio u mogućnosti da potvrdi šta se desilo sa Vuličevićem i Vukadinovićem nakon puštanja na slobodu pošto Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije nije odgovorilo na pitanja BIRN-a.
Kosovska policija je dodala da Srbija nikad nije tražila izručenje sa Kosova i da „nikada nije uhapsila lica koje su tražile vlasti sa Kosova”.
“U principu, postoji nedostatak saradnje na polju istraživanja različitih kaznenih djela, pogotovo onih koji su u vezi sa krijumčarenjem migranata ili terorizmom,“ dodao je portparol.
Ubistvo postaje novi test slučaj
Klinika Medikus, na periferiji Prištine, je navodno bilo mjesto u kome su počinjeni neki od brutalnih poslijeratnih zločina. Foto: kallxo.com
Nigdje nije neuspjeh u uspostavljanju vladavine prava opipljiviji nego na sjeveru Kosova, koje nije pod punom kontrolom ni Prištine, ni Beograda.
Istraga povodom ubistva Olivera Ivanovića, ubijenog u januaru u sjevernoj Mitrovici iz pištolja ispred kancelarije njegove stranke, sada predstavlja novi test ograničene saradnje između dvije zemlje.
“Saradnjom po pitanju sprovođenja zakona između Srbije i Kosova upravlja gomila međunarodnih organizacija i polusprovedenih sporazuma, a sve ih ometa politički antagonizam i nepovjerenje,“ kaže za BIRN Bojan Elek, autor izvještaja o saradnji koji je objavio Beogradski centar za bezbjednosnu politiku 2015. godine.
Razgovori između dvije zemlje uz posredništvo EU, koji su započeli 2011, doveli su do nekih opipljivih rezultata u vezi sa pitanjima kao što su sloboda kretanja, ali čak se i oni često loše sprovode, kako se navodi u detaljnim izvještajima kosovskog BIRN-a.
Na primjer, dogovor koji je za cilj imao da spriječi blokiranje članstva Kosova u regionalnim organizacijama od strane Srbije, nije spriječio Beograd da nastavi sa suprotstavljanjem pokušajima Prištine da se priključi Europolu, Interpolu i mnogim drugim regionalnim organizacijama koje se bave sprovođenjem zakona.
S druge strane, nijedna strana nije pokušala da stavi bezbjednosnu saradnju na dnevni red razgovora u Briselu, kako navodi EU.
Ova pat pozicija znači da Priština i dalje zavisi od međunarodnih organizacija po pitanju velikog dijela saradnje u vezi sa vladavinom prava, što prilično ljuti kosovske zvaničnike.
Kosovo se i dalje oslanja na Misiju UN-a na Kosovu (UNMIK) za izdavanje „crvenih potjernica“, međunarodnih naloga za hapšenje, dok Misija EU (EULEX) sarađuje sa Europolom u vezi sa vladavinom prava. I UNMIK i EULEX imaju zadatak da omoguće komunikaciju između policijskih snaga Kosova i Srbije.
Kosovo je 2011. u okviru kosovske policije osnovalo Međunarodnu jedinicu za koordinisanje sprovođenja zakona, kao dio projekta koji je finansirala EU sa ciljem stvaranje mreže takvih jedinica širom zapadnog Balkana kroz koju bi snage mogle da sarađuju.
Mada se informacije dobijene od Koordinacione jedinice ne mogu koristiti kao dokaz na sudu, ovaj kanal je sporednim putem doveo do rijetkih slučajeva saradnje. Dvojica osumnjičenih za ubistvo uhapšeni su na Kosovu i nakon zahtjeva srpske policije su deportovani. Ostavljeni su na ničijoj zemlji na granici, gdje ih je uhapsila srpska policija, navodi se u izvještaj Bojana Eleka.
EULEX je od 2008. zadužen za pisanu komunikaciju između Prištine i Beograda, poznate pod nazivom Zajednička pravna pomoć. Takođe, služe i kao posrednici u slučajevima izručivanja sa zemljama koje nisu priznale nezavisnost Kosova.
