Izjava Hashima Thaçija žalosna Je li zaista Bosna veća Srbija od same Srbije

U "mladim" državama, kakve su one nastale nakon raspada Jugoslavije, do neke je mjere uobičajen nedostatak političke kulture najistaknutijih državnih funkcionara, koji često javno govore jezikom koji je primjeren za prijateljske ili kavanske razgovore, ali je posve neprimjeren za državnički diskurs. Druga je osobina ovih "državničkih" nastupa uvjerenje da se nešto, izrečeno u jednoj sredini, neće čuti u susjedstvu.

Hrvatska i Srbija tako su ovih dana imale neugodnu epizodu „razgovora posredstvom medija“, potaknutih Šešeljevim istupima, između nekolicine hrvatskih funkcionara i funkcionara iz Srbije. Ono, što hrvatska ministrica Vesna Pusić s podsmijehom i prijekorom naziva „momačkim nadmetanjem“, ozbiljno komplicira bilateralne odnose. Obje zemlje u očima međunarodnih promatrača predstavlja kao smiješne, nezrele i nedorasle, ali isto tako ozbiljno kontaminira bilateralne političke odnose i, što je još gore, odnose dvaju društava, dviju ekonomija…

Govoreći hrvatskoj javnosti, vjerojatno očekujući da ga u Bosni i Hercegovini i neće čuti, kosovski ministar vanjskih poslova Hashim Thaçi, izgovorio je nepotrebnu rečenicu kako je „Bosna postala većom Srbijom nego sama Srbija“. Logično je da ministar vanjskih poslova Kosova i jedan od najutjecajnijih tamošnjih političara snažno lobira za priznavanje svoje države.

Logično bi bilo i to da se poziva na solidarnost među žrtvama Miloševićeva agresorskog režima. Na taj tip solidarnosti Kosovo je uglavnom uvijek nailazilo u Zagrebu. Hrvatska je među prvima priznala Kosovo, a garanciju da će to priznanje stići čim ga Hrvatska bude mogla dati, a da ne ugrozi svoje europske i euroatlantske ambicije, izrekli su odmah nakon Deklaracije o neovisnosti i tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić, i tadašnji premijer Ivo Sanader. Hrvatska je u ime solidarnosti žrtava, još jednom izložila svoju kožu u međunarodnoj zajednici, svjedočeći pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ) u korist Kosova u sporu što ga je pokrenula Srbija, nastojeći osporiti legitimitet Deklaracije o neovisnosti.

Bosna i Hercegovina u najgorem je obliku osjetila agresiju Miloševićeva režima, koji je preko svojih kvislinških snaga u BiH, u ovoj državi proveo genocid. Međunarodno je priznato da je taj genocid proveden nad Bošnjacima „lokalno“ u Srebrenici, a proces protiv Ratka Mladića važan je, prije svega, zato što se u njemu treba dokazati da je genocid provođen i prema Bošnjacima i prema Hrvatima, i to ne samo u Srebrenici, nego diljem BiH.

Kosovo je bilo prva žrtva Miloševićeve agresije i njegova se ratna mašinerija počela konsolidirati represijom prema kosovskim Albancima. U vrijeme dok se rat na prostoru bivše Jugoslavije tek pripremao, kosovski Albanci već su bili socijalno isključeni na Kosovu, potisnuti iz javnih službi, bez pristupa javnom zdravstvu, a djeca bez pristupa javnom školskom sustavu. Ratni sukob na Kosovu započeo je, međutim, tek nakon završetka rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, čime se pokazalo točnim ono što je godinama tvrdio hrvatski predsjednik Mesić –  da će rat završiti tamo gdje je i počeo. Akcija koju je moguće tumačiti kao pripremu genocida Miloševićeva režima nad kosovskim Albancima 1999, a zbog čega Kosovo namjerava tužiti Srbiju pred ICJ, rezultirala je intervencijom NATO saveza, i na koncu posljedično porazom Miloševićeva režima.

