Za politiku straha i bijesa, kojoj naginju vladari despoti, potrebna je određena vrsta ličnosti, piše Martin Wolf u 'Financial Timesu'.
Paradoks je u tome što se izabrani despoti pojavljuju u dobro uspostavljenim demokratijama, piše FTEPA
Živimo u doba izabranih despota, jer su ljudi skloni vjerovati da je "moćni i harizmatični" vođa na njihovoj strani u "nepravednom svijetu".
Martin Wolf, ekonomski analitičar, počeo je svoj tekst u britanskom listu Financial Times na upečatljiv način, ističući da je za "politiku straha i bijesa", kako ju je nazvao, a kojoj naginju vladari despoti, potrebna određena vrsta ličnosti da bi mogli biti majstori te politike.
Wolf smatra da "neinstitucionalno vladanje" izabranih moćnika može biti još gore od institucionalne vladavine imenovanog vođe, kao što je to slučaj s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom.
Institucije ne mogu zaustaviti narod
Autor smatra da same institucije ne mogu suzbiti prijetnju koja se ogleda u ljudskoj sklonosti prema tiranima, na temelju te politike straha i ljutnje, već da samo politika izgrađena na nadi može suzbiti tu opasnost, navodi u svom tekstu.
U zemljama u razvoju izbor potencijalnih autokrata uglavnom slijedi nakon "očitih propusta" njihovih prethodnika na vlasti (kao u Brazilu), ili zbog toga što su ljudi izloženi "duboko ukorijenjenom poniženju" (kao u Rusiji) - ili zbog oboje.
Martin Wolf postavlja pitanje: Kako onda da razumijemo takvu logiku u SAD-u, gdje bi, kako pokazuje izvještaj spacijalnog tužitelja Roberta Muellera, koji istražuje navodnu rusku umiješanost u američke izbore, ponašanje predsjednika Donalda Trumpa bilo neprihvatljivo u ranijoj fazi? Zašto je Trump uopće izabran? Zašto mu mnogi još uvijek vjeruju?
Autor smatra da odgovor na to pitanje ima dva dijela.
Jedan je snaga straha i ljutnje, što je dijelom posljedica dugotrajnih ekonomskih neuspjeha, finansijske krize i kulturoloških promjena.
Drugi odgovor je, smatra Wolf, spremnost nekih elita da iskoriste takve emocije koje prate te promjene i neuspjehe kako bi ostvarili ogromne porezne olakšice i ponište regulative koje se na njih odnose.
Tirani na svakom mjestu
Svoj fokus na SAD autor tumači time da je ta država glavni branitelj liberalne demokratije.
Prema njegovom mišljenju, paradoks je u tome što se izabrani despoti pojavljuju u dobro uspostavljenim demokratijama.
Sada takve moćnike vidimo na svakom mjestu.
Wolf kao primjere takvih vođa navodi Vladimira Putina u Rusiji, Recepa Tayyipa Erdogana u Turskoj, Narendraa Modija u Indiji, Nicolasa Madura u Venecueli, Rodriga Dutertea na Filipinima, Jaira Bolsonaroa u Brazilu, Benjamina Netanyahua u Izraelu, Mattea Salvinija u Italiji i Donalda Trumpa u SAD-u.
Međutim, autor teksta pravi razliku između ovih lidera u stilu upravljanja, a također se razlikuju i zemlje u kojima djeluju, pa su tako neke ekonomski razvijene, dok druge nisu.
Neke su opet dugotrajne demokratije, a druge, pak, nisu.
Etičke tvrdnje tirana
Autokratski se vođa obično predstavlja kao pravi zaštitnik naroda od stranaca, manjina i "izdajničkih" elita.
To je moralna, a ne politička tvrdnja, kaže autor teksta.
Profesor na Univerzitetu Princeton Jan-Werner Muller, u svojoj knjizi Šta je populizam?, opisuje ovakvu vrstu političara kao 'populiste'.
Da bi bio uspješan, populistički demagog mora projicirati vjerovanje u sebe kao čovjeka sudbine.
List, također, citira dvojicu profesora sa Univerziteta Harvard, Stevena Levitskya i Daniela Ziblatta, koji, u svojoj knjizi pod naslovom Kako umiru demokratije?, tvrde da svaki vođa koji želi potkopati demokratiju to može lako učiniti.
Tri koraka protiv demokratije
Prvi korak je osvajanje institucija, poput pravosuđa, porezne vlasti, obavještajne agencije i agencije za provedbu zakona.
Drugi korak je da marginalizira ili eliminira svoje političke protivnike i, prije svega, medije.
Treći korak je da potkopa izborna pravila.