EULEX navodi da je otežana saradnja u oblasti zajedničke pravne pomoći trajala do 2013. godine kada je počeo protok informacija. Međutim, situacija se ponovo pogoršala u oktobru 2014, kada je Srbija odbila da prizna mandat Kancelariji posebnog predstavnika EU u Prištini, za koju je smatrala da nije neutralna po pitanju kosovske nezavisnosti.
Beograd je insistirao da zahtjevi i dalje budu prosleđivani preko EULEX-a, što je dovelo do zastoja u komunikaciji, makar zvaničnoj, u trajanju od oko godinu dana. Zastoj je riješen kada je Beograd rekao da će prihvatiti zahtjeve ako stignu preko EU delegacije u Beogradu, kako se navodi u procjeni koju je finansirala EU.
Međutim, tokom ovog zastoja, dok su se zvanični zahtjevi iz Kancelarije EU u Prištini gomilali u Ministarstvu pravde Srbije, kopije bar deset slučajeva zajedničke pravne pomoći ponovo su poslate ministarstvu u Beogradu od strane EULEX-a, iako je njegov mandat tehnički bio istekao, otkriva BIRN.
“Kako bi se radilo na nekim veoma važnim slučajevima u vezi sa ratnim zločinima i organizovanim kriminalom, kojima su se bavili međunarodni tužioci i sudije, prećutno smo se dogovorili da EULEX Beogradu šalje kopiju predmeta [zahtjeva], dok je original već bio tamo u [srpskom] ministarstvu,” objasnio je jedan visoki zvaničnik EU uključen u ovaj proces.
Isti EU zvaničnik, koji je insistirao da ostane anoniman, rekao je da su u suštini obje strane bile nezadovoljne pravnom saradnjom između Kosova i Srbije, i dodao da iako je administrativni proces bez trzavica, prenos informacija ide „zaista sporo“.
Iako je EULEX bio uspješan u obezbjeđivanju izručivanja iz nekih zemalja koje nisu priznale Kosovo, kao što su Slovačka i Bosna i Hercegovina, još nije bilo izručivanja između Kosova i Srbije, pošto Priština i Beograd još nisu potpisali sporazum u vezi sa ovim pitanjem.
Ovi administrativni problemi ponovo su izašli na videlo zbog nedavnih izjava u vezi sa ubistvom Olivera Ivanovića. Dok kosovske institucije navode da postoji razmjena informacija preko dva ministarstva pravde i preko „međunarodne sudske saradnje“, Srbija tvrdi da je EULEX posrednik u prenosu obavještajnih podataka.
EULEX je za BIRN izjavio da pruža pomoć u ovom slučaju tako što predstavlja vezu između kosovske policije i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije.
Ministarstva pravde Kosova i Srbije rekla su za BIRN da su dobili neke informacije od druge strane.
Porodice žrtava rata čekaju odgovore
U selu Donji Suvi Do kod Mitrovice, timovi forenzičara nastavljaju da istražuju masovne grobnice, tražeći odgovore za porodice nestalih lica.
Bajram Qerkini traži svog sina od 1999. Imao je 30 godina kada su ga srpske snage otele u centru Mitrovice. Qerkini je već duže vreme predsjednik udruženja porodica nestalih lica, ali je 2017. udružio snage sa Miloradom Trifunovićem, Srbinom sa Kosova, kako bi osnovao Resursni centar za nestala lica.
Obojica su naveli nedostatak komunikacije između Srbije i Kosova kao faktor koji ih sprečava da pronađu članove svojih porodica, ali i ostala lica nestala u ratu.
“Spojili smo se kao porodice Albanaca, Srba, Roma i Aškalija kako bi zahtjevali istinu u vezi sa njihovim sudbinama. Ali ne možemo mnogo toga da uradimo sami, bez saradnje ove dve strane [Beograda i Prištine],” rekao je Qerkini.
Njegov kolega Trifunović sa istim nezadovoljstvom priča o potrazi za svojim bratom, koji je nestao 1999. Imao je 32 godine i nestao je dan prije svog venčanja.
“Postoji 1.658 nestalih lica i mi čekamo da saznamo gdje su. Petsto šezdeset njih su Srbi,“ rekao je Trifunović.
