Kada je novinar Jutela na borbenom položaju u slovenačkoj nedođiji pre 25 godina pitao jednog vojnika JNA: "Znate li zbog čega se vodi ovaj rat?, on je, u ležećem položaju, sa kamuflažnim šlemom na glavi, bez prethodno napisanog scenarija, odgovorio: "Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi im kao ne damo".
Kada bi ovih dana prosječno obavještenog Srbina neko pitao: “Znate li oko čega se vode ovi pregovori u Briselu”, sigurno bi se našao bar jedan koji bi tačno opisao stanje stvari: "Kol’ko ja kužim to, oni se otcepili, a Vučić im kao ne da".
S tim što Marko Đurić, šef nekakve Kancelarije za Kosovo i Metohiju, kuži sasvim suprotno: on misli da smo se mi otcjepili, a oni nam kao ne daju.
Đurić Marko je inače osoba talentovana da sve stvari ispriča jednoličnim tonom spikera koji čita izvještaj o vodostaju na Prvom programu Radio Beograda, pa već poslije 30 sekundi njegovog obraćanja Srbi mijenjaju kanal, što ne znači da Srbe boli uvo za Kosovo, već ih više boli uvo za izvještaj o vodostaju u Briselu.
Tako da su svi bili iznenađeni kada je ovih dana Đurić Marko uleteo u naše televizore, ushićen:
- Ljudi, pobjedili smo Kosovo 5:0! - bio je oduševljen ko onaj kafedžija sa Čubure koji je pre 85 godina, u nedostatku televizora, ekskluzivno doznao da smo u Montevideu pobjedili Brazil 2:1.
- Ko je dao golove?
- Premijer Vučić glavom u 13. minutu, potom premijer Vučić lijevom nogom u 27. minutu, onda premijer Vučić desnom rukom pod prečku iz voleja... - vikao je Marko.
- Ko je dao četvrti?
- Premijer Vučić iz kornera!
- A peti?
- Premijer Vučić sa pola terena!
- Daj da ga prodamo Mančester junajtedu!
- Kosovo nije na prodaju!
- Ma dobro, znam to! Mislio sam, premijera Vučića da prodamo Mančesteru!?
- Ni premijer Vučić nije na prodaju! - bio je odlučan Marko Đ.
Rezultat pregovora u Briselu, dakle, pokazao je jednu stvar: Kosovo je, izgleda, primljeno u FIFA, što je loša vijest, dok je dobra vijest da imaju takve kršine od fudbalera da i premijer Vučić može da im zabije pet komada.
I kao što je Gari Lineker poslije poraza od Nijemaca 1990. izjavio : "Fudbal je veoma jednostavna igra u kojoj 22 igrača trče za loptom 90 minuta, a na kraju uvijek pobjeđuju Nijemci”, tako je i Marko Đurić potvrdio da su briselski pregovori jednostavna igra u kojoj 22 pregovarača trče za Federikom Mogerini, a na kraju uvijek pobjedi premijer Vučić.
Samo je Isa Mustafa, u očaju zbog katastrofalnog poraza, citirao Fadila Vokrija iz vremena kada je ovaj još igrao fudbal: “Ova noć nije bila moj dan”.
Kao specijalnog izvještača sa pregovora u Briselu trebalo bi ubuduće slati Milojka Pantića. Pa da svaki Dnevnik 2 RTS počne izvještajem iz Brisela čuvenom Milojkovom kovanicom: “Prijatelji fudbala, dobro veče”.
- Pored mene je gospodin Pederesen... – rekao bi Milojko, a onda bi kamerman proširio kadar, pa bismo desno od Milojka ugledali mrku facu premijera Vučića.
- Premijer Vučić! - ispravio bi namrčeni premijer Vučić nasmijanog Milojka.
- Izvinite gospodine Pedersen, pored mene je premijer Vučić – ispravio bi se i Milojko, naširoko slavan zbog sličnih lapusa & bisera, poput onog na utakmici Jugoslavija - Iran: “Na teren upravo istrčavaju Peruanci”, ili onog kada ga je iznervirao norveški sudija Rune Pedersen, pa je rekao: “Gospodine Pedersen, zaista zaslužujete takvo prezime”.
Zapravo, ako bi Milojko Pantić prenosio briselske pregovore, niko ne bi morao da nasilno upada ispred kamere i viče “Vučiću, Pedersenu”. Pošto bi to garantovano uživo u programu rekao Milojko, naš poznati lapsusar.
Kada je potpisan “Brisel 1”, premijer Vučić je bio u životnoj fazi “Rambo 2”. Sada, kada je potpisan “Brisel 2”, premijer Vučić je u životnoj fazi “Rambo 3”. Tako da je s pravom stečen utisak da je “Brisel 2” potpisao naš premijer “Rambo 3”.
Već tri godine, naime, svaki povratak iz Brisela liči na kafansku ispovjest Džona Ramba poslije maltretiranja slabijih od sebe.
