"A ti čovječe, ako se osjećaš Srbinom i nije te sramota što je Srebrenica nakon počinjenog genocida postala ratna stečevina RS-a i ako te nije sramota onih koji su u tvoje ime počinili genocid, imaš ozbiljan mentalni problem, kojim truješ i svoju djecu."
Pročitah na društvenim mrežama poruku u koju se može podvući današnji dan, tugom i bolom bremenit.
Ona glasi:
"Dan za stid.
Ako ne znate zašto,
onda i zbog toga!"
I to je tako!
Ko nije dostojan čovjeka?
Ako danas gledajući novih trideset tabuta sa kostima ljudi koji se ukopavaju u Memorijalnom centru Potočari, ne možeš osjetiti bol i sram, i jed, i žalost i sve to u vihoru emocija, onda nisi čovjek. Najjednostavnije, nisi ljudsko biće. Nisi dostojan da nosiš titulu nekoga ko ima srce i dušu.
Ako danas, dok gledaš onaj tabut s dijelovima kostiju dječaka Elvira Salčinovića koji je imao 15 godina kada je ubijen u srebreničkom genocidu, ne kažeš - da ovo je genocid i ne - ne u moje ime, džaba si rođen kao čovjek, jer čovjekom nisi postao.
Ako gledaš tabut sa posmrtnim ostacima Elvira, kako nalazi posljednji smiraj u zemlji potočarskoj dok mu se kosti mire i susreću, tu sa kostima oca Turabije i brata Almira, koji su u Potočarima ukopani 2003. odnosno 2011. godine i ne osjećaš ništa - džaba si se rodio!
Ti nisi čovjek, ti si bezlično dvonogo biće, isprazno razapeto između dvije vječnosti - one prije rođenja i one nakon smrti, i provešćeš ovaj vijek zemaljski u većoj smrti, nego što je to i jedna žrtva genocida, koja je odavno mrtva, a i tako mrtva življa je nego iko od negatora genocida.
Šta je gore: Šutnja ili izmišljanje?
Pa gledam medije lokalne u Srbiji i entitetu Republika Srpska: osim časnih izuzetaka, dijele se na one koji šutnjom negiraju da se bilo šta desilo na današnji dan prije 28 godina i na one koji pričaju sramne izmišljotine o "zločinu" ili "velikom i strašnom zločinu".
A znajte da je "zločin" zapravo šifra za negiranje genocida. Mnogi sudjeluju u ovoj sramnoj igri (ne) namjerno, obezvrjeđujući ubijene ljude u genocidnom projektu, pokušavajući da ih u smrti relativizacijom ubiju.
Pa će se mnogi upitati, a šta je s čuvenim Zakonom o zabrani negiranja zločina i genocida, koji je onomad nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Incko, a koji bi se trebao provoditi zadnje dvije godine? A provodi se tako da ga nema i da je mrtvo slovo na papiru. Preciznije, niko još nije osuđen za negiranje genocida. A negiranje je preraslo u psovanje, kako sramno radi Milorad Dodik ili zazivanje novog genocida, kako to rade četničke horde u svojim popevkama, u kojima se kaže - U Srebrenici, genocid nije bio, dabogda se dva puta ponovio (sic!).
Ko treba da radi svoj posao, gospodine Šmit?
Pa su onda danas sve oči bile uprte u najnovijeg visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji je valjda imao šta reći sa govornice u Potočarima. Povoda mu nije nedostajalo. A umjesto konkretnih riječi, naredbi i planova, čuli smo brdo frazetina u stilu "trebamo", "moramo", "bilo bi dobro" i slično. A ko to "treba", "mora" i za koga bi "bilo dobro" gospodine Šmit, dok Milorad Dodik već dva puna dana i zvanično uživa u svojoj vlasti, u svom državnom udaru, u svojoj teritoriji na kojoj ne važi Ustav države Bosne i Hercegovine?
I ko će biti taj koji će ga zaustaviti?