“Pomirenje treba da se desi, ali teško će biti pravde bez komunikacije,“ dodao je.
‘Bez saradnje nema pravde’
Kosovska policija je, bar jednom, isporučila bjegunce iz Srbije do granice Kosova i Srbije, kako bi se izbjegao zastoj u isporučenju. Foto: kallxo.com
Glavni tužilac Specijalnog tužilaštva Kosova, Reshat Millaku, koji je zadužen za najteže slučajeve, uključujući ratne zločine i korupciju na visokom nivou, rekao je da je saradnja između tužilaštva Kosova i Srbije gotovo nemoguća.
“Bez saradnje ne može biti pravde za žrtve,“ kaže Millaku. „Mi neprekidno tražimo saradnju sa tužilaštvom u Srbiji, ne samo u vezi sa slučajevima ratnih zločina, već i običnim kriminalom, ali oni stalno odbijaju“.
“Tražili su informacije o našim državljanima u vezi sa ratnim zločinima na Kosovu, ali mi im te informacije nismo mogli dati, jer to potpada pod nadležnost tužilaštva na Kosovu,“ dodao je.
“Pošto smo vidjeli da Srbija ne želi da sarađuje, odlučili smo da im ne odgovorimo na njihove zahtjeve.”
S druge strane, Ministarstvo pravde u Beogradu odbacilo je optužbe da nema saradnje. U pismu BIRN-u, Kancelarija za saradnju sa medijima ministarstva navodi sljedeće: “Samo u toku prošle godine bilo je ukupno je bilo 316 zamolnica za pravnu saradnju u oba smjera... Zamolnicama su obuhvaćena sva krivična djela, uključujući ratne zločine, organizovani kriminal, terorizam itd.”“Konačno, potrebno je naglasiti da ne postoje pravne prepreke za saradnju, ukoliko postoji politička volja,” navodi se u pismu.
“Napominjemo da je Ministarstvo pravde takozvane države Kosovo izričito odbilo da postupi po zahtjevima srpskog Tužilaštva za ratnih zločina,” stoji u pismu.
Izvor BIRN-a iz srpskog sudstva rekao je da se ova izjava odnosi isključivo na pokušaj Srbije za izručenje premijera Kosova Ramusha Haradinaja na osnovu optužbi za ratne zločine.
Bojan Elek, autor izveštaja o saradnji, smatra da je u trenutnim okolnosti malo vjerovatno da će saradnja po pitanju istrage Ivanovićevog ubistva dovesti do dobrih rezultata.
“Ovo je nesumnjivo opstrukcija sa obje strane, koliko ja vidim, i zato postoji preovlađujuće mišljenje među Srbima na Kosovu da ovaj slučaj [Ivanovićev] neće biti riješen, kao ni mnogi prije njega,“ rekao je Elek.
“Građani Kosova i Srbije ne mogu da se osjećaju bezbjedno, a organizovani kriminal cvijeta,” upozorio je.
Dodatni izvještavanje Paulina Nushi, Visara Prebreza i Nikola Lazić.
Tekst je nastao kao dio BIRN-ove škole istraživačkog novinarstva i projekta „Tragom dokumenata do boljeg upravljanja“ (A Paper Trail to Better Governance).
Policija Kosova vjeruje da su ovaj urolog i njegov sin, koji su osumnjičeni za rukovođenje mrežom trgovine ljudskim organima iz klinike Medikus u Prištini, a koji su trenutno na ponovnom suđenju, prešli granicu i otišli u Srbiju, otkriva BIRN.
Tim činom pridružili su se rastućem broju onih koji izbjegavaju plaćanje kaucije ili zatvorsku kaznu tako što koriste nedostatak saradnje iz oblasti bezbjednosti između Srbije i Kosova, koje je 2008. proglasilo nezavisnost koju Beograd ne priznaje.
Na papiru, trebalo je da inicijative EU i UN utru put policijskoj saradnji, razmjeni obavještajnih podataka i priznavanju međunarodnih naloga za hapšenje.