- Uđe Thaçi, ja ga pljunem preko stola, prospem mu kiselu vodu u krilo, uzmem njegovu kafu, kažem mu: „Ova kafa je isto moja kolko je i tvoja“, onda on ode u klozet, ja ga zaključam u klozet, poslije je Mogerinijeva zvala domara da razvaljuje vrata, ja mu za to vrijeme izbušim gume na kolima, iščupam retrovizor, polomim brisače, pa natjeram jednog goluba da mu se pokenja na krov službenog vozila Vlade Kosova... - opisuje, otprilike, te historijske susrete premijer Vučić, Rambo 3.
- Bravo, majstore. A jeste se rukovali vi i Thaçi i vi i Musatafa? - pitaju ga znatiželjni novinari.
- Ma koji rukovali, kad sam ih video, odma' sam im zviznuo šljagu, džukele, bre, došle u Brisel da mi se kurče...
- Znači, niste se rukovali?
- Ma gdje rukovali, bre, držo sam ruke u džepovima, u inat, tuko sam ih samo nogama. Da ne prljam ruke...
Otkad je Vučić počeo da brani Kosovo iz petnih žila na prvim borbenim linijama EU institucija, naprednjaci, ex radikali, više se ne pozdravljaju tradicionalnim usklikom “Dogodine u Prizrenu”, već “Dogodine u Briselu”. Naprednjaci su na prvi pogled malko tupava grupacija ljudi. Zalažu se za sve protiv čega su se borili. Jedini Albanac koga su redovno viđali dok su bili opozicija, bio je onaj Ajdemi Popuši iz “Kursadžija”, šaljivdžija sa naprednjačkih predizbornih mitinga, pa nije ni čudo što misle da su pregovori iz Brisela onaj vic: sjede Srbin i Albanac u Briselu, ne znam tačno šta je u međuvremenu bilo, ali je na kraju pobjedio Srbin. Ha, ha, ha, je l' ovaj dobar?
Pa je od naprednjačke taktike: “Nikada nećemo priznati Kosovo”, nastala nova, veoma originalna taktika: “Nikada nećemo priznati da smo priznali Kosovo”.
Sa druge strane, Borko Stefanović, lider opozicije u Demokratskoj stranci, požalio se ovih dana da bi njega i predsjednika Tadića naprednjaci svojevremeno obesili na Terazijama da su potpisali u Briselu ono što je Vučić potpisao. Ali, dodao je, oni nemaju namjeru da obese Vučića, valjda jer je taktika srpske opozicije strpljivo iščekivanje da se Vučić obesi sam.
Vučić od prije pet godina, istina, obesio bi aktuelnog Vučića na sred Terazijama, ali Vučićeva taktika liči na onu: “Idem da se obesim, odmah se vraćam”.
Tako da nije isključeno da će se svi iz opozicije uskoro kolektivno obesiti. Vučiću oko vrata.
Izvor: N1
S tim što Marko Đurić, šef nekakve Kancelarije za Kosovo i Metohiju, kuži sasvim suprotno: on misli da smo se mi otcjepili, a oni nam kao ne daju.
Đurić Marko je inače osoba talentovana da sve stvari ispriča jednoličnim tonom spikera koji čita izvještaj o vodostaju na Prvom programu Radio Beograda, pa već poslije 30 sekundi njegovog obraćanja Srbi mijenjaju kanal, što ne znači da Srbe boli uvo za Kosovo, već ih više boli uvo za izvještaj o vodostaju u Briselu.
Tako da su svi bili iznenađeni kada je ovih dana Đurić Marko uleteo u naše televizore, ushićen:
- Ljudi, pobjedili smo Kosovo 5:0! - bio je oduševljen ko onaj kafedžija sa Čubure koji je pre 85 godina, u nedostatku televizora, ekskluzivno doznao da smo u Montevideu pobjedili Brazil 2:1.
- Ko je dao golove?
- Premijer Vučić glavom u 13. minutu, potom premijer Vučić lijevom nogom u 27. minutu, onda premijer Vučić desnom rukom pod prečku iz voleja... - vikao je Marko.
- Ko je dao četvrti?
- Premijer Vučić iz kornera!
- A peti?
- Premijer Vučić sa pola terena!
- Daj da ga prodamo Mančester junajtedu!
- Kosovo nije na prodaju!
- Ma dobro, znam to! Mislio sam, premijera Vučića da prodamo Mančesteru!?
- Ni premijer Vučić nije na prodaju! - bio je odlučan Marko Đ.
Rezultat pregovora u Briselu, dakle, pokazao je jednu stvar: Kosovo je, izgleda, primljeno u FIFA, što je loša vijest, dok je dobra vijest da imaju takve kršine od fudbalera da i premijer Vučić može da im zabije pet komada.
I kao što je Gari Lineker poslije poraza od Nijemaca 1990. izjavio : "Fudbal je veoma jednostavna igra u kojoj 22 igrača trče za loptom 90 minuta, a na kraju uvijek pobjeđuju Nijemci”, tako je i Marko Đurić potvrdio da su briselski pregovori jednostavna igra u kojoj 22 pregovarača trče za Federikom Mogerini, a na kraju uvijek pobjedi premijer Vučić.
