Poslije dvadeset godina, građani Kosova su smelo shvatili da je bilo koja promjena potencijalno bolja u odnosu na nesagledive posljedice koje može izazvati nastavak dvadesetogodišnje politike “duboke države”.
Poštovani prijatelju,
Poslije dvadeset godina građani Kosova su smelo shvatili da je bilo koja promjena potencijalno bolja u odnosu na nesagledive posljedice koje može izazvati nastavak dvadesetogodišnje politike “duboke države”. Otpor ka formiranju koalicione vlasti je najozbiljniji signal straha za dvadesetogodišnje proizvođače straha.
U prethodnoj korespondenciji predložio sam da u nastavku dijaloga počnemo, koliko je to moguće, da raskrinkamo uzroke strahovladavine podržavajući tvoju objektivnu analizu tehnologije proizvodnje straha. Smatrao sam da, uporedo sa objektivnom analizom stanja treba da ispunimo intelektualnu misiju tako što ćemo naznačiti neke bitne uzroke strahovladavine. Utoliko prije što smatram da međusobna strahovladavina na Kosovu i Srbiji je osnovna prepreka i za normalizaciju naših odnosa i uspješnog završetka dijaloga!
Ukoliko nastavimo sa građanskom apatijom mi ćemo ”propustiti sve prilike” jer će proizvođači straha ostati nedodirljivi! Umjesto da narušimo, mi ćemo da podstičemo, “harmoniju vlasti i podzemlja”.
Tvoja posljednja kolumna ”Alchajmerova memorija u školi glume”, predstavlja uspješan nastavak objektivne analize stanja sa izvesnim nerazrađenim elementima uzroka te strahovladavine, uprkos činjenici što je ona više komplementaran nastavak prethodne analize nego doprinos koji raskrinkava uzroke strahovlade.
Zato ću ja pokušati da ukažem na neke uzroke koji su više ili manje, identični ne samo na Kosovu i Srbiji, nego i u regionu. Jer, ne vidim drugi način kako da doprinesemo ukidanju ”vladavine epidemije amnezije“ ukoliko ne dobijemo kakvu-takvu intelektualnu reakciju na uzroke strahovlade. Utoliko prije što je na Kosovu zavesa “zarobljene države”, na posljednjim izborima – pala. Građani su ohrabreni da podignu zavesu promjena!
Zato prijatelju, krenimo redom… Tvrdiš da ”niko nikome ništa ne vjeruje, a svi se ponašaju kao da je sve u redu”. “Kriza oko formiranja vlade Kosova pokazala je da smo bili u zabludi kada smo vjerovali da je na izborima pobjedio Albin Kurti. Pravi pobjednik svih dosadašnjih izbora na Kosovu, pa i ovogodišnjih, je Hashim Thaçi. On je vješto odglumio da sportski prihvata poraz svoje stranke, znajući moć ‘duboke države’ koju je stvorio.“
Mislim da poslije dvadeset godina strahovanja da će bilo koja promjena biti gora u odnosu na nastavak Thaçijeve politike ”duboke države”, poslije oktobarskih parlamentarnih izbora politika strahovlade na Kosovu je na silaznoj putanji. Oktobarski nacionalni izbori su ratne komandante koji su postali sinonim te strahovlade polako poslali u historiju dok su potencijalno mladu generaciju izglasali za bolju budućnost. Građani shvataju da vlastodršci koji podržavaju trostruko veći broj lažnih ratnih veterana nisu svojevremeno imali poštene namjere tokom oslobođenja, još manje, u izgradnji pravne države.
Za razliku od opozicije u Srbiji koja sa protestima „Jedan od pet miliona“ do sada nije ubedila i ohrabrila građane u nužnost promjene. Poslije dvadeset godina, građani Kosova su smelo shvatili da je bilo koja promjena potencijalno bolja u odnosu na nesagledive posljedice koje može izazvati nastavak dvadesetogodišnje politike “duboke države”.
Strahovlada je uništila konkurenciju. Diskriminisala je poštene i sposobne građane na račun nepoštenih i nesposobnih. Propagandna mašinerija, uprkos svim nastojanjima, nije uspjela da laži pretvori u istinu. Ja sam svijestan da je došlo do male političke promjene, ali ona uliva veliku nadu. Zato sam siguran da su očekivanja građana nerealna, ali se nadam da će građani shvatiti koliko su duboki koreni “duboke države” pa će strpljivo dočekati konsolidaciju nove vlasti i potom uspješnu funkcionalizaciju u pravcu neutralizacije instaliranih faktora strahovladavine.