U praksi, međutim, osumnjičeni za ubistvo i dileri droge izbjegavaju pravdu prelaskom granice, svjesni da do sada nije bilo nijednog slučaja izručivanja između Kosova i Srbije. Jedna ljekarka osumnjičena zbog ilegalne vještačke oplodnje na Kosovu je nudila slične usluge u Srbiji, nakon što je umakla policiji.
Porodice nestalih tokom sukoba na Kosovu se takođe žale da je njihova potraga za voljenima i pravdom znatno otežana, upravo zbog nedostatka saradnje između ove dvije države.
Ministarstvo pravde Srbije, Policija Kosova i Misija EULEX Evropske unije rekli su da proteklih godina postoji redovan protok informacija između Prištine i Beograda. Međutim, razgovori sa zvaničnicima iz EU i kosovskih institucija, kao i analitičarima koji su proučavali ovaj problem, ukazuju da je ovaj proces značajno otežan i da se rijetko završi odlučnom akcijom.
To je uglavnom posljedica činjenice da Srbija odbija da makar prećutno prizna nezavisnost Kosova, ali je takođe i rezultat nepovjerenja i nagomilane netrpeljivosti, kako objašnjavanju.
“Nedostatak saradnje u vezi sa pravnim i bezbjednosnim pitanjima primorava nas da nastavimo da posmatramo obje države kao `sigurna utočišta` za kriminalce,“ kaže za BIRN Florian Qehaja iz Kosovskog centra za bezbjednosne studije.
Jazbina osumljičenih trgovaca organima
Ljekar Lutfi Dervishi u sudu u Prištini negira da je vodio ilegalnu trgovinu organima. Foto:kallxo.com
U martu 2016, Apelacioni sud u Prištini potvrdio je prethodnu sudsku odluku kojom su doktor Lufti Dervishi iz klinike Medikus i njegov sin Arban proglašeni krivi zbog ilegalne trgovine organima u ozloglašenoj klinici u Prištini.
Njima je naloženo da se prijave na odsluženje dužih zatvorskih kazni zbog vađenja organa žrtava za transplantaciju u sada ozloglašenoj klinici u Prištini, ali ovaj urolog i njegov sin su prije toga nestali.
Ne zna se kako su Dervishijevi pobjegli sa Kosova, ali policija u Prištini vjeruje da su prešli granicu sa Srbijom, gdje se i dalje kriju uprkos postojanju „crvene potjernice“, koju je izdala kancelarija Interpola pri Misiji UN-a na Kosovu.
“Prema informacijama kojima raspolažemo, oni su bili su na teritoriji Srbije i tamo su se skrivali od pravosudnog sistema Kosova,” rekao je za BIRN portparol Policije Kosova Daut Hoxha.
Ipak, ostaje nejasno da li je ova informacija preneta nadležnima u Srbiji, jer su EULEX, UNMIK, kao i ministarstva pravde Srbije i Kosova odbili da odgovore na pitanja BIRN-a.
Nakon što je kosovski Vrhovni sud naložio da se postupak obnovi, Lufti Dervishi je januara 2017. ponovo ušao na Kosovo. On je ubrzo uhapšen, ali policija vjeruje da je Arban i dalje u Srbiji.
Postupak za Luftija Dervishija je obnovljen u julu 2017.
Tražena medicinska radnica u vezi sa veštačkom oplodnjom u bjekstvu
Gjina Zeqiri traži sigurnost u Srbiji, nakon pretresa njene kliniku za vještačku oplodnju od strane Policije Kosova. Foto: BIRN Kosovo
Ljekarka Gjina Zeqiri, ginekolog i osnivač Global Hospital klinike specijalizovane za vještačku oplodnju u Prištinije takođe iskoristila rupu u zakonu da bi izbjegla pravdu.
Kosovska policija upala je u njenu kliniku novembra 2014. sumnjajući da je doktorka Zeqiri povezana sa nizom prekršaja, omogućavajući roditeljima da biraju pol djeteta za određenu naknadu, kupujući spermu i jajne ćelije od ugroženih pojedinaca i zapošljavajući nelicencirane embriologe. Sve to stoji u optužnici koja je podiguta u januaru 2016. i čiju kopiju BIRN posjeduje.
