Na ove prostore se ne može vratiti Titova Jugoslavija, ni Osmanska imperija, ali ljudi u Mitrovici moraju živjeti normalno sa svojim identitetima: etničkim, vjerskim i bilo kojim drugim...
Godinu dana poslije rata na Kosovu ambasadori Savjeta bezbjednosti UN, zajedno s tadašnjim šefom UNMIK-a Bernardom Kouchnerom, posjetili su Mitrovicu. Dok me je tadašnji predsjednik Savjeta bezbjednosti pitao o historiji grada, razgovor je prekinuo telefonski poziv iz Njujorka. Sjećam se, predsjednik SB je tada rekao svom sagovorniku da se nalazi "na najčuvenijem mostu na svijetu, na Ibru u Mitrovici".
Od tada je prošlo 16 godina, most nije više tako slavan, ali cijenu te nekadašnje slave plaćaju ne samo građani Mitrovice već i Kosovo i region.
Međutim, priča o mostu je simbolična po mnogu čemu. U Osmanskoj imperiji, pa sve dok je Tito vladao, Mitrovica je bila most između srpske i albanske kulture. Obje kulture su davale i uzimale jedna od druge preko ovog grada. Džez muzika, prve rok grupe i kafići za mlade među Albancima su se prvo pojavile u Mitrovici, a tek poslije u Prištini, Skoplju, Tetovu, Tirani...
Mitrovica je prestala da bude takva u doba Miloševića. Izbacivanje Albanaca s posla, iz škola, sa fakulteta i iz drugih institucija nigdje na Kosovu nije bilo tako često kao u Mitrovici. To je jedini veći grad na Kosovu u kome su tokom 1998-1999. godine vođene ulične borbe.
Rezultat rata je bio razdvajanje Srba i Albanca. I to, tako što su na sjeveru ostali Srbi, albansko groblje i do temelja srušena najstarija džamija, a na jugu: Albanci, srpsko groblje i jedina pravoslavna crkva u gradu.
Osim fizičke barikade na glavnom mostu koju su prvo podigli Kforovci, a zatim mnogo kasnije Srbi, kulturne barikade su nikle na obje strane. Takođe na obje strane grada vlast su preuzeli došljaci koji su predstavljali najekstremnije Albance i najekstremnije Srbe.
Dok su, recimo, u Prištini zadržana imena ulica Dimitrije Tucović, Nikola Tesla, Svetozar Marković, Radovan Zogović itd., u južnom dijelu Mitrovice poslije rata nije se više mogla naći nijedna ulica sa srpskim imenom.
Isto tako, dok u Beogradu, možete naći Skenderbegovu ulicu, palatu Albanija, Skadarliju i Skadarsku ulicu, na sjeveru Mitrovice nema nijedne ulice s albanskim imenom ili u vezi s Albancima, mada u tom dijelu grada još živi nekoliko hiljada Albanaca. U Mitrovici se ne poštuje ni dvojezičnost, iako je ona obavezna ne samo po ustavu Republike Kosova, nego i po zakonima Republike Srbije za teritoriju Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija.
Što se barikade na Ibarskom mostu tiče, ona je navodno tu da štiti Srbe od Albanaca, dok Albanci tobože žele da je sklone, ali su strpljivi "da ne bi uznemirili prijatelje iz zapadnih država". Ironija je u tome što se i jedni i drugi sve više zatvaraju. Odmah pored mosta na južnoj strani podignut je veliki spomenik Isi Boletiniju (1864–1916) koji je okrenut prema sjeveru. A nedavno je na sjeveru podignut spomenik caru Lazaru (1329–1389), okrenut prema jugu.
Na prvi pogled, ništa nema loše u tome što su podignuti spomenici, ali u mitrovačkom kontekstu oni izgledaju kao međusobne prijetnje dvije etničke zajednice. Apsurd je u tome što je Isa Boletini poznat kao neko ko je sarađivao sa Srbima, dok je car Lazar bio u savezništvu sa Albancima u Kosovskom boju 1389.
U nekoliko susreta učenika i studenata sa obje strane Ibra, koje su organizovali autor ovog teksta i Nenad Radosavljević, iskazana je dobra volja i jednih i drugih da se bolje upoznaju i druže, ali međusobno poznavanje kulture, historije i književnosti bilo je skoro ravno nuli. Malo bolja situacija je bila s poznavanjem sportista, i to onih na svjetskoj sceni, mada učenici Albanci nisu znali da je otac Novaka Đokovića rođen pet kilometara od Ibarskog mosta, niti su srpski učenici znali ko je Majlinda Kelmendi, svjetska šampionka u džudu.
Na ove prostore se ne može vratiti Titova Jugoslavija, ni Kraljevina Jugoslavija, a ni Osmanska imperija, ali ljudi u Mitrovici moraju živjeti normalno sa svojim identitetima: etničkim, vjerskim i bilo kojim drugim. Međutim, grad s različitim identitetima ne mora da se prepoznaje po barikadama. Zašto ne bi bio poznat po mostovima? Nema nijednog valjanog razloga da to ne budu mostovi. Jer, nema nikakve opasnosti da će u Mitrovici Albanci postati Srbi, a i Srbi Albanci. Niti će se pravoslavci identifikovati kao muslimani, i obratno. Ovome bih dodao i javne stavove političkih lidera koji su "mostovni" a ne "barikadni". Srpski lideri tvrde da je Kosovo Srbija. Kosovski lideri tvrde da je Kosovo jedinstveno. Ako je tako, čemu onda barikade.
