„Evo više od 11 godina od početka dijaloga dvije zemlje – istinskog pomirenja nema“, ovako još jednu godišnjicu Briselskog sporazuma vidi novinar televizije Klan Kosova Besnik Tahiri. „Potreban nam je početak tog stvarnog procesa o istinskom pomirenju dva naroda i dvije zemlje umesto ‘dijalogovanja’ nekih nebitnih stvari“, kaže.
Jedan je od albanskih izvještača sa Kosova koji je najviše pratio briselski proces. Svakako je više od svojih kolega pratio posete srpskih zvaničnika na Kosovu, ili u drugim dijelovima regiona i Briselu.
„Moja novinarska karijera počela je baš te 2013“, govori Tahiri za KoSSev.
„Tada sam mislio da će to biti taj veliki korak ka pomirenju Kosova i Srbije“.
Prvo iskustvo imao je tokom posjete tadašnjeg premijera Srbije Gračanici.
„Pitao sam ga za mnogo stvari, ispred manastira Gračanica, gdje je davao izjavu. Ono što mi je on kazao na pitanje o tome koliko ima saučešća za prošlost, stvorilo mi je utisak da Beograd ipak nije bio spreman za stvarno pomirenje, i da će ovaj proces biti, u političkom fazonu – ‘od krize do krize’, dok istovremeno političke karijere blistaju – pošto su Evropljani, ali i Amerikanci na neke lidere gledali kao na neku vrstu nade da će oni završiti posao na terenu“, kaže.
Slično pitanje, na istom mjestu postavio je i novom srpskom premijeru već 2015. godine.
„U januaru 2015, u Gračanici sam pitao sljedećeg srpskog premijera, Aleksandra Vučića o tome da li je ‘Srbija spremna da se izvini za sve ono sto se dogodilo u vrijeme rata’. A on je na to odgovorio: ‘Ajmo drugo pitanje’,“ prisjeća se Tahiri.
On i za same tačke Briselskog sporazuma koje se odnose na Zajednicu opština sa srpskom većinom, uključujući i njeno osnivanje, smatra da služe prije svega kao „opravdanje“ srpskim liderima, umjesto samim Srbima na Kosovu.
„I same tačke ZSO su samo neki modus operandi za opravdanje srpskih lidera, zarad koristi na unutrašnjem planu. Ali Asocijacija, prema onome čemu ja svjedočim na samom terenu, posebno kada govorimo o srpskom narodu na Kosovu – to niti je bila, niti će biti glavna tema njihovog suživota sa drugim na Kosovu, posebno sa većinom Kosovara“.
„Akademija novinarstva“ – ne izvještavaju te ni o čemu
Kroz svoje reportersko iskustvo koje je kalio u ovoj svojevrsnoj, kako je nazvao izvještavanje o primjeni briselskih dogovora i dijalogu – „akademiji novinarstva“, merio je, kaže, iskrenost samog Briselskog procesa, ukazujući prije svega na izostanak transparentnosti.
„Gotovo svi dogadaji – sastanci u Briselu su bili iza zatvorenih vrata. Mi nikada nismo vidjeli, da su se premijer Kosova, Albin Kurti i predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, rukovali. To je pokazatelj da su situacija i sam proces tako komplikovani, a da je sa druge strane potrebna relaksacija odnosa. To počinje od rukovanja, pa nadalje“, navodi Tahiri.
Na primjer, kad posrednik za dijalog, Miroslav Lajčak, dođe u posjetu Kosovu, novinari to saznaju, svjedoči Tahiri, gotovo svaki put prvo iz nekih drugih krugova, ali ne i od vlade.
Takođe, kao prepreke u izvještavanju o briselskom dijalogu, izneo je jezičku barijeru, kao i jednostranost, koju ovaj novinar vidi, i to na strani srpskih novinara.
„Na primjer, kosovski novinari i novinarke stalno izvještavaju ne samo šta kaže kosovska strana, već i šta ima da kaže srpska strana. To nije, međutim, uvijek slučaj sa srpskim novinarima, naročito onih iz Srbije“, tvrdi Tahiri.
„Umesto dijaloga Kosova i Srbije, potreban je dijalog kosovskog i srpskog naroda“
Ako je prije 11 godina mislio da će se Albanci i Srbi pomiriti, kako vidi današnji momenat?
„Što se epiloga tiče, ja jesam očekivao nešto teže vrijeme i situaciju, ali ne i to da se putnici sa Kosova zaustavljaju po graničnim prijelazima, na jednoj strani, a da po opštinama ovdje – u Mitrovici, Leposaviću, Zvečanu, Zubinom Potoku, imamo takvu situaciju u kojoj su gradonačelnici ljudi sa 100 osvojenih glasova, dok je sama srpska zajednica u zabludi o nekoj situaciji sa malom perspektivom. Jer njihovim životom diriguju neki ljudi koji nisu baš informisani o Kosovu“, smatra ovaj novinar.
Drugim riječima, epilog je zapravo „upravljanje krizom“, umjesto „upravljanje boljim životom, odnosno suživotom“, navodi.
„Dva su naroda sada u nekoj čudnoj situaciju koja može da se popravi i da bude relaksiranija samo ukoliko ima unutrašnjeg dijaloga, nečeg što ne nosi ime ‘Dijalog Kosova i Srbije‘, već je više od toga, ali jeste nešto što treba da dođe od kosovskog i srpskog naroda. Ubrzane evropske integracije bi svakako doprinele mnogo ovom standardu“.
U vremeplovu od Briselskog sporazuma iz 2013, preko drugog briselskog od 27. februara i Ohridskog aneksa prošle godine, Tahiri misli da Kosovo ipak malim koracima ide dalje na svom putu ka EU, a da je Srbija ta koja „zaostaje“, pzbog svoje politike „s¸jedenja na više stolica“.