Zeqiri je pobjegla u Srbiju gdje je nastavila da pruža slične usluge tik uz granicu i preko web stranice na spskom i albanskom jeziku, uprkos tome što je traži kosovska policija. Ona poriče da je ikada imala klijente.
Zeqiri je u februaru 2014. u Bujanovcu registrovala kompaniju pod imenom Global IVF, a mjesec dana kasnije iznajmila je kancelariju.
Nexhat Behluli, vlasnik navedene nekretnine koju je iznajmila Zeqiri, rekao je da je ljekarka u početku prodavala medicinsku opremu, ali u maju iste godine, kancelariju je pretvorila u kliniku za vještačku oplodnju.
„Upozoravao sam je da neću da dozvolim da tu bude ordinacija, uostalom i u našem ugovoru o zakupu stajalo je da će se tu prodavati medicinska oprema, a ne da bude ordinacija“, rekao je.
Nakon što je odbila da promjeni ugovor o zakupu, on je zamjenio brave na vratima. Zeqiri je zatim bezuspješno tužila Behluljija kako bi povratila novac koji je investirala.
Prema sudskim dokumentima u koje je BIRN imao uvid, Zeqiri je obavljala praksu vještačke oplodnje i abortusa u centru sa licencom Ministarstva zdravlja Srbije, mada ona to poriče.
U decembru je registrovana veb-stranica globalivf.net, preko koje je nastavila da pruža usluge u vezi sa neplodnošću na albanskom i srpskom jeziku preko „regionalnih i međunarodnih klinika“, kao i konsultantske usluge preko interneta.
Zeqiri, koja odbacuje sve optužbe, rekla je za BIRN da je planirala da pruža usluge vještačke oplodnje ali nije uspjela da razvije posao.
Odbacila je kao neistinite tvrdnje vlasnika poslovnog prostora.
Zeqiri je rekla i da ne želi da se vrati na Kosovo, jer vjeruje da neći imati pravično suđenje.
“Željela sam da ponovo otvorim kliniku, ali su me blokirali i sada čekam da vidim šta se dešava na Kosovu,“ rekla je. “Ne postoji nijedna država koja je zainteresovana [da mi dozvoli da radim], pošto sam žrtva nefunkcionalne države Kosovo.”
Osnovni sud u Prištini je u junu 2017. naložio da se izda međunarodni nalog za njeno hapšenje, ali Ministarstvo pravde Kosova odbilo je da kaže da li je izdata Interpolova „crvena potjernica“.
Institucije Kosova i Srbije odbile su da komentarišu ovaj slučaj, dok je Zeqiri za BIRN izjavila da i dalje slobodno putuje.
Bez izručenja osumnjičenih za ubistvo
Nisu samo osumnjičeni sa Kosova ti koji koriste nedostatak saradnje na polju vladavine prava između Prištine i Beograda kako bi umakli pravdi.
BIRN je otkrio tri slučaja gdje je kosovska policija uhapsila pojedince optužene ili osuđene zbog teških krivičnih djela u Srbiji, koji su kasnije pušteni na slobodu.
Ernad Biševac, koji je na potjernici u Srbiji od 2012, uhapšen je na Kosovu u septembru 2014, ali da su srpske vlasti navele da neće tražiti izručenje, kažu u kosovskoj policiji. Biševac je pušten na slobodu i nakon jedne godine je priveden u Srbiji. Trenutno je na odsluženju šesnaestogodišnje kazne zatvora zbog ubistva i pokušaja ubistva.
Predrag Vukosavljević, poznat i kao Predrag Vuličević, uhapšen je na Kosovu u martu 2015, na osnovu naloga za hapšenje iz Srbije gdje je bio osuđen na trogodišnju kaznu zatvora zbog šverca droge.
I u ovom slučaju, Srbija je odbila da zahtjeva njegovo izručenje, potvrđeno je BIRN-u u kosovskoj policiji.
Aleksandar Vukadinović je uhapšen na Kosovu u februaru 2016, mjesec dana nakon što je izdata „crvena potjernica“ Interpola u Srbiji, u kojoj je optužen za „mito i korupciju”.