Mislim je da počelo političko sazrevanje svijesti građana da moć ”duboke države” može da demontira samo vlast koja unosi radikalne promjene vladavine zakona. Aktuelni otpor ka formiranju koalicione vlasti je najozbiljniji signal straha za dvadesetogodišnje proizvođače straha. Tome u prilog idu i najavljeni protesti „ORV-OVK“ („Organizacije ratnih veterana OVK“) koji će se usprotiviti privođenjima osumnjičenih lica koja će uskoro dobiti optužnice MSS (Međunarodnog Specijalnog suda). Međutim, i ukoliko se bude išlo na nove vanredne izbore, ankete pokazuju da se stranke strahovlade, (uključujući i LDK, koja je bezmalo petnaest godina bila saučesnik ”zarobljene države”) nalaze na opasnoj silaznoj putanji koja će se još više ubrzati sa početkom podizanja optužnica MSS.
Drugo, početne indikacije pokazuju da je počeo rascjep strahovlade simbioze autoritarizma i poltronizma koji je neuralgična strana dosadašnje vlasti. Budućnost “sijamskih blizanaca” nije u pojačanoj konvergenciji nego u ubrzanoj divergenciji. Svijestan sam činjenice da će ovaj proces ići veoma teško ali bilo bi nekorektno da javno ne podržim elementarne indikacije koje idu u prilog najavljenim promjenama. Primjera radi, Vjosa Osmani, (LDK) kandidat za premijera na zadnjim izborima, smelo je izjavila, za razliku od šefa partije, da bi, ”ukoliko se ne ostvari sporazum o koaliciji između LDK i LVV, to bila historijska greška”.
Treće, dosadašnje namjerno, ili uslijed nesposobnosti i propale reforme dosadašnjih vlasti nenamjerno viđenje da su na Kosovu ”svi isti”, počelo se razbijati. Mislim da se ovako nešto nije dogodilo do sada u Srbiji. Zasad imamo početak diskontinuiteta koji ukoliko se ohrabri, može u dogledno vrijeme dovesti do suštinske političke alternative. Dakle, građani Kosova su stvorili tu početnu distancu prema strahovladi. Mislim da, po ovom pitanju, Kosovo u odnosu na Srbiju ima veću šansu da se u dogledno vreme oslobodi od “zarobljene, odnosno duboke države”.
Četvrto, činjenica da se Kosovo i Srbija razvijaju poslije pada komunističke ideologije i pod vjekovnim međusobnim teretom konflikata i kosovskog mita obje države čini podložnim za instalaciju autoritarizma i poltronizma. Spremnost za nova iskušenja građane Kosova ne čini samo otpornim prema strahovladi autoritarizma i poltronizma nego podstiče i ohrabruje građane za neophodne promene.
Građani Kosova su, doduše sa zakašnjenjem, shvatili da oslobodioci koji su instalirali dvadesetogodišnju strahovladu nisu shvatili, ili nisu htjeli da shvate to da sudbinu nacije ne određuje samo njihov eventualni ratni heroizam, nego i njihova smjelost da u miru poštuju pravdu, poštene, sposobne i dostojanstvene građane.
Nažalost, dosadašnji autoritarni vlastodršci pretvoreni su u najveće razarače Kosova, kako zbog njihovih nerealnih i nezaježljivih političkih apetita, još više zbog podrške, njihovih lojalnih poltrona. Zbog toga, građani su reagovali tako što su počeli da ih kažnjavaju na izborima! Građani su svojim odgovornim glasovima počeli da iskorenjuju uzroke straha. Jer su prvenstveno ispravno ocjenili vlastite realne mogućnosti, nesagledive posljedice eventualnog nastavka strahovlade, i ambicije i onih koje su izabrali da budu nosioci promjene.
Ne treba nam ništa posebno osim zdrave pameti da javno damo našu podršku za ispravne odluke onih koje smo podržali na izborima. Dabome, ovo nije lako da se uradi u kontekstu sadašnjih složenih i još uvijek opasnih okolnosti. Ali sa druge strane, upravo iz ovih razloga, treba podržati promjene jer se potreba za ispravnim moralnim činjenjem povećava ukoliko amoralna politika strahovlade nastoji da se pretvori u neminovnost. Zbog svega ovoga, i mnogih drugih razloga, dokazana građanska hrabrost na zadnjim parlamenatrnim izborima za promjene “nije odsustvo straha” nego ozbiljan početak ”trijumfa nad njim”. Napokon, na svu sreću, svi se ne “ponašaju kao da je sve u redu”.
Piše: Belul Beqaj
Belul Beqaj, rođen je u Prizrenu 1957, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Prištini i doktorirao političke nauke na Univerzitetu “Kiril i Metodije“ u Makedoniji. Autor je stotine javnih i naučnih radova.
