Kompleksna ratna situacija Sirija: Šta je uopšte istina?

Ratna situacija je iznimno kompleksna, izvještaji kontradiktorni i često nepouzdani, a stranih novinara na terenu ili gotovo da nema (na teritoriju pod pobunjeničkom kontrolu) ili nemaju punu slobodu izvještavanja (na terenu pod kontrolom režima). Je li novinarima u istočnom Alepu, prije nego ga je sirijska vojska preuzela, život bio ugrožen zbog rizika od otmice i likvidacije od strane ekstremista ili zbog opsade i bespoštednog bombardiranja u kojem su poginule tisuće civila, dok je preživjelima prijetila smrt od gladi, pitanje je oko kojeg će se neistomišljenici također teško složiti. Istina je vjerojatno – oboje, prenosi hrvatski portal index.hr.

U potrazi za ljudima koji su zaista bili na licu mjesta za vrijeme ofenzive na opkoljeni istočni Alep, razgovarali smo s jednim od rijetkih reportera koji se nalazio u Alepu. Doduše, u njegovom zapadnom dijelu, pod kontrolom režima Bašara al-Asada. Naš sugovornik, koji nas je zamolio za anonimnost, izrazio je zgroženost situacijom u tom gradu. S jedne strane, smatra da za devastaciju istočnog Alepa brutalnim bombardiranjem – „4-5 tisuća superteških bombi na 5 kilometara kvadratnih“ – nema opravdanja. Ali s druge strane, još je više zgrožen količinom „propagande i zloupotrebe ljudskih života da bi se opravdao neki rat“. Pritom misli prvenstveno na zapadne medije – Reuters, Guardian, New York Times, Washington Post itd. – koje optužuje da koriste čiste laži. Cilj te propagande je „maksimalno demonizirati Asada“.

Ne može se govoriti „ni o kakvom genocidu“. Izvještaji o masakru civila u istočnom Alepu nevjerodostojni su i zasnovani na objavama Twitter profila čija se autentičnost ne može utvrditi. UN i druge međunarodne organizacije nisu bile u istočnom Alepu jer nemaju pristup. Ni on nije bio tamo, ali uvjeren je da pobunjenici vrše barbarska smaknuća civila streljanjem na ulici, vješanjem, dekapitacijom, bacanjem sa zgrada – u maniri ISIS-a. Civili u istočnom Alepu služili su im kao „živi štit“.U usporedbi s tim, Asad je manje zlo, tvrdi. Prihvaća da je moguće da su njegova vojska i savezničke paravojske zaista izvele masakr nad civilima. Kao i u Vukovaru, za takve zločine često su potrebne godine da bi se utvrdili, ali smatra da su zapadni mediji požurili sa zaključcima iz dnevnopolitičkih razloga. Za razliku od njih, smatra da je istočni Alep zaista oslobođen, kako tvrdi Asad.

Ravnoteže radi, razgovarali smo i sa sirijskim aktivistom, jednim od onih koji su na društvenim mrežama u zadnjim danima opsade objavljivali dramatične poruke za koje nisu znali hoće li im biti posljednje. 28-godišnji Monter Etaki je stanovnik Alepa u kojem je ostao od početka revolucije do ovog tjedna, kada je s tisućama drugih civila evakuiran u zaleđe Alepa koje je i dalje pod kontrolom pobunjenika. Etaki, koji je nedavno dao intervju i za CNN, ima potpuno drukčiji pogled na ono što je zadesilo njegov grad. Navode našeg prvog sugovornika o pobunjenicima kao teroristima odbacuje, tvrdi da im nikad nije svjedočio i postavlja retoričkim pitanje svim novinarima koji izvještavaju iz Sirije:“Jesu li imali slobodu izvještavati izvan lokacija na koja ih je režim vodio?“ 

U svakom slučaju, sporni navodi o situaciji u Alepu i kritike na račun izvora s terena zaslužuju da se njima malo podrobnije pozabavimo. Navedene vijesti o masakru nad civilima počele su pristizati kada su sirijska vojska i njeni saveznici počeli ubrzano zauzimati četvrti pod kontrolom pobunjenika, ranije ovog mjeseca. Jedan od izvora na koje su se zapadni mediji pozivali u svom izvještavanju bio je Aleppo 24, lokalna medijska organizacija koja je operirala u pobunjeničkoj enklavi.

