...A šta je bosansko u srcu Srbije? – Pa, jezik! Ne vjerujete? Konsultirajte Osmana ibn Abdurrahmana, Beograđanina. Doduše, i to su stoljeća što prolaze. Davno, 18. stoljeće. Osman se rodio, živio i radio u Beogradu kao prevodilac u osmanskoj Prevodilačkoj kancelariji, u kojoj je, prevodeći jednu knjigu o biljkama, uobičavao koristiti i domaće, lokalne nazive ili termine. Od svih južnoslavenskih jezika, Osman ibn Abdurrahman koristi samo jedan – bosanski. U Beogradu. Srcu Srbije
"Kud god da krenem, tebi se vraćam ponovo, ko da mi otme iz moje duše Kosovo” – napisao je svojedobno onaj nekadašnji višestruki pobjednik sarajevskog “Ilidžanskog festivala”, ne sluteći da će to biti njegov još jedan “vječno zeleni” hit – iliti evergreen, š'o b’ rek'o Švabo, pardon, Englez – ali ipak izrazito narodni, populistički, odnosno, turbofolkerski – a turbo folk je, htjeli mi to ili ne, je li ti de, s oproštenjem, ipak popularan. Zato ne znam da li bi bilo popularno ili, pak, populistički da su Kosovari ovaj tekst (samo da mu, u njegovom integralnom statusu, promijene naslov i ništa više) zapravo uzeli kao svoju nezvaničnu himnu. Da, svoju, a ne srpsku – jer, Kosovo se, je li ti de, samo od Kosova otima. Jer, u cijelom tekstu spominju se još i sjećanja na vjekove što prolaze, zatim se zaziva Bog i traži oprost, spominje se vječni plamen (ljubavi) u srcima, a nadasve se traži istina o Boju na Kosovu. A istina? Istina je upravo suština demitologizacije mita o Kosovskom boju.
Po nekim izvorima, dakle, suština kosovskog mita ili kosovske tradicije ogleda se u tome da je Kosovska bitka za Srbe bila jedna rutinerska bitka, zapravo skroz nevažna (u poređenju s drugim i mnogo važnijim i većim bitkama), iako su na Kosovu, pored srpskih, hrvatskih i mađarskih trupa, učestvovale i bosanske – a Osmanlije su, zahvaljujući i pomoći s neba, dobili tu bitku – nakon čega se Srbija kao vazalna država razvija i ekonomski i kulturno; pri čemu se pouzdano zna da taj vazalni odnos nema nijedan element pežorativnog i podaničkog, naprotiv. Interesantni su detalji o glavnim protagonistima ovog vazalnog statusa Srbije prema Turskoj, kada spominju kneginju Milicu, koja u Bajazitov harem ide kao žena koja rađa nasljednike, ili oni o pažljivom tepanju sultana Bajazita Stefanu Lazareviću sa “Sine moj, rođeni…” uobličenom u izrazu njihove nepatvorene ljubavi. Zanimljivo, postoji i spomen da je, kada sultan Mehmed Fatih osvaja Carigrad, despot Đurađ Branković, nasljednik despota Lazarevića, poslao Fatihu u ispomoć 1.500 elitno naoružanih srpskih konjanika koji pomažu u osvajanju Carigrada. Možete misliti. Ovo nam je ispričao jedan filolog montenegrističke orijentacije koji je, po izvorima iz prve ruke, srbistiku napustio po svojoj svijesti i savjesti stečenoj nakon uvida u sva dešavanja u vezi s genocidom u Srebrenici.
A šta je bosansko u srcu Srbije? – Pa, jezik! Ne vjerujete? Konsultirajte Osmana ibn Abdurrahmana, Beograđanina. Doduše, i to su stoljeća što prolaze. Davno, 18. stoljeće. Osman se rodio, živio i radio u Beogradu kao prevodilac u osmanskoj Prevodilačkoj kancelariji, u kojoj je, prevodeći jednu knjigu o biljkama uobičavao koristiti i domaće, lokalne nazive ili termine. Od svih južnoslavenskih jezika Osman ibn Abdurrahman koristi samo jedan – bosanski. U Beogradu. Srcu Srbije. (Koji je to u nekim usijanim glavama prestao biti nakon onog govora na Gazimestanu iz 1989. godine, kad su neki te neki, znajući da su bez srca, panično van Beograda tražili svoje srce.)
A Kosovo? Hajd stisni petlju pa usred Beograda reci: O Kosovu ćemo odlučivati u Sarajevu! Ha ja!
A u Sarajevu se, nasuprot onom našem Beograđaninu, nikako ne mogu odlučiti koji od svih južnoslavenskih jezika ima primat, pa hoće sve – objednom – ko da se tri maternja jezika mogu učiti baš tako, odjednom, s garancijom da će baš jasno da se nauče svatri. Ponaosob.
A na Kosovu? – Odlučili! Pogađate? Ko i u onomadne u Beogradu! – Bosanski. Otkad to? Pa, još od popisa ‘91. No, ondje je mnogo prije moderne nezavisnosti Kosova počela nastava na bosanskom jeziku u osnovnim i srednjim školama, ali i na predškolskom nivou, zvanično odmah nakon tamošnjih ratnih zbivanja, tačnije 1999. godine, kada se krenulo s izradom udžbenika na bosanskom jeziku i pripadajućih nastavnih planova i programa. Inače, oko 30.000 stanovnika Kosova svoj maternji jezik zove bosanskim, a zanimljivo je da još njih oko 50.000 govori bosanski kao nematernji (što su službeni podaci Agencije za statistiku Kosova). Bošnjaka je na Kosovu 1991. godine bilo oko 70.000 (op. a.). Bosanski jezik ondje je već ustoličen i na univerzitetskom nivou, gdje na nekoliko univerziteta više od 500 studenata studira po programu na bosanskom jeziku. Danas kosovski Bošnjaci imaju i svoje raznovrsne medije koji rade na bosanskom jeziku (prvi se pojavio već 1995. godine), a na Skupštini Bošnjaka Kosova (16. aprila 2008. godine) usvojena je i Deklaracija o nastavi na bosanskom jeziku na Kosovu. Zakonski, Bošnjacima Kosova pravo na bosanski jezik potvrđuje i Ustav Republike Kosovo. Kosovski je boj završen. Davno.