Prema medijskim izvještajima Vukadinović je proglašen krivim kao član kriminalne grupe koja se bavila švercom robe iz Turske i drugih zemalja u Srbiju. Uhapšen je 2006. i osuđen na dvije godine i tri mjeseca zatvorske kazne 2012.
Priština je obavjestila srpsku policiju o njegovom hapšenju, a iz Beograda je potom traženo da se Vukadinović neformalno prebaci do najbliže pogranične tačke. Pošto je Vukadinović takođe imao i državljanstvo Kosova, nisu bili u mogućnosti da ga deportuju, tvrde u kosovskoj policiji.
“Na osnovu iskustva iz gorepomenutih slučajeva, reakcija je bila ista: Srbija neće tražiti izručivanje svojih državljana sa Kosova. Vjeruje se da je to uslijed činjenice da Srbija nije priznala Kosova,“ kaže portparol policije Daut Hoxha.
BIRN nije bio u mogućnosti da potvrdi šta se desilo sa Vuličevićem i Vukadinovićem nakon puštanja na slobodu pošto Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije nije odgovorilo na pitanja BIRN-a.
Kosovska policija je dodala da Srbija nikad nije tražila izručenje sa Kosova i da „nikada nije uhapsila lica koje su tražile vlasti sa Kosova”.
“U principu, postoji nedostatak saradnje na polju istraživanja različitih kaznenih djela, pogotovo onih koji su u vezi sa krijumčarenjem migranata ili terorizmom,“ dodao je portparol.
Ubistvo postaje novi test slučaj
Klinika Medikus, na periferiji Prištine, je navodno bilo mjesto u kome su počinjeni neki od brutalnih poslijeratnih zločina. Foto: kallxo.com
Nigdje nije neuspjeh u uspostavljanju vladavine prava opipljiviji nego na sjeveru Kosova, koje nije pod punom kontrolom ni Prištine, ni Beograda.
Istraga povodom ubistva Olivera Ivanovića, ubijenog u januaru u sjevernoj Mitrovici iz pištolja ispred kancelarije njegove stranke, sada predstavlja novi test ograničene saradnje između dvije zemlje.
“Saradnjom po pitanju sprovođenja zakona između Srbije i Kosova upravlja gomila međunarodnih organizacija i polusprovedenih sporazuma, a sve ih ometa politički antagonizam i nepovjerenje,“ kaže za BIRN Bojan Elek, autor izvještaja o saradnji koji je objavio Beogradski centar za bezbjednosnu politiku 2015. godine.
Razgovori između dvije zemlje uz posredništvo EU, koji su započeli 2011, doveli su do nekih opipljivih rezultata u vezi sa pitanjima kao što su sloboda kretanja, ali čak se i oni često loše sprovode, kako se navodi u detaljnim izvještajima kosovskog BIRN-a.
Na primjer, dogovor koji je za cilj imao da spriječi blokiranje članstva Kosova u regionalnim organizacijama od strane Srbije, nije spriječio Beograd da nastavi sa suprotstavljanjem pokušajima Prištine da se priključi Europolu, Interpolu i mnogim drugim regionalnim organizacijama koje se bave sprovođenjem zakona.
S druge strane, nijedna strana nije pokušala da stavi bezbjednosnu saradnju na dnevni red razgovora u Briselu, kako navodi EU.
Ova pat pozicija znači da Priština i dalje zavisi od međunarodnih organizacija po pitanju velikog dijela saradnje u vezi sa vladavinom prava, što prilično ljuti kosovske zvaničnike.
Kosovo se i dalje oslanja na Misiju UN-a na Kosovu (UNMIK) za izdavanje „crvenih potjernica“, međunarodnih naloga za hapšenje, dok Misija EU (EULEX) sarađuje sa Europolom u vezi sa vladavinom prava. I UNMIK i EULEX imaju zadatak da omoguće komunikaciju između policijskih snaga Kosova i Srbije.
Kosovo je 2011. u okviru kosovske policije osnovalo Međunarodnu jedinicu za koordinisanje sprovođenja zakona, kao dio projekta koji je finansirala EU sa ciljem stvaranje mreže takvih jedinica širom zapadnog Balkana kroz koju bi snage mogle da sarađuju.