Izvor KoSSev
Poslije dvadeset godina građani Kosova su smelo shvatili da je bilo koja promjena potencijalno bolja u odnosu na nesagledive posljedice koje može izazvati nastavak dvadesetogodišnje politike “duboke države”. Otpor ka formiranju koalicione vlasti je najozbiljniji signal straha za dvadesetogodišnje proizvođače straha.
U prethodnoj korespondenciji predložio sam da u nastavku dijaloga počnemo, koliko je to moguće, da raskrinkamo uzroke strahovladavine podržavajući tvoju objektivnu analizu tehnologije proizvodnje straha. Smatrao sam da, uporedo sa objektivnom analizom stanja treba da ispunimo intelektualnu misiju tako što ćemo naznačiti neke bitne uzroke strahovladavine. Utoliko prije što smatram da međusobna strahovladavina na Kosovu i Srbiji je osnovna prepreka i za normalizaciju naših odnosa i uspješnog završetka dijaloga!
Ukoliko nastavimo sa građanskom apatijom mi ćemo ”propustiti sve prilike” jer će proizvođači straha ostati nedodirljivi! Umjesto da narušimo, mi ćemo da podstičemo, “harmoniju vlasti i podzemlja”.
Tvoja posljednja kolumna ”Alchajmerova memorija u školi glume”, predstavlja uspješan nastavak objektivne analize stanja sa izvesnim nerazrađenim elementima uzroka te strahovladavine, uprkos činjenici što je ona više komplementaran nastavak prethodne analize nego doprinos koji raskrinkava uzroke strahovlade.
Zato ću ja pokušati da ukažem na neke uzroke koji su više ili manje, identični ne samo na Kosovu i Srbiji, nego i u regionu. Jer, ne vidim drugi način kako da doprinesemo ukidanju ”vladavine epidemije amnezije“ ukoliko ne dobijemo kakvu-takvu intelektualnu reakciju na uzroke strahovlade. Utoliko prije što je na Kosovu zavesa “zarobljene države”, na posljednjim izborima – pala. Građani su ohrabreni da podignu zavesu promjena!
Zato prijatelju, krenimo redom… Tvrdiš da ”niko nikome ništa ne vjeruje, a svi se ponašaju kao da je sve u redu”. “Kriza oko formiranja vlade Kosova pokazala je da smo bili u zabludi kada smo vjerovali da je na izborima pobjedio Albin Kurti. Pravi pobjednik svih dosadašnjih izbora na Kosovu, pa i ovogodišnjih, je Hashim Thaçi. On je vješto odglumio da sportski prihvata poraz svoje stranke, znajući moć ‘duboke države’ koju je stvorio.“
Mislim da poslije dvadeset godina strahovanja da će bilo koja promjena biti gora u odnosu na nastavak Thaçijeve politike ”duboke države”, poslije oktobarskih parlamentarnih izbora politika strahovlade na Kosovu je na silaznoj putanji. Oktobarski nacionalni izbori su ratne komandante koji su postali sinonim te strahovlade polako poslali u historiju dok su potencijalno mladu generaciju izglasali za bolju budućnost. Građani shvataju da vlastodršci koji podržavaju trostruko veći broj lažnih ratnih veterana nisu svojevremeno imali poštene namjere tokom oslobođenja, još manje, u izgradnji pravne države.
Za razliku od opozicije u Srbiji koja sa protestima „Jedan od pet miliona“ do sada nije ubedila i ohrabrila građane u nužnost promjene. Poslije dvadeset godina, građani Kosova su smelo shvatili da je bilo koja promjena potencijalno bolja u odnosu na nesagledive posljedice koje može izazvati nastavak dvadesetogodišnje politike “duboke države”.
Strahovlada je uništila konkurenciju. Diskriminisala je poštene i sposobne građane na račun nepoštenih i nesposobnih. Propagandna mašinerija, uprkos svim nastojanjima, nije uspjela da laži pretvori u istinu. Ja sam svijestan da je došlo do male političke promjene, ali ona uliva veliku nadu. Zato sam siguran da su očekivanja građana nerealna, ali se nadam da će građani shvatiti koliko su duboki koreni “duboke države” pa će strpljivo dočekati konsolidaciju nove vlasti i potom uspješnu funkcionalizaciju u pravcu neutralizacije instaliranih faktora strahovladavine.