Kao što prije jasne najave da se priprema agresija Miloševićeva režima na Bosnu i Hercegovinu, nije postojala snažna politička volja za neovisnost BiH, a bosansko-hercegovačka neovisnost, oko koje su se suglasile bošnjačka i hrvatska politička elita, ali i uvjerljiva većina stanovništva na referendumu, bio je obrambeni projekt, upravo kao što je neovisnost Kosova bila obrambeni projekt tamošnjeg stanovništva i političke elite. Kosovska elita najprije je razvila koncept realne autonomije i svojevrsnog „gandijevskog otpora“, a tek kad se pokazalo da on ne predstavlja zaštitu pred agresijom Miloševićeva režima, počeo se uspostavljati konsenzus o državnosti Kosova. Upravo zato je Međunarodni sud (ICJ) prihvatio samostalnost Kosova kao legitimnu, jer je ocijenio da je vrijednost zaštite temeljnih ljudskih prava, a prije svega prava na život, viša od vrijednosti zaštite državnog suvereniteta i integriteta.

Izjava Hashima Thacija o tome da je Bosna danas postala većom Srbijom od Srbije žalosna je, jer pokazuje nedostatak međusobnog razumijevanja među žrtvama. Izgovorena je, srećom u Zagrebu, gdje ima mnogo više razumijevanja za teško donošenje političkih odluka u BiH, nego u većini susjednih država ili bilo gdje drugdje u članicama EU. To razumijevanje bosansko-hercegovačke političke blokade izvire iz solidarnosti među žrtvama. U Hrvatskoj se o tome ne govori, ali svima, koji nešto znaju o političkom sustavu, jasno je da Hrvatska, kad je riječ o njenoj političkoj konsolidiranosti, mnogo duguje upravo Bosni i Hercegovini.

Za Hrvatsku je međunarodna zajednica bilo pripremila Plan Z4, koji je okupiranim prostorima u Hrvatskoj trebao dati političku ulogu kakvu u BiH ima Republika Srpska. Međutim, Z4 je skinut s dnevnog reda, a hrvatska je intervencija na okupiranim prostorima (operacija Oluja) međunarodno prihvaćena, jer je prijetilo ponavljanje srebreničkog genocida u bihaćkom „džepu“, pa je bilo nužno žurno deblokirati taj prostor. Gledajući BiH, u kojoj je nemoguće donijeti političke odluke, pa i one koje bi toj zemlji realno otvorile šansu skorog članstva u EU, u Hrvatskoj je moguće vidjeti i kako su se politički procesi mogli odvijati i ovdje da nije bilo Oluje i zajedničke vojne operacije hrvatskih i bosansko-hercegovačkih oružanih snaga.

Donosioci političkih odluka u EU prema BiH se odnose cinično. Iako se, na primjer, vrlo glasno ponavljaju preduvjeti za bosansko-hercegovačko približavanje Uniji, upitate li većinu donosilaca političkih odluka u europskim forumima što, na primjer, znači „presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci“, uvjerljiva većina neće imati pojma, niti je spremna „udubljivati“ se u problem.

Jasno je da je neprirodna situacija, u kojoj najteža žrtva agresije Miloševićeva režima nije priznala drugu državu, koja je nastala zbog Miloševićeve agresije, a da zbog problema u donošenju političkih odluka BiH nije donijela neke odluke koje bi omogućile fleksibilniji odnos prema građanima te države. Jasno je da nije prirodno da BiH ne priznaje putne isprave ili diplome izdane od strane kosovskih državnih organa. Međutim, svi znaju da BiH nije „fleksibilna“ u donošenju odluka, važnih za njene vlastite građane (sjetimo se samo demonstracija zbog problema JMBG-a i smrti djeteta koje zbog administrativne neefikasnosti nije moglo dobiti putne isprave za liječenje u inozemstvu).

Ti problemi možda nisu jasni europskim donosiocima političkih odluka, iako su ih i oni u velikoj mjeri sukreirali. Međutim, svima u regiji ti su problemi itekako poznati, a na Kosovu, kome prijeti nametanje takva unutarnjeg uređenja, sa posebnim statusom Sjevera Kosova, koje nalikuje onome što BiH čini disfunkcionalnom, morali bi za to imati još i više razumijevanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.