Ured za ljudska prava UN-a je i sam 13. prosinca objavio kako su prema izvještajima koje je dobio, pro-režimske snage, uključujući šijitsku paravojsku Harakat al-Nudžaba, likvidirale najmanje 82 civila, uključujući 11 žena i 13 djece, u četvrtima Bustan al-Kasr, al-Fardus, al-Kalasah i al-Salihin. Iako je ovo optužbama za masakr dalo znatno veću težinu, mediji i korisnici društvenih mreža koji simpatiziraju sirijski režim reagirali su s uobičajenom skepsom: Gdje su dokazi? To je, naravno, legitimno pitanje, i dok fotografija i snimki razornih posljedica neselektivnog bombardiranja Alepa ne manjka, slične dokaze masakra koji su počinile pro-režimske kopnene snage puno je teže pronaći. No nije nerazumno pretpostaviti da aktivisti i novinari, koji su dokumentirali razaranje i masovna ubojstva počinjena bombardiranje, nisu bili u mogućnosti dokumentirati egzekucije u četvrtima koje su zauzele pro-režimske snage.

Dok Islamska država i ekstremisti među pobunjeničkim snagama iz propagandnih razloga sami snimaju i objavljuju zvjerstva koja vrše, režim i njegovi saveznici uporno i kategorički poriču svoja. General-brigadir ruske vojske Sergej Rudskoj tako je, u zapanjujućem izvještaju u travnju ove godine – sedam mjeseci nakon početka ruske zračne kampanje u Siriji – izjavio da ruski zračni udari nisu ubili ni jednog jedinog civila. Drugi, nešto vjerodostojni izvori procjenjivali su broj civilnih žrtava u ruskim zračnim udarima između 2210 i 2984.  Civilne žrtve ruskog bombardiranja u međuvremenu su, prema izvještaju Sirijske mreže za ljudska prava (različite od Sirijskog opservatorija za ljudska prava), organizacije koju UN priznaje i koristi kao legitimni izvor, premašile broj civilnih žrtava same Islamske države – najmanje 2704 za Rusiju naspram najmanje 2686 za IS. Detaljni izvještaj SNHR-a uključuje imena žrtava, lokacije i datume napada i druge podatke. „Potvrđujemo da su operacije bombardiranja spomenute u izvještaju ciljale nenaoružane civile. Dakle, ruske snage prekršile su pravila međunarodnog humanitarnog prava koje štiti pravo na život. Eksplicitno optužujemo ruske snage za desetke ratnih zločina“, zaključuje SNHR.

Sličnu nevjericu izazvao je sirijski predsjednik Bašar al-Asad u veljači prošle godine kad je negirao da njegove zračne snage uopće koriste zloglasne barel-bombe, improvizirane bombe sačinjene od metalnih bačvi za naftu punjenih eksplozivom, gorivom i komadima metala. Human Rights Watch i druge međunarodne organizacije, kao i lokalni stanovnici, u mnogo su navrata dokumentirali i posvjedočili da vojni helikopteri sirijske vojske zaista koriste ovo izrazito razorno i neprecizno oružje.

Daily Mirror je, izvještavajući o spomenutom masakru, objavio uznemirujuću snimku u kojoj je vidljiva osoba koja, živa zapaljena, umire u mukama usred potpuno devastiranog grada. Druga osoba na snimci također je teško, naizgled smrtno ozlijeđena. Iz snimke je nemoguće utvrditi radi li se o likvidaciji ili posljedicama bombardiranja – korištenje visoko zapaljivih termitnih bombi od strane ruske i sirijske avijacije dokumentirano je od strane HRW-a i drugih izvora.

S druge strane, u izvještaju koji je istog dana objavio Aleppo24 navodi se da su pro-režimske snage žive zapalile 18 civila, od toga 9 djece. To u svakom slučaju ne bi bio prvi put da režim provodi egzekucije na takav način. Još u lipnju 2012., za vrijeme civilnih demonstracija u Alepu i prije nego je ovaj grad zahvaćen ratom i podijeljen na dva sukobljena dijela, Amnesty Internationaj je izvijestio o pronalasku tri spaljena i unakažena leša mladih medicinskih radnika koji su uhićeni tjedan dana prije. Njihova je krivnja, po svemu sudeći, bila ta što su liječili prosvjednike na koje su sigurnosne službe otvorile vatru, a koji nisu mogli biti odvedeni u državne bolnice zbog realnog rizika da i sami završe uhićeni, mučeni ili likvidirani.

UN je i nekoliko dana ranije izvijestio o nestanku stotina ljudi koji su napustili istočni Alep i došli na područje pod kontrolom režima. „S obzirom na užasnu povijest zatočenja, torture i prisilnih nestanaka, naravno da smo duboko zabrinuti zbog sudbine ovih osoba“, rekao je tom prilikom glasnogovornik Rupert Colville. I zaista, sustavna praksa zatvaranja, torture i likvidacije tisuća od strane sirijskog režima detaljno je dokumentirana u istragama SNHR-a i HRW-a, kao i onoj koju su provela trojica bivših haaških tužitelja. Opet, nije nerazumno zaključiti da je organiziranom evakuacijom civila i pobunjenika iz istočnog Alepa u područje van kontrole režima izbjegnut masakr znatno većih razmjera.