Mislim je da počelo političko sazrevanje svijesti građana da moć ”duboke države” može da demontira samo vlast koja unosi radikalne promjene vladavine zakona. Aktuelni otpor ka formiranju koalicione vlasti je najozbiljniji signal straha za dvadesetogodišnje proizvođače straha. Tome u prilog idu i najavljeni protesti „ORV-OVK“ („Organizacije ratnih veterana OVK“) koji će se usprotiviti privođenjima osumnjičenih lica koja će uskoro dobiti optužnice MSS (Međunarodnog Specijalnog suda). Međutim, i ukoliko se bude išlo na nove vanredne izbore, ankete pokazuju da se stranke strahovlade, (uključujući i LDK, koja je bezmalo petnaest godina bila saučesnik ”zarobljene države”) nalaze na opasnoj silaznoj putanji koja će se još više ubrzati sa početkom podizanja optužnica MSS.
Drugo, početne indikacije pokazuju da je počeo rascjep strahovlade simbioze autoritarizma i poltronizma koji je neuralgična strana dosadašnje vlasti. Budućnost “sijamskih blizanaca” nije u pojačanoj konvergenciji nego u ubrzanoj divergenciji. Svijestan sam činjenice da će ovaj proces ići veoma teško ali bilo bi nekorektno da javno ne podržim elementarne indikacije koje idu u prilog najavljenim promjenama. Primjera radi, Vjosa Osmani, (LDK) kandidat za premijera na zadnjim izborima, smelo je izjavila, za razliku od šefa partije, da bi, ”ukoliko se ne ostvari sporazum o koaliciji između LDK i LVV, to bila historijska greška”.
Treće, dosadašnje namjerno, ili uslijed nesposobnosti i propale reforme dosadašnjih vlasti nenamjerno viđenje da su na Kosovu ”svi isti”, počelo se razbijati. Mislim da se ovako nešto nije dogodilo do sada u Srbiji. Zasad imamo početak diskontinuiteta koji ukoliko se ohrabri, može u dogledno vrijeme dovesti do suštinske političke alternative. Dakle, građani Kosova su stvorili tu početnu distancu prema strahovladi. Mislim da, po ovom pitanju, Kosovo u odnosu na Srbiju ima veću šansu da se u dogledno vreme oslobodi od “zarobljene, odnosno duboke države”.
Četvrto, činjenica da se Kosovo i Srbija razvijaju poslije pada komunističke ideologije i pod vjekovnim međusobnim teretom konflikata i kosovskog mita obje države čini podložnim za instalaciju autoritarizma i poltronizma. Spremnost za nova iskušenja građane Kosova ne čini samo otpornim prema strahovladi autoritarizma i poltronizma nego podstiče i ohrabruje građane za neophodne promene.
Građani Kosova su, doduše sa zakašnjenjem, shvatili da oslobodioci koji su instalirali dvadesetogodišnju strahovladu nisu shvatili, ili nisu htjeli da shvate to da sudbinu nacije ne određuje samo njihov eventualni ratni heroizam, nego i njihova smjelost da u miru poštuju pravdu, poštene, sposobne i dostojanstvene građane.
Nažalost, dosadašnji autoritarni vlastodršci pretvoreni su u najveće razarače Kosova, kako zbog njihovih nerealnih i nezaježljivih političkih apetita, još više zbog podrške, njihovih lojalnih poltrona. Zbog toga, građani su reagovali tako što su počeli da ih kažnjavaju na izborima! Građani su svojim odgovornim glasovima počeli da iskorenjuju uzroke straha. Jer su prvenstveno ispravno ocjenili vlastite realne mogućnosti, nesagledive posljedice eventualnog nastavka strahovlade, i ambicije i onih koje su izabrali da budu nosioci promjene.
Ne treba nam ništa posebno osim zdrave pameti da javno damo našu podršku za ispravne odluke onih koje smo podržali na izborima. Dabome, ovo nije lako da se uradi u kontekstu sadašnjih složenih i još uvijek opasnih okolnosti. Ali sa druge strane, upravo iz ovih razloga, treba podržati promjene jer se potreba za ispravnim moralnim činjenjem povećava ukoliko amoralna politika strahovlade nastoji da se pretvori u neminovnost. Zbog svega ovoga, i mnogih drugih razloga, dokazana građanska hrabrost na zadnjim parlamenatrnim izborima za promjene “nije odsustvo straha” nego ozbiljan početak ”trijumfa nad njim”. Napokon, na svu sreću, svi se ne “ponašaju kao da je sve u redu”.
Piše: Belul Beqaj
Belul Beqaj, rođen je u Prizrenu 1957, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Prištini i doktorirao političke nauke na Univerzitetu “Kiril i Metodije“ u Makedoniji. Autor je stotine javnih i naučnih radova.
Izvor KoSSev