Samo je Isa Mustafa, u očaju zbog katastrofalnog poraza, citirao Fadila Vokrija iz vremena kada je ovaj još igrao fudbal: “Ova noć nije bila moj dan”.
Kao specijalnog izvještača sa pregovora u Briselu trebalo bi ubuduće slati Milojka Pantića. Pa da svaki Dnevnik 2 RTS počne izvještajem iz Brisela čuvenom Milojkovom kovanicom: “Prijatelji fudbala, dobro veče”.
- Pored mene je gospodin Pederesen... – rekao bi Milojko, a onda bi kamerman proširio kadar, pa bismo desno od Milojka ugledali mrku facu premijera Vučića.
- Premijer Vučić! - ispravio bi namrčeni premijer Vučić nasmijanog Milojka.
- Izvinite gospodine Pedersen, pored mene je premijer Vučić – ispravio bi se i Milojko, naširoko slavan zbog sličnih lapusa & bisera, poput onog na utakmici Jugoslavija - Iran: “Na teren upravo istrčavaju Peruanci”, ili onog kada ga je iznervirao norveški sudija Rune Pedersen, pa je rekao: “Gospodine Pedersen, zaista zaslužujete takvo prezime”.
Zapravo, ako bi Milojko Pantić prenosio briselske pregovore, niko ne bi morao da nasilno upada ispred kamere i viče “Vučiću, Pedersenu”. Pošto bi to garantovano uživo u programu rekao Milojko, naš poznati lapsusar.
Kada je potpisan “Brisel 1”, premijer Vučić je bio u životnoj fazi “Rambo 2”. Sada, kada je potpisan “Brisel 2”, premijer Vučić je u životnoj fazi “Rambo 3”. Tako da je s pravom stečen utisak da je “Brisel 2” potpisao naš premijer “Rambo 3”.
Već tri godine, naime, svaki povratak iz Brisela liči na kafansku ispovjest Džona Ramba poslije maltretiranja slabijih od sebe.
- Uđe Thaçi, ja ga pljunem preko stola, prospem mu kiselu vodu u krilo, uzmem njegovu kafu, kažem mu: „Ova kafa je isto moja kolko je i tvoja“, onda on ode u klozet, ja ga zaključam u klozet, poslije je Mogerinijeva zvala domara da razvaljuje vrata, ja mu za to vrijeme izbušim gume na kolima, iščupam retrovizor, polomim brisače, pa natjeram jednog goluba da mu se pokenja na krov službenog vozila Vlade Kosova... - opisuje, otprilike, te historijske susrete premijer Vučić, Rambo 3.
- Bravo, majstore. A jeste se rukovali vi i Thaçi i vi i Musatafa? - pitaju ga znatiželjni novinari.
- Ma koji rukovali, kad sam ih video, odma' sam im zviznuo šljagu, džukele, bre, došle u Brisel da mi se kurče...
- Znači, niste se rukovali?
- Ma gdje rukovali, bre, držo sam ruke u džepovima, u inat, tuko sam ih samo nogama. Da ne prljam ruke...
Otkad je Vučić počeo da brani Kosovo iz petnih žila na prvim borbenim linijama EU institucija, naprednjaci, ex radikali, više se ne pozdravljaju tradicionalnim usklikom “Dogodine u Prizrenu”, već “Dogodine u Briselu”. Naprednjaci su na prvi pogled malko tupava grupacija ljudi. Zalažu se za sve protiv čega su se borili. Jedini Albanac koga su redovno viđali dok su bili opozicija, bio je onaj Ajdemi Popuši iz “Kursadžija”, šaljivdžija sa naprednjačkih predizbornih mitinga, pa nije ni čudo što misle da su pregovori iz Brisela onaj vic: sjede Srbin i Albanac u Briselu, ne znam tačno šta je u međuvremenu bilo, ali je na kraju pobjedio Srbin. Ha, ha, ha, je l' ovaj dobar?
Pa je od naprednjačke taktike: “Nikada nećemo priznati Kosovo”, nastala nova, veoma originalna taktika: “Nikada nećemo priznati da smo priznali Kosovo”.
Sa druge strane, Borko Stefanović, lider opozicije u Demokratskoj stranci, požalio se ovih dana da bi njega i predsjednika Tadića naprednjaci svojevremeno obesili na Terazijama da su potpisali u Briselu ono što je Vučić potpisao. Ali, dodao je, oni nemaju namjeru da obese Vučića, valjda jer je taktika srpske opozicije strpljivo iščekivanje da se Vučić obesi sam.
Vučić od prije pet godina, istina, obesio bi aktuelnog Vučića na sred Terazijama, ali Vučićeva taktika liči na onu: “Idem da se obesim, odmah se vraćam”.
Tako da nije isključeno da će se svi iz opozicije uskoro kolektivno obesiti. Vučiću oko vrata.
Izvor: N1