Mada se informacije dobijene od Koordinacione jedinice ne mogu koristiti kao dokaz na sudu, ovaj kanal je sporednim putem doveo do rijetkih slučajeva saradnje. Dvojica osumnjičenih za ubistvo uhapšeni su na Kosovu i nakon zahtjeva srpske policije su deportovani. Ostavljeni su na ničijoj zemlji na granici, gdje ih je uhapsila srpska policija, navodi se u izvještaj Bojana Eleka.
EULEX je od 2008. zadužen za pisanu komunikaciju između Prištine i Beograda, poznate pod nazivom Zajednička pravna pomoć. Takođe, služe i kao posrednici u slučajevima izručivanja sa zemljama koje nisu priznale nezavisnost Kosova.
EULEX navodi da je otežana saradnja u oblasti zajedničke pravne pomoći trajala do 2013. godine kada je počeo protok informacija. Međutim, situacija se ponovo pogoršala u oktobru 2014, kada je Srbija odbila da prizna mandat Kancelariji posebnog predstavnika EU u Prištini, za koju je smatrala da nije neutralna po pitanju kosovske nezavisnosti.
Beograd je insistirao da zahtjevi i dalje budu prosleđivani preko EULEX-a, što je dovelo do zastoja u komunikaciji, makar zvaničnoj, u trajanju od oko godinu dana. Zastoj je riješen kada je Beograd rekao da će prihvatiti zahtjeve ako stignu preko EU delegacije u Beogradu, kako se navodi u procjeni koju je finansirala EU.
Međutim, tokom ovog zastoja, dok su se zvanični zahtjevi iz Kancelarije EU u Prištini gomilali u Ministarstvu pravde Srbije, kopije bar deset slučajeva zajedničke pravne pomoći ponovo su poslate ministarstvu u Beogradu od strane EULEX-a, iako je njegov mandat tehnički bio istekao, otkriva BIRN.
“Kako bi se radilo na nekim veoma važnim slučajevima u vezi sa ratnim zločinima i organizovanim kriminalom, kojima su se bavili međunarodni tužioci i sudije, prećutno smo se dogovorili da EULEX Beogradu šalje kopiju predmeta [zahtjeva], dok je original već bio tamo u [srpskom] ministarstvu,” objasnio je jedan visoki zvaničnik EU uključen u ovaj proces.
Isti EU zvaničnik, koji je insistirao da ostane anoniman, rekao je da su u suštini obje strane bile nezadovoljne pravnom saradnjom između Kosova i Srbije, i dodao da iako je administrativni proces bez trzavica, prenos informacija ide „zaista sporo“.
Iako je EULEX bio uspješan u obezbjeđivanju izručivanja iz nekih zemalja koje nisu priznale Kosovo, kao što su Slovačka i Bosna i Hercegovina, još nije bilo izručivanja između Kosova i Srbije, pošto Priština i Beograd još nisu potpisali sporazum u vezi sa ovim pitanjem.
Ovi administrativni problemi ponovo su izašli na videlo zbog nedavnih izjava u vezi sa ubistvom Olivera Ivanovića. Dok kosovske institucije navode da postoji razmjena informacija preko dva ministarstva pravde i preko „međunarodne sudske saradnje“, Srbija tvrdi da je EULEX posrednik u prenosu obavještajnih podataka.
EULEX je za BIRN izjavio da pruža pomoć u ovom slučaju tako što predstavlja vezu između kosovske policije i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije.
Ministarstva pravde Kosova i Srbije rekla su za BIRN da su dobili neke informacije od druge strane.
Porodice žrtava rata čekaju odgovore
U selu Donji Suvi Do kod Mitrovice, timovi forenzičara nastavljaju da istražuju masovne grobnice, tražeći odgovore za porodice nestalih lica.
Bajram Qerkini traži svog sina od 1999. Imao je 30 godina kada su ga srpske snage otele u centru Mitrovice. Qerkini je već duže vreme predsjednik udruženja porodica nestalih lica, ali je 2017. udružio snage sa Miloradom Trifunovićem, Srbinom sa Kosova, kako bi osnovao Resursni centar za nestala lica.