„To ne doprinosi nimalo stabilnosti regiona, a naročiti stabilizaciji života Srba na Kosovu“, zaključio je Besnik Tahiri u njegovom komentaru 11-godišnjice Briselskog sporazuma.
„Moja novinarska karijera počela je baš te 2013“, govori Tahiri za KoSSev.
„Tada sam mislio da će to biti taj veliki korak ka pomirenju Kosova i Srbije“.
Prvo iskustvo imao je tokom posjete tadašnjeg premijera Srbije Gračanici.
„Pitao sam ga za mnogo stvari, ispred manastira Gračanica, gdje je davao izjavu. Ono što mi je on kazao na pitanje o tome koliko ima saučešća za prošlost, stvorilo mi je utisak da Beograd ipak nije bio spreman za stvarno pomirenje, i da će ovaj proces biti, u političkom fazonu – ‘od krize do krize’, dok istovremeno političke karijere blistaju – pošto su Evropljani, ali i Amerikanci na neke lidere gledali kao na neku vrstu nade da će oni završiti posao na terenu“, kaže.
Slično pitanje, na istom mjestu postavio je i novom srpskom premijeru već 2015. godine.
„U januaru 2015, u Gračanici sam pitao sljedećeg srpskog premijera, Aleksandra Vučića o tome da li je ‘Srbija spremna da se izvini za sve ono sto se dogodilo u vrijeme rata’. A on je na to odgovorio: ‘Ajmo drugo pitanje’,“ prisjeća se Tahiri.
On i za same tačke Briselskog sporazuma koje se odnose na Zajednicu opština sa srpskom većinom, uključujući i njeno osnivanje, smatra da služe prije svega kao „opravdanje“ srpskim liderima, umjesto samim Srbima na Kosovu.
„I same tačke ZSO su samo neki modus operandi za opravdanje srpskih lidera, zarad koristi na unutrašnjem planu. Ali Asocijacija, prema onome čemu ja svjedočim na samom terenu, posebno kada govorimo o srpskom narodu na Kosovu – to niti je bila, niti će biti glavna tema njihovog suživota sa drugim na Kosovu, posebno sa većinom Kosovara“.
„Akademija novinarstva“ – ne izvještavaju te ni o čemu
Kroz svoje reportersko iskustvo koje je kalio u ovoj svojevrsnoj, kako je nazvao izvještavanje o primjeni briselskih dogovora i dijalogu – „akademiji novinarstva“, merio je, kaže, iskrenost samog Briselskog procesa, ukazujući prije svega na izostanak transparentnosti.
„Gotovo svi dogadaji – sastanci u Briselu su bili iza zatvorenih vrata. Mi nikada nismo vidjeli, da su se premijer Kosova, Albin Kurti i predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, rukovali. To je pokazatelj da su situacija i sam proces tako komplikovani, a da je sa druge strane potrebna relaksacija odnosa. To počinje od rukovanja, pa nadalje“, navodi Tahiri.
Na primjer, kad posrednik za dijalog, Miroslav Lajčak, dođe u posjetu Kosovu, novinari to saznaju, svjedoči Tahiri, gotovo svaki put prvo iz nekih drugih krugova, ali ne i od vlade.
Takođe, kao prepreke u izvještavanju o briselskom dijalogu, izneo je jezičku barijeru, kao i jednostranost, koju ovaj novinar vidi, i to na strani srpskih novinara.
„Na primjer, kosovski novinari i novinarke stalno izvještavaju ne samo šta kaže kosovska strana, već i šta ima da kaže srpska strana. To nije, međutim, uvijek slučaj sa srpskim novinarima, naročito onih iz Srbije“, tvrdi Tahiri.
„Umesto dijaloga Kosova i Srbije, potreban je dijalog kosovskog i srpskog naroda“
Ako je prije 11 godina mislio da će se Albanci i Srbi pomiriti, kako vidi današnji momenat?
„Što se epiloga tiče, ja jesam očekivao nešto teže vrijeme i situaciju, ali ne i to da se putnici sa Kosova zaustavljaju po graničnim prijelazima, na jednoj strani, a da po opštinama ovdje – u Mitrovici, Leposaviću, Zvečanu, Zubinom Potoku, imamo takvu situaciju u kojoj su gradonačelnici ljudi sa 100 osvojenih glasova, dok je sama srpska zajednica u zabludi o nekoj situaciji sa malom perspektivom. Jer njihovim životom diriguju neki ljudi koji nisu baš informisani o Kosovu“, smatra ovaj novinar.
Drugim riječima, epilog je zapravo „upravljanje krizom“, umjesto „upravljanje boljim životom, odnosno suživotom“, navodi.
„Dva su naroda sada u nekoj čudnoj situaciju koja može da se popravi i da bude relaksiranija samo ukoliko ima unutrašnjeg dijaloga, nečeg što ne nosi ime ‘Dijalog Kosova i Srbije‘, već je više od toga, ali jeste nešto što treba da dođe od kosovskog i srpskog naroda. Ubrzane evropske integracije bi svakako doprinele mnogo ovom standardu“.
U vremeplovu od Briselskog sporazuma iz 2013, preko drugog briselskog od 27. februara i Ohridskog aneksa prošle godine, Tahiri misli da Kosovo ipak malim koracima ide dalje na svom putu ka EU, a da je Srbija ta koja „zaostaje“, pzbog svoje politike „s¸jedenja na više stolica“.
„To ne doprinosi nimalo stabilnosti regiona, a naročiti stabilizaciji života Srba na Kosovu“, zaključio je Besnik Tahiri u njegovom komentaru 11-godišnjice Briselskog sporazuma.