Hoće li i to morati Majke Srebrenice, koje su proganjane i u svojoj Srebrenici i to od načelnika opštine Grujičića? Ili možda to trebaju raditi instrumenti države Bosne i Hercegovine i međunarodne zajednice koji su debelo plaćeni da BiH (p)ostane u punom smislu samostalna država u kojoj se nikad neće steći uslovi za ponavljanje genocida?
Ovako?
Ovako na pola teritorije države imamo ljude koji bi državu rastrgali i to im ide odlično, koji napujdavaju povampirene horde da tuku povratnike - i to im ide uspješno, koji nište zakon zemlje, to im ide najuspješnije i na koncu koji negiraju genocid, to rade nesmetano i nekažnjeno.
Pa je pravo pitanje, ne ko će reagovati, jer neće niko, nego do kad će trajati zulum onih koji se dive ratnim zločincima? Do novih zločina i genocida?
I ova komemoracija bi bila zapravo povorka ožalošćenih koji su preživjeli genocid i koji sahranjuju svoje najbliže sa jedne strane i političara koji su došli onako, da se vide i da budu viđeni - da nije jedne osobe i jednog govora.
Naklon gospodinu Rosensaftu
Naime, potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft na komemoraciji u Potočarima, kazao je ono što su odavno trebali verabalizovati i lokalni političari i međunarodna zajednica: "Republičkosrpski ološ bosanskih četnika ubijao je Bošnjake jer im je poslanik Muhammed, nema oprosta za to!"
E te rečenice se plaše lokalni srednjičari što bi nekako da ostanu dobri s Dodikom kao "poželjnim političkim partnerom" i što ne vide da su ljudi u genocidu ubijani iz nacionalističkih, vjerskih i rasističkih pobuda.
A sva istina je stala u tu jednu rečenicu. I najpreče, gospodin Rosensaft je izvršioce genocida nazvao "ološ bosanskih četnika", jer to jesu i jer su se i sami četnicima nazivali. Dodao bih još, sve je urađeno uz nakanu i pomoć zvanične države Srbije, koja je presudama Stanišiću u Simatoviću i zvanično potvrđena kao dio u UZP-u.
A ti čovječe, ako se osjećaš Srbinom i nije te sramota što je Srebrenica nakon počinjenog genocida postala ratna stečevina RS-a i ako te nije sramota onih koji su u tvoje ime počinili genocid, imaš ozbiljan mentalni problem, kojim truješ i svoju djecu.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
Ona glasi:
"Dan za stid.
Ako ne znate zašto,
onda i zbog toga!"
I to je tako!
Ko nije dostojan čovjeka?
Ako danas gledajući novih trideset tabuta sa kostima ljudi koji se ukopavaju u Memorijalnom centru Potočari, ne možeš osjetiti bol i sram, i jed, i žalost i sve to u vihoru emocija, onda nisi čovjek. Najjednostavnije, nisi ljudsko biće. Nisi dostojan da nosiš titulu nekoga ko ima srce i dušu.
Ako danas, dok gledaš onaj tabut s dijelovima kostiju dječaka Elvira Salčinovića koji je imao 15 godina kada je ubijen u srebreničkom genocidu, ne kažeš - da ovo je genocid i ne - ne u moje ime, džaba si rođen kao čovjek, jer čovjekom nisi postao.
Ako gledaš tabut sa posmrtnim ostacima Elvira, kako nalazi posljednji smiraj u zemlji potočarskoj dok mu se kosti mire i susreću, tu sa kostima oca Turabije i brata Almira, koji su u Potočarima ukopani 2003. odnosno 2011. godine i ne osjećaš ništa - džaba si se rodio!
Ti nisi čovjek, ti si bezlično dvonogo biće, isprazno razapeto između dvije vječnosti - one prije rođenja i one nakon smrti, i provešćeš ovaj vijek zemaljski u većoj smrti, nego što je to i jedna žrtva genocida, koja je odavno mrtva, a i tako mrtva življa je nego iko od negatora genocida.
Šta je gore: Šutnja ili izmišljanje?
Pa gledam medije lokalne u Srbiji i entitetu Republika Srpska: osim časnih izuzetaka, dijele se na one koji šutnjom negiraju da se bilo šta desilo na današnji dan prije 28 godina i na one koji pričaju sramne izmišljotine o "zločinu" ili "velikom i strašnom zločinu".