Uobičajena kritika lokalnih medijskih i aktivističkih organizacija, kao što su Aleppo24, Aleppo Media Center, Syrian Observatory for Human Rights, White Helmets i druge, je da se ne radi o nezavisnim ni vjerodostojnim izvorima, budući da operiraju na područjima pod kontrolom pobunjenika. Zbog toga su, tvrde kritičari, namjerno ili nenamjerno pristrani u korist jedne strane, što je mogućnost koju se ne može odbaciti. Međutim, takvo tumačenje bacaju u sumnju brojni izvještaji navedenih izvora o žrtvama samih pobunjenika. Aleppo24 je, primjerice, u svom izvještaju o evakuaciji militanata Džabat Fateh al Šama (ranije poznate kao al-Nusra) iz Alepa, vrlo kritičan prema toj ekstremističkoj frakciji povezanoj s al-Kaidom. Ova frakcija, koja „nastavlja vršiti zvjerstva nad civilima i drugim borcima“, ostavila je prije bijega „zatočenike iz Divizije 16 Slobodne sirijske vojske (FSA) u svojim zatvorima u Alepu, koje je nedavno zauzela sirijska vojska, a sudbina zatočenika je nepoznata“. U izvještaju se dalje navodi da je al-Nusra zatočila barem jednog medijskog aktivista te povela neke od svojih zatočenika pri evakuaciji u Idlib. 

Sirijski opservatorij za ljudska prava posebno je često meta kritika kao „lažna“ nevladina organizacija, nepouzdani izvor, čak i paravan za anti-režimsku propagandu iza kojeg stoje zapadne sile. Kao ključni argument pritom se navodi činjenica da organizaciju vodi jedna osoba, Rami Abdulrahman, koji živi u Coventryu u Velikoj Britaniji i koji je izbjegao iz Sirije prije 16 godina. Međutim, kako se u medijima redovito napominje, SOHR ima mrežu od više od 200 izvora u Siriji, koji svakodnevno javljaju o sukobima i žrtvama na terenu. Indikativno je to što ga obje strane u ratu optužuju za pristranost. No primjerice Neil Sammonds, istraživač Amnesty Internationala za Bliski istok, ima o njegovom radu visoko mišljenje: „Generalno, podaci o ubijanju civila vrlo su dobri, definitivno jedni od boljih, uključujući detalje o uvjetima u kojima su ljudi navodno ubijeni.“ Sam Abdulrahman nije u Siriji jer je bio prisiljen pobjeći od političkog progona i ima razloga strahovati za svoju sigurnost u slučaju da se vrati, što nije nimalo čudno za autoritarne režime. Sirija je, inače, još na početku rata 2011. bila među deset najneslobodnijih zemalja na svijetu prema analizi Freedom Housea. U svakom slučaju, neosporno je da SOHR redovito izvještava i o žrtvama pobunjeničkih napada. Isto se teško može reći za izvještavanje državne agencije SANA o žrtvama režimskih napada.

Kao lažne se prikazuje i druge organizacije koje djeluju na pobunjeničkom području, primjerice Bijele kacige koje, snimajući spašavanja koja izvode, prikazuju strahovite razmjere razaranja i ubijanja u napadima ruskih i sirijskih zračnih snaga. Osim što je malo vjerojatno da je ogromna količina snimki i fotografija lažirana, kao što neki tvrde, takva optužba pro-režimske novinarke i teoretičarke zavjera Eve Bartlett detaljno je pobijena.

Aktivisti, koji su se javljali iz istočnog Alepa i slali dramatične poruke u zadnjim danima opsade, i sami su često napadani kao „glumci“ koji se ne nalaze zaista u Alepu. Daleko najveće izljeve cinizma i ogorčenosti zbog navodne podvale izazvao je Twitter profil male Bane al-Abed. Nemoguće je da sedmogodišnja sirijska djevojčica piše tweetove na engleskom, prozivali su je skeptici, iako je na njenoj stranici uredno navedeno da je uređuje njena majka Fatima. Nemoguće da Bana ima internet i struju za punjenje elektronskih uređaja u razorenom gradu, iako je njena majka objasnila da ima solarne panele i slab 3G i wifi signal. Pritom nije pomoglo ni to što je Twitter službeno verificirao njen račun, što znači da je potvrdio da zaista pripada njegovom navedenom vlasniku.

