Godinu dana od preseljenja na ahiret

Kuljići je na ahiret preselio 10. aprila 2013. godine u Cirihu (Švicarska). Pisao je na nedovoljno iskorištenom našinskom govoru Župe, po čemu će ostati neprevaziđen. Njegova poezija predstavlja vrh župskog ali i bošnjačkog pjesništva.

Prošlo je godinu dana od smrti velikog pjesnika i zaljubljenika u Župu, Azira Kuljićija-Adže (1948-2013). Objavio je samo dvije knjige pjesama: Pod vrvoj od Šar-plajna (Pod vrhovima Šare) i Koren, ključ i kalauz (Korijen, ključ i vodič). U svojim knjigama je na izvanredan poetski način prezentirao vrijednosti jezičkog i kulturnog kapitala Župe, a istovremeno od zaborava izvlačio lingvističko, etnološko, folklorističko i drugo bogatstvo ove oblasti. 
Uzor Kuljićiju je bio genijalni pjesnik-mudrac Halil Džubran, a svoju sabraću je imao u pjesnicima i rapsodima iz Gore. Sa njima je bio u stalnom kontaktu, sa njima dijelio stvaralačko i umjetničko iskustvo. Zajedno su pleli poetske rukoveti sa beharnih gorskih i župskih krajolika.
U njegovim knjigama dominiraju kreativne poetske forme – balade i poeme. To su pjesničke forme koje su autoru pružale najbolje mogućnosti da iskaže svu težinu i tragiku života ljudi iz Župe. One istovremeno predstavljaju i kontinuitet sa usmenim pjesništvom koje je vjekovima stvarano na „našinskom“ govoru na Šar-planini. 
Njegove zbirke pjesama su „spjevane na lijepom, polisemičnom, poetskom i 'starinskom' (kako saopštava pjesnik) govoru Župe“. Autor je ovim postupkom imao namjeru da u literarnoj formi sačuva onaj najarhaičniji dijalekatski sloj zgusnut u kulturi i trezoru najstarijih žitelja ovog zasebnog lingvističkog areala. 
Azir Kuljići-Adžo je svojim knjigama obogatio župsko pjesništvo. Njegova poezija pisana na lokalnom našinskom govoru predstavlja vrh župskog ali i bošnjačkog pjesništva.
Pjesme su mu zastupljene u mnogim antologijama i čitankama za osnovne i srednje škole.
Na vijest o preseljenju, napisao sam pjesmu koju sam posvetio svom kolegi i velikom prijatelju.
TAKO UMIRU PJESNICI
Aziru Kuljićiju-Adži
prošetao si Halila Džubrana
do Župe
i Monte Scardusa (Šar-planine)
teško proživio
sve naše džehenem godine
i musafir u svome domu bio
davno si shvatio
Poruku
da smo 'na vraćanje'
i da nas mirna zemlja
strpljivo čeka
kao stari rapsod
pjevao si o memljećetu
i do kraja puta
gradio kuću svoju
nikad dovršenu
proljeće se zaplelo
u krošnjama
i treće džemre palo
sve je tako lijepo
i vrijeme
i ljudi
samo pjesnici žive
i odlaze
jednako
(Sadik Idrizi Aljabak)