Zbog optužbi iz Srbije, Hrvati bi mogli početi gledati Zorana Milanovića u drugom svjetlu manje od dva mjeseca prije izbora.
Kad je bacio oko na naslovnice srpskih novina od ovog četvrtka, Zoran Milanović vjerojatno se grohotom smijao, a možda malo i likovao. Da Srbi njega proglase ustašom i fašistom - e, to je posao. Baš u pravo vrijeme uoči parlamentarnih izbora.
Šef HDZ-a Tomislav Karamarko, koji se već mjesecima unaprijed kiti titulom hrvatskog premijera, u istom trenutku vjerojatno je pokunjeno gledao u pod i proklinjao i Siriju, i izbjeglice, i nesretnu sudbinu da se hrvatsko-srpski rat u čaši vode događa baš sada. K vragu, on bi dao oba bubrega da se umjesto Milanovićeve face na stranicama sve te petparačke štampe nalazi njegova glavica. Njemu bi takve usporedbe godile, nema sumnje.
Kad nekoliko sati kasnije Srbija i službeno krene optuživati Hrvatsku da se ''služi mjerama fašističke NDH'', to već zvuči znatno ozbiljnije. Sva sreća da smo u zadnjih frtalj stoljeća napredovali u tehnološkom smislu, pa osim stotina različitih medija imamo i društvene mreže, forume i svu silu drugih kanala komunikacije. Da nije tako, valjda bi se već skidala prašina s mitraljeza i tenkova.
Ali, dvije stvari ipak vrijedi zabilježiti. Prvo, ovakve optužbe protiv Milanovića, iako dolaze u njemu vrlo pogodnom trenutku, Hrvatsku su iskreno šokirale. Postoje u ovoj zemlji ljudi koji će vlastitog premijera proglasiti neznalicom, lijenčinom, idiotom ili najobičnijim nesposobnjakovićem, a ima i onih koji su spremni pripisati mu neku ozbiljnu dijagnozu, ali proglasiti ga ustašom - e, pa to je zbilja potpuno blesavo.
I drugo, kad se totalitarnim etiketama krene razbacivati jedan Aleksandar Vučić, koji se do kraja svoje političke karijere neće oprati od hipoteke desne ruke četničkog vojvode iz njegovih epizoda po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, prosječnog čovjeka mora obuzeti jeza. Pa će, kažemo, manje od dva mjeseca prije izbora i tog nesretnog Zorana Milanovića početi gledati u drugom svjetlu. U najmanju ruku kao normalnu osobu, za razliku od dosta živopisne konkurencije u susjedstvu.
Uzrok problema
U sjeni ratnih truba koje na sreću ipak sviraju pretežno ekonomskim tonovima, svih tih mjera i kontramjera, zatvaranja granica i prometnih blokada, i dalje se nalazi osnovni uzrok svih problema. Izbjeglice. Cijela ta nepregledna kolona nesretnika koji u tišini gaze prašnjavim drumovima i drndaju se krivudavim balkanskim cestama, vukući sa sobom dvije-tri najlonske vrećice i poput mrava se strpljivo slijevajući prema matici Angeli Merkel.
Ako je u zadnjih nekoliko mjeseci išta postalo kristalno bistro, to je činjenica da ih nitko i ništa ne može zaustaviti: ni suzavac, ni meci, ni žica ili zidovi. Osnovno pitanje nije hoće se oni dokopati zapadne Europe - jer naravno da hoće - nego kada će se pritisak smanjiti.
Hoće li eventualno zima i snjegovi barem privremeno smiriti situaciju?
I hoće li u međuvremenu, dok se troma Europska unija konačno pokrene ili dok se Obama i Putin ne dogovore oko Sirije, koridor negdje zaštopati i pretvoriti se u slijepo crijevo?
Gledajući iz hrvatske perspektive Milanovićeva logika izgleda dosta razumno: dok izbjeglice dolaze, prirodno je pomoći im koliko se može i potom omogućiti da krenu dalje.
Hrvatska to radi poprilično organizirano i bez većih primjedbi, makar primanje osam do devet tisuća ljudi dnevno definitivno nije lagan zadatak. Pa je stoga i javnost relativno zadovoljna i smiješno izgledaju sve primjedbe opozicije da na terenu vlada kaos.
Također - a naglasimo opet da pričamo iz zapadnije perspektive - izjava Aleksandra Vučića da se nesretnici ''slobodno kreću Srbijom'' zvuči jedino kao priznanje da su ustvari potpuno prepušteni sami sebi, donekle i krijumčarima i švercerima koji im gule kožu i besramno iskorištavaju ljudsku nevolju. A najava da mu ne pada na pamet osnivati kampove kao prešutna uputa izbjeglicama da i dalje spavaju po parkovima i grobljima.
Dok s druge strane njihova masovna pojava na brdskim predjelima Banata - za koje je hrvatski ministar i izviđač po zanimanju Ranko Ostojić otvoreno priznaje da bi ih sam teško pronašao - zbilja upućuje na zaključak da u cijelom tom srpskom kaosu ipak postoji sistem. Odnosno nekakav tajni dogovor s Mađarskom da se sav teret prebaci na Hrvatsku.
Pokazivanje mišića
Mjere Milanovićeve vlade o blokadi glavne državne granice najprije za kamionski promet, a onda i reakcija na zabranu uvoza hrvatske robe tako što je zabranila ulazak srpskih tablica s ove strane Dunava, ne znače ništa drugo nego pokazivanje mišića. Ultimatum jače strane. Zvučnu pljusku državi koja se želi prikazati nesposobnom iako to nije, barem ne u potpunosti.
Ali, s druge strane, nisu li Srbi nešto vrlo slično doživjeli prije samo deset dana, kada je Mađarska također zatvorila sve svoje granice - pa ih otvorila tek nakon što se uvjerila da se izbjeglice na njima više ne pojavljuju?
I ako ne postoji tajni mađarsko-srpski pakt o pritisku na Hrvatsku, zašto se izbjeglice navodi da bez potrebe prelaze u Hrvatsku kad će opet završiti u - Mađarskoj? Je li u stvari Srbija pred dilemom i prisiljena odlučiti koja joj je granica važnija, sjeverna ili zapadna?
Kako god bilo, istina jest da izbjeglice nisu krumpiri, kako se Vučić slikovito izjasnio, ali i da ih se zbilja bez veze maltretira. Jednako kao što će Hrvatska idućih dana pošteno izmaltretirati građane Srbije tako što će ih natjerati da putuju obilaznim putem, preko Bosne.
Što košta da košta.
A sve to, kažemo, odvija se u vrlo opipljivoj atmosferi straha da će 'krumpiri' negdje zapeti i proklijati.
Ustaše? Kakve crne ustaše, zaboga...
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