Bellingcat, stranica za „open source“ istraživanje situacija u ratnim zonama, provela je vlastitu istragu i zaključila da račun zaista pripada Bani, da ga vodi njena majka, da su objave redovito dolazile iz istočnog Alepa te da su napadi koji pokušavaju prikazati njen račun kao podvalu utemeljeni na namjernim dezinformacijama. Bana je u međuvremenu i evakuirana iz Alepa, što je također dokumentirano. Bellingcat, kojeg vodi Elliot Higgins, stekao je reputaciju istragom rušenja nizozemskog aviona ruskim raketnim bacačem u Ukrajini. Isto tako, Bellingcat je nedavno u svojoj istrazi dokazao da su sirijska i ruska avijacija gotovo sigurno izvršile napad na humanitarni konvoj u Alepu, unatoč nevjerojatnim tvrdnjama ruskih dužnosnika da se konvoj sam zapalio ili da ga je pogodio američki dron. 

Mogu li se novinari apsolutno pouzdati u izvještaje lokalnih i međunarodnih organizacija? Ne mogu, naravno. Ali mogu i moraju, odvagati vjerodostojnost izvora koji daju drastično različite prikaze ovog rata i njegovih žrtava. Mediji kontrolirani ili usko povezani uz države koje izravno sudjeluju u ratu, a koje su u više navrata uhvaćene u otvorenoj laži o svojim vojnim akcijama, nisu vjerodostojan izvor.

Isto tako, kada više izvora, s dobrom reputacijom i valjanom metodologijom rada, ukazuje na to da su sirijski režim i njegovi saveznici odgovorni za najveći dio civilnih žrtava, ratnog razaranja i izvjesnih ratnih zločina, bilo bi krajnje neodgovorno i neobjektivno nametati lažnu ravnotežu odgovornosti i umanjivati zlodjela ove strane. Naravno da to ne znači da se zlodjela druge strane mogu ignorirati ili cenzurirati. Ali i svjetski i domaći mediji, pa tako i Index, izvještavali su i nastavit će izvještavati o zločinima pobunjenika, kad god su ti izvještaji dovoljno vjerodostojni.

Jednako neodgovorno bilo bi tretirati izvještaje o zločinima režimske strane s krajnjom skepsom, a tu skepsu suspendirati kad su u pitanju vijesti o zločinima i terorizmu opozicije, pogotovo kad dobar dio tih vijesti dolazi od krajnje sumnjivih izvora – bilo alternativnih medija poznatih po širenju lažnih vijesti  ili državnih medija strana direktno uključenih u rat – Sirije, Irana i Rusije.

Podsjetimo, Sirija je izravno optužena za zločin protiv čovječnosti zbog istrjebljenja vlastite populacije u stručnom izvještaju koji je u veljači ove godine objavila UN-ova komisija za istragu o Siriji. To nije prvi put da je Sirija optužena za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti: istraga Ureda visokog povjerenika za ljudska prava UN-a 2014. utvrdila je isto. U tom se izvještaju zaključuje: „Vladine snage sustavno ciljaju civile i civilnu infrastrukturu, demonstrirajući volju za ubijanjem, ranjavanjem i sakaćenjem. Očigledni cilj vladinih vojnih operacija je učiniti život nepodnošljivim u područjima koja nisu pod njenom kontrolom.“ Obje ove istrage optužuju i terorističke organizacije IS i al-Nusru za ratne zločine, uključujući masovna smaknuća, otmice, torturu i samoubilačke bombaške napade.

Liječnici bez granica dokumentirali su u veljači ove godina da su dotad izvršena 94 zračna i artiljerijska napada na medicinske ustanove koje su uključene u njihov program potpore, od čega je 12 uništeno. Liječnici za ljudska prava utvrdili su da pro-režimske snage stoje iza 287 od ukupno 346 napada na medicinske objekte u Siriji te da su odgovorne za smrt 667 od 705 medicinskih radnika ubijenih u ratu. 

Možda i najbitniji od svih podataka je postotak civilnih žrtava Rusije i Sirije od 95% ukupnih civilnih žrtava rata, prema procjeni već spomenute Sirijske mreže za ljudska prava.

Tumačiti ovakve iscrpne i egzaktne izvještaje kroz nebulozne teorije o zavjeri najvećeg dijela međunarodne zajednice, UN-a, nevladinih organizacija i relevantnih medija, a sve s ciljem demoniziranja i svrgavanja nepravedno optuženog režima, jednostavno nije ozbiljno novinarstvo.

Gdje leži krajnja odgovornost za ratne strahote  - više od 400 tisuća mrtvih, više od 11 milijuna izbjeglica - i jesu li one opravdane činjenicom da u zapadnom Alepu ljudi na ulicama slave pobjedu, a prvi put u četiri godine i Božić, ostaje čitatelju da sam prosudi. Rat u Siriji je izrazito kontroverzna tema i svatko ima pravo na vlastiti stav o tome gdje leži krajnja odgovornost. Ali poricanje i prikrivanje ratnih zločina nije novinarstvo, nego propaganda.