Obojica su naveli nedostatak komunikacije između Srbije i Kosova kao faktor koji ih sprečava da pronađu članove svojih porodica, ali i ostala lica nestala u ratu.
“Spojili smo se kao porodice Albanaca, Srba, Roma i Aškalija kako bi zahtjevali istinu u vezi sa njihovim sudbinama. Ali ne možemo mnogo toga da uradimo sami, bez saradnje ove dve strane [Beograda i Prištine],” rekao je Qerkini.
Njegov kolega Trifunović sa istim nezadovoljstvom priča o potrazi za svojim bratom, koji je nestao 1999. Imao je 32 godine i nestao je dan prije svog venčanja.
“Postoji 1.658 nestalih lica i mi čekamo da saznamo gdje su. Petsto šezdeset njih su Srbi,“ rekao je Trifunović.
“Pomirenje treba da se desi, ali teško će biti pravde bez komunikacije,“ dodao je.
‘Bez saradnje nema pravde’
Kosovska policija je, bar jednom, isporučila bjegunce iz Srbije do granice Kosova i Srbije, kako bi se izbjegao zastoj u isporučenju. Foto: kallxo.com
Glavni tužilac Specijalnog tužilaštva Kosova, Reshat Millaku, koji je zadužen za najteže slučajeve, uključujući ratne zločine i korupciju na visokom nivou, rekao je da je saradnja između tužilaštva Kosova i Srbije gotovo nemoguća.
“Bez saradnje ne može biti pravde za žrtve,“ kaže Millaku. „Mi neprekidno tražimo saradnju sa tužilaštvom u Srbiji, ne samo u vezi sa slučajevima ratnih zločina, već i običnim kriminalom, ali oni stalno odbijaju“.
“Tražili su informacije o našim državljanima u vezi sa ratnim zločinima na Kosovu, ali mi im te informacije nismo mogli dati, jer to potpada pod nadležnost tužilaštva na Kosovu,“ dodao je.
“Pošto smo vidjeli da Srbija ne želi da sarađuje, odlučili smo da im ne odgovorimo na njihove zahtjeve.”
S druge strane, Ministarstvo pravde u Beogradu odbacilo je optužbe da nema saradnje. U pismu BIRN-u, Kancelarija za saradnju sa medijima ministarstva navodi sljedeće: “Samo u toku prošle godine bilo je ukupno je bilo 316 zamolnica za pravnu saradnju u oba smjera... Zamolnicama su obuhvaćena sva krivična djela, uključujući ratne zločine, organizovani kriminal, terorizam itd.”“Konačno, potrebno je naglasiti da ne postoje pravne prepreke za saradnju, ukoliko postoji politička volja,” navodi se u pismu.
“Napominjemo da je Ministarstvo pravde takozvane države Kosovo izričito odbilo da postupi po zahtjevima srpskog Tužilaštva za ratnih zločina,” stoji u pismu.
Izvor BIRN-a iz srpskog sudstva rekao je da se ova izjava odnosi isključivo na pokušaj Srbije za izručenje premijera Kosova Ramusha Haradinaja na osnovu optužbi za ratne zločine.
Bojan Elek, autor izveštaja o saradnji, smatra da je u trenutnim okolnosti malo vjerovatno da će saradnja po pitanju istrage Ivanovićevog ubistva dovesti do dobrih rezultata.
“Ovo je nesumnjivo opstrukcija sa obje strane, koliko ja vidim, i zato postoji preovlađujuće mišljenje među Srbima na Kosovu da ovaj slučaj [Ivanovićev] neće biti riješen, kao ni mnogi prije njega,“ rekao je Elek.
“Građani Kosova i Srbije ne mogu da se osjećaju bezbjedno, a organizovani kriminal cvijeta,” upozorio je.
Dodatni izvještavanje Paulina Nushi, Visara Prebreza i Nikola Lazić.
Tekst je nastao kao dio BIRN-ove škole istraživačkog novinarstva i projekta „Tragom dokumenata do boljeg upravljanja“ (A Paper Trail to Better Governance).