Lideri i Kosova i Srbije (uz manje izuzetke) tvrde i da žele da budu integrisani u Evropsku uniju. A u EU logika je mostovna a ne barikadna.
Nexhmedin Spahiu, profesor univerziteta u Prištini
Od tada je prošlo 16 godina, most nije više tako slavan, ali cijenu te nekadašnje slave plaćaju ne samo građani Mitrovice već i Kosovo i region.
Međutim, priča o mostu je simbolična po mnogu čemu. U Osmanskoj imperiji, pa sve dok je Tito vladao, Mitrovica je bila most između srpske i albanske kulture. Obje kulture su davale i uzimale jedna od druge preko ovog grada. Džez muzika, prve rok grupe i kafići za mlade među Albancima su se prvo pojavile u Mitrovici, a tek poslije u Prištini, Skoplju, Tetovu, Tirani...
Mitrovica je prestala da bude takva u doba Miloševića. Izbacivanje Albanaca s posla, iz škola, sa fakulteta i iz drugih institucija nigdje na Kosovu nije bilo tako često kao u Mitrovici. To je jedini veći grad na Kosovu u kome su tokom 1998-1999. godine vođene ulične borbe.
Rezultat rata je bio razdvajanje Srba i Albanca. I to, tako što su na sjeveru ostali Srbi, albansko groblje i do temelja srušena najstarija džamija, a na jugu: Albanci, srpsko groblje i jedina pravoslavna crkva u gradu.
Osim fizičke barikade na glavnom mostu koju su prvo podigli Kforovci, a zatim mnogo kasnije Srbi, kulturne barikade su nikle na obje strane. Takođe na obje strane grada vlast su preuzeli došljaci koji su predstavljali najekstremnije Albance i najekstremnije Srbe.
Dok su, recimo, u Prištini zadržana imena ulica Dimitrije Tucović, Nikola Tesla, Svetozar Marković, Radovan Zogović itd., u južnom dijelu Mitrovice poslije rata nije se više mogla naći nijedna ulica sa srpskim imenom.
Isto tako, dok u Beogradu, možete naći Skenderbegovu ulicu, palatu Albanija, Skadarliju i Skadarsku ulicu, na sjeveru Mitrovice nema nijedne ulice s albanskim imenom ili u vezi s Albancima, mada u tom dijelu grada još živi nekoliko hiljada Albanaca. U Mitrovici se ne poštuje ni dvojezičnost, iako je ona obavezna ne samo po ustavu Republike Kosova, nego i po zakonima Republike Srbije za teritoriju Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija.
Što se barikade na Ibarskom mostu tiče, ona je navodno tu da štiti Srbe od Albanaca, dok Albanci tobože žele da je sklone, ali su strpljivi "da ne bi uznemirili prijatelje iz zapadnih država". Ironija je u tome što se i jedni i drugi sve više zatvaraju. Odmah pored mosta na južnoj strani podignut je veliki spomenik Isi Boletiniju (1864–1916) koji je okrenut prema sjeveru. A nedavno je na sjeveru podignut spomenik caru Lazaru (1329–1389), okrenut prema jugu.
Na prvi pogled, ništa nema loše u tome što su podignuti spomenici, ali u mitrovačkom kontekstu oni izgledaju kao međusobne prijetnje dvije etničke zajednice. Apsurd je u tome što je Isa Boletini poznat kao neko ko je sarađivao sa Srbima, dok je car Lazar bio u savezništvu sa Albancima u Kosovskom boju 1389.
U nekoliko susreta učenika i studenata sa obje strane Ibra, koje su organizovali autor ovog teksta i Nenad Radosavljević, iskazana je dobra volja i jednih i drugih da se bolje upoznaju i druže, ali međusobno poznavanje kulture, historije i književnosti bilo je skoro ravno nuli. Malo bolja situacija je bila s poznavanjem sportista, i to onih na svjetskoj sceni, mada učenici Albanci nisu znali da je otac Novaka Đokovića rođen pet kilometara od Ibarskog mosta, niti su srpski učenici znali ko je Majlinda Kelmendi, svjetska šampionka u džudu.
Na ove prostore se ne može vratiti Titova Jugoslavija, ni Kraljevina Jugoslavija, a ni Osmanska imperija, ali ljudi u Mitrovici moraju živjeti normalno sa svojim identitetima: etničkim, vjerskim i bilo kojim drugim. Međutim, grad s različitim identitetima ne mora da se prepoznaje po barikadama. Zašto ne bi bio poznat po mostovima? Nema nijednog valjanog razloga da to ne budu mostovi. Jer, nema nikakve opasnosti da će u Mitrovici Albanci postati Srbi, a i Srbi Albanci. Niti će se pravoslavci identifikovati kao muslimani, i obratno. Ovome bih dodao i javne stavove političkih lidera koji su "mostovni" a ne "barikadni". Srpski lideri tvrde da je Kosovo Srbija. Kosovski lideri tvrde da je Kosovo jedinstveno. Ako je tako, čemu onda barikade.
Lideri i Kosova i Srbije (uz manje izuzetke) tvrde i da žele da budu integrisani u Evropsku uniju. A u EU logika je mostovna a ne barikadna.
Nexhmedin Spahiu, profesor univerziteta u Prištini