A znajte da je "zločin" zapravo šifra za negiranje genocida. Mnogi sudjeluju u ovoj sramnoj igri (ne) namjerno, obezvrjeđujući ubijene ljude u genocidnom projektu, pokušavajući da ih u smrti relativizacijom ubiju.
Pa će se mnogi upitati, a šta je s čuvenim Zakonom o zabrani negiranja zločina i genocida, koji je onomad nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Incko, a koji bi se trebao provoditi zadnje dvije godine? A provodi se tako da ga nema i da je mrtvo slovo na papiru. Preciznije, niko još nije osuđen za negiranje genocida. A negiranje je preraslo u psovanje, kako sramno radi Milorad Dodik ili zazivanje novog genocida, kako to rade četničke horde u svojim popevkama, u kojima se kaže - U Srebrenici, genocid nije bio, dabogda se dva puta ponovio (sic!).
Ko treba da radi svoj posao, gospodine Šmit?
Pa su onda danas sve oči bile uprte u najnovijeg visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji je valjda imao šta reći sa govornice u Potočarima. Povoda mu nije nedostajalo. A umjesto konkretnih riječi, naredbi i planova, čuli smo brdo frazetina u stilu "trebamo", "moramo", "bilo bi dobro" i slično. A ko to "treba", "mora" i za koga bi "bilo dobro" gospodine Šmit, dok Milorad Dodik već dva puna dana i zvanično uživa u svojoj vlasti, u svom državnom udaru, u svojoj teritoriji na kojoj ne važi Ustav države Bosne i Hercegovine?
I ko će biti taj koji će ga zaustaviti?
Hoće li i to morati Majke Srebrenice, koje su proganjane i u svojoj Srebrenici i to od načelnika opštine Grujičića? Ili možda to trebaju raditi instrumenti države Bosne i Hercegovine i međunarodne zajednice koji su debelo plaćeni da BiH (p)ostane u punom smislu samostalna država u kojoj se nikad neće steći uslovi za ponavljanje genocida?
Ovako?
Ovako na pola teritorije države imamo ljude koji bi državu rastrgali i to im ide odlično, koji napujdavaju povampirene horde da tuku povratnike - i to im ide uspješno, koji nište zakon zemlje, to im ide najuspješnije i na koncu koji negiraju genocid, to rade nesmetano i nekažnjeno.
Pa je pravo pitanje, ne ko će reagovati, jer neće niko, nego do kad će trajati zulum onih koji se dive ratnim zločincima? Do novih zločina i genocida?
I ova komemoracija bi bila zapravo povorka ožalošćenih koji su preživjeli genocid i koji sahranjuju svoje najbliže sa jedne strane i političara koji su došli onako, da se vide i da budu viđeni - da nije jedne osobe i jednog govora.
Naklon gospodinu Rosensaftu
Naime, potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Rosensaft na komemoraciji u Potočarima, kazao je ono što su odavno trebali verabalizovati i lokalni političari i međunarodna zajednica: "Republičkosrpski ološ bosanskih četnika ubijao je Bošnjake jer im je poslanik Muhammed, nema oprosta za to!"
E te rečenice se plaše lokalni srednjičari što bi nekako da ostanu dobri s Dodikom kao "poželjnim političkim partnerom" i što ne vide da su ljudi u genocidu ubijani iz nacionalističkih, vjerskih i rasističkih pobuda.
A sva istina je stala u tu jednu rečenicu. I najpreče, gospodin Rosensaft je izvršioce genocida nazvao "ološ bosanskih četnika", jer to jesu i jer su se i sami četnicima nazivali. Dodao bih još, sve je urađeno uz nakanu i pomoć zvanične države Srbije, koja je presudama Stanišiću u Simatoviću i zvanično potvrđena kao dio u UZP-u.
A ti čovječe, ako se osjećaš Srbinom i nije te sramota što je Srebrenica nakon počinjenog genocida postala ratna stečevina RS-a i ako te nije sramota onih koji su u tvoje ime počinili genocid, imaš ozbiljan mentalni problem, kojim truješ i svoju djecu.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba
