Godine 1966. časopis ‘Time’ objavio je na naslovnoj strani članak u kojem je postavio pitanje: ‘Da li je Bog umro?’
Mnogi su se složili sa tada veoma kultivisanim shvatanjem da je Bog zastario i da u tumačenju Vasione sa razvojem nauke ima sve manje potrebe za "Bogom". Međutim, ispostavilo se da su glasine o smrti Boga preuranjene. Najviše iznenađuje činjenica da su se najnoviji argumenti u korist njegovog postojanja pojavile na krajnje neočekivanom mjestu – iznijela ih je sama nauka.
Hronika je sljedeća. One iste godine kada je "Time" objavio poznati članak, astronom Carl Sagan izjavio je da postoje dva značajna kriterijuma za postojanje vanzemaljskog života. Mora da postoji odgovarajuća zvijezda, a planeta pogodna za život mora da se nalazi na pravilnom rastojanju od nje. Uzimajući u obzir da u vasioni ima otprilike oktilion planeta (to je jedinica sa 24 nule), onda u njoj treba da ima oko septiion (jedinica sa 21 nulom) planeta pogodnih za život.
Sa takvim izuzetnim šansama za uspjeh, cijeli set krupnih i skupih privatnih i državnih projekata za otkrivanje vanzemaljskih civilizacija, koji je bio aktiviran tokom 1960.-ih, morao je sa velikom vjerovatnoćom i veoma brzo da donese bar nekakav rezultat.
Pomoću široke mreže radio-teleskopa, naučnici su slušali vasionu u potrazi za signalima koji liče na šifrovanu informaciju i nisu slučajni. Ali, godine su prolazile, a šutanje vasione bilo je kao i ranije zaglušujuće. Kongres SAD je 1993. ukinuo finansiranje programa za otkrivanje vanzemaljskih civilizacija, ali su traganja nastavljena na račun privatnih sredstava.
Prema stanju za 2014. naučnici su otkrili tačno "ćorak" – nulu poslije koje nema ništa.
Šta se desilo? Kako su se naša saznanja o vasioni povećavala, počeli smo da shvatamo da je za život neophodno neuporedivo više faktora nego što je Sagan smatrao. Njegova dva parametra povećana su na 10, zatim na 20, a onda na 50.
Broj planeta pogodnih za život srazmjerno se smanjio – do nekoliko hiljada i taj broj je nastavio da se smanjuje.
Taj problem su priznali čak i aktivni poklonici traganja za vanzemaljskim civilizacijama. Peter Schenkel napisao je 2006. članak za časopis Skeptical Inquirer, u kojem je istakao: „U svjetlu novih otkrića i analitičkih zaključaka, bilo bi umjesno da amortizujemo preteranu euforiju… Mi treba mirno da priznamo da su ranije procjene… već danas neodržive”.
Broj parametara nastavljao je, dakle, da se povećava, a broj planeta – pretendenata smanjio se do nule, a zatim još niže. Drugim riječima, u vasioni je postojanje planeta pogodnih za život postalo nemoguće, uključujući i našu. Teorija vjerovatnoće govori da mi ne treba da postojimo.
Danas postoji oko 200 poznatih kriterijuma za postojanje vanzemaljskog života na drugim planetama, a potencijalno naseljena planeta mora da odgovara svakom od njih bez izuzetka, inače – raspašće se sav sistem.
Kad blizu nas ne bi postojala tako velika planeta kao što je Jupiter, koji silom gravitacije udaljava od nas meteorite, njih bi padalo na Zemlju hiljadu puta više. U vasioni postoji nevjerovatno malo šansi za postojanje života.
Ipak, mi smo ovdje i ne samo da postojimo nego i govorimo o postojanju. Kako to objasniti? Da li je tako idealna podudarnost svih mnogobrojnih parametara slučajna?
U kom trenutku nauka može argumentovano da saopšti da mi ne možemo biti rezultat slučajnog sticaja okolnosti?
Po čemu je hipoteza o stvaranju tih idealnih uslova od strane više inteligencije lošija od vjerovanja da se Zemlja pogodna za život slučajno pojavila?
Ali, ni to još uvijek nije sve.
Ono precizno podešavanje koje je neophodno za postojanje života na planeti nije ništa u poređenju sa preciznim podešavanjem za postojanje same vasione. Na primjer, danas astrofizičari znaju da su vrijednosti četiri uzajamne interakcije gravitacione, elektromagnetne, a takođe jake i slabe atomske interakcije uspostavljene za manje od milionitog dijela sekunde posle "Velikog praska".
Promijenite makar i jednu vrijednost i vasiona neće moći da postoji. Recimo, ako bi se odnos između jake atomske interakcije i elektromagnetne interakcije promenio makar i za neznatan dio neznatnog djela, bar za 1/100 000 000 000 000, na nebu se ne bi pojavile nikakve zvijezde. Kao i nikakvo nebo. Možemo samo da se čudimo i uzdišemo.
A sada pomnožite taj jedan jedini parametar sa svim ostalim neophodnim uslovima i šanse za postojanje planete smanjiće se astronomskom progresijom. Tako će ideja da se sve "jednostavno desilo” biti u suprotnosti sa zdravim razumom. Ispostaviće se da smo bacili novčić 10 kvintiliona puta i da smo svaki put dobili "pismo". Dešava li se tako?
Astronom Fred Hoyle koji je smislio termin "veliki prasak", rekao je da su ti podaci ozbiljno pokolebali njegova ateistička ubeđenja. Kasnije je napisao: "Interpretacija tih činjenica na osnovu zdravog razuma govori da se super-inteligencija samo igra fizikom, a takođe i hemijom i biologijom… Cifre proračuna na osnovu tih podataka toliko ošamućuju da mi se takav zaključak čini neospornim".
Fizičar-teoretičar Paul Davies rekao je da je "dokaz racionalnog plana zadivljujući", a profesor sa Oksforda, John Lennox: "Što više saznajemo o našoj vasioni time hipoteza o postojanju Tvorca, kao objašnjenje uzroka našeg postojanja, postaje sve ubjedljivija".
Vasiona je najveće čudo svih vremena. To je čudo nad čudima, koje neminovno, svom snagom sjaja zvijezda ukazuje na postojanje nečega – ili Nekoga – sem same vasione.
Posljednja knjiga Metaksasa izašla je pod nazivom: "Miracles: What They Are, Why They Happen, and How They Can Change Your Life" (Čuda. Šta je to, zašto se dešavaju i kako mogu da promjene vaš život